Franjevci trećoredci glagoljaši

V. korizmena nedjelja

Evanđelje:

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme:
Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Riječ Gospodnja.

HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE

Današnje evanđelje nam pokazuje kako je Bog imao potrebu za prijateljem. On, koji je božanski svemoćan traži ljudsku ruku i prijateljsko srce. Onaj koji je poslan svim ljudima izabrao je neke za prijatelje. Lazar, brat Marte i Marije iz Betanije Isusov je prijatelj. Evanđelisti vrlo malo pišu o tom prijateljstvu. Nakon uskrišenja Lazar se spominje samo još jedanput kao jedan od Isusovih sustolnika na večeri u Betaniji šest dana prije Pashe. No, Isus je volio ne samo Lazara, nego i njegove sestre Martu i Mariju. One poručuju Isusu: „Onaj koga ljubiš, bolestan je.“

Možda nam zvuči čudno, ali veličinu tog prijateljstva upravo vidimo u Isusovom ponašanju nakon što je čuo vijest o Lazarovoj bolesti. Isus ne trči u Betaniju, nego namjerno ostaje još dva dana u Galileji. Možda nam se Isus ovdje čini pomalo čudan, čak bezobziran. Vjerojatno bi svatko od nas postupio drukčije: nastojao bi što prije posjetiti svog bolesnog prijatelja, strahujući da bi svakim odgađanjem narušili prijateljstvo. Međutim, pravi prijatelji se poznaju. Isus zna da: „Lazar, prijatelj naš spava…“ Istinskom prijateljstvu ne može ništa nauditi. Ni fizička udaljenost, niti odgođeni susreti, pa niti sama smrt. Ovo vrijeme tzv. „socijalne distance“ koje ovih dana proživljavamo zbog pandemije koronavirusa test je za mnoga prijateljstva. Spoznat ćemo pravu istinu o našim prijateljstvima kao pojedinci, ali i narod.

Kada je Isus došao u Betaniju, otišao je s Martom i Marijom i mnogim Židovima na Lazarov grob. Evanđelist Ivan kaže: „I zaplaka Isus“. Ta jedna mala rečenica jedan je od najkraćih je stihova u Svetom Pismu. Isus je plakao na grobu svojeg prijatelja Lazara. U ovom evanđeoskom odlomku u kojem se opisuje snaga Kristova božanstva, možemo promatrati i njegovo čovještvo. Naš je Gospodin u Svetom pismu opisan tri puta kako plače: jednom nad narodom kad je plakao nad Jeruzalemom; jednom u getsemanskom vrtu kad je plakao nad grijesima svijeta i sada nad Lazarom kad je plakao nad posljedicom grijeha, a to je smrt. Nijedna od tih suza nije bila nad sobom, nego nad ljudskom naravi koju je preuzeo. Sućutan Bog. Bog koji plače. Nježan Bog. Naš Bog.

Poruka današnjega evanđelja je veoma ozbiljna. Ne možemo umaći smrti, njezinoj tajni i svim neodgovorivim pitanjima koja ona nosi sa sobom. I mi, kao i ljudi oko nas, toliko se puta pitamo zašto prerana smrt djeteta, muža, supruge, majke, oca, prijatelja? Zar naš svijet nije prepun smrti koje nemaju smislen odgovor? Kako prihvatiti 28.662 preminulih do danas od koronavirusa i da će taj broj iz dana u dan rasti? Zar u mnogim naglo i prerano prekinutim životima ne možemo naći smisao, niti s Isusom možemo jednostavno kazati da su te smrti za proslavu Boga? Zar toliki od nas ili tik do nas ne mole Boga zašto je odsutan u bolesti? Zar mnogi poput sestara Marte i Marije u nekim sličnim situacijama smrti voljene osobe ne upućuju Isusu Spasitelju riječi: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro?!“ Zar mnogi od nas u strukturama porobljavanja i suvremenim ekonomskim sužanjstvima ne očajavaju jer ne vide bolju budućnost ni za sebe ni za svoju djecu?

