Franjevci trećoredci glagoljaši

Znameniti fratri

(1833. – 1884.)

ŽIVOT

O. Josip Dujmović rođen je 17. rujna 1833. godine na Portu, u mjestu Dubašnica, na otoku Krku, od