Patnja zbog smrti ili smrtnih okolnosti tjera mnoge ljude u očaj i malodušje. Nerijetko i u proklinjanje Boga i u ateizam. U svakom slučaju pred smrću nema puno hrabrih, i svi smo redovito skromni i tihi. Ne čini li se da su umiranje i smrt pohvala našoj “maloj” vjeri. Zar ne iskusujemo da nam je vjera neznatna u smrti? Smrt oduzima riječi, ali prihvaćena u “maloj” vjeri ona mnoge osnažuje za praktičnu ljubav. Ljudi u teškim trenucima često i ne očekuju objašnjavanja nego jednostavnu blizinu, praktičnu pomoć i solidarnost. Oživljeni Lazar opet umire. Smrt je neotklonjiva. I Isus će umrijeti. Vjera u život i uskrsnuće po Isusovu primjeru ne otklanja smrt nego je preobražava. Bog ne nadomješta izgubljenu dragu osobu, on ne popunja niti nadomješta prazninu nikoga tko nam biva oduzet i tko nam nedostaje. Štoviše, događa se da u vjeri ta praznina biva još veća i teža, i od nas se to urgentnije traži da priznamo koliki je veliki nedostatak i gubitak nastao odlaskom voljene osobe. Vjera u uskrsnuće kao i uopće vjera u Boga života ne oslobađa čovjeka od pitanja konačnoga smisla, nego mu pitanje smisla života još više pojačava. Vjera dakle nije odgovor na sve, ona nije razrješenje svih tajni. Vjera nije potpuno znanje. Njoj je potrebna nada i povrh svega založna ljubav. Vjera nije brza utjeha oko srca u našim bolima, nego suočavanje s istinom smrti, poziv na radikalno nasljedovanje Isusa i na ljubav, žrtvovanje i do umiranja za druge.

Marta kaže: „Gospodine da si bio ovdje, brat moje ne bi umro.“ Ta Martina vjera je vjera u prošlost. Isus uzvraća na to: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? Nije presudna vjera u prošlost, ja vjerujem što je Isus tada učinio. To je lako vjerovati. Pa ni vjera u budućnost nije presudna, da će Isus ponovno doći. Radi se o vjeri u sadašnjost, da ja u ovom trenutku kada dižu kamen s groba u kojem je mrtvac ležao već četiri dana i zaudara, stvarno vjerujem, da će taj mrtvac uskrsnuti. Tu vjeru u sadašnjost Isusu traži od Marte i Marije i od svih prisutnih. Jer nemaju te vjere, jer ne vjeruju da stvarno može uskrisiti od mrtvih, u dubini je jako potresen. I to je njegova potresenost još i danas, zbog naše manjkave vjere u sadašnjost, brate i sestro.

„Vjeruješ li ovo?“  To je pitanje svih pitanja u životu svakog čovjeka: vjeruješ li da s tvojim grobom sve završava ili imaš nadu da i poslije smrti postoji život. Ako tako misliš, tko je jamac tvoje nade? Marta je jasno izrekla svoju vjeru koja će doskora biti potvrđena povratkom njezina brata iz groba na život. Njezina vjera nam može biti samo primjer i poticaj, ali ne može zamijeniti osobnu vjeru svakoga od nas. Svakome je Isus uputio pitanje: „Vjeruješ li ovo?“

Zar nije da na mnogim našim sprovodima, vlada neka čudna šutnja, ali gotovo nitko ne otvara usta da bi se pridružio molitvi svećenika. Ako je to mjera i izraz vjere onih koji su došli ispratiti svoga pokojnika, onda je to slab znak. Zato treba reći da je svaki od nas u nekom smislu Lazar koji mora ustati iz svoga groba, iz groba mlake i površne vjere, ravnodušnosti i beznađa. Isusov poziv Lazaru, „ustani“ poziv je svakomu tko na bilo koji način dođe u dodir s ovim evanđeljem.

Vjernicima je život uvijek vječni život. Ne dijeli se na „ovaj“ ili onaj „život“. Nema „ovozemaljskog života“ prije smrti i onog „nebeskog života“ nakon smrti. Život traje stalno i uvijek. Postoji samo jedan jedini život – onaj kojeg sad živimo i zauvijek. Ne postoji svijet mrtvih i svijet živih. Jedan je svijet i jedno vrijeme – Božji svijet i Božje vrijeme. Isus kaže: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“ „Ja sam“ je Božje ime, prisutnost Boga živoga. Gdje je Bog ondje nema smrti – ondje je život i samo život.

fra Branko Janjić TOR

slika: M. Jakubin, “Lazare, izlazi”
Vitraj u crkvi Sv. Josipa Radnika, Belišće, 2019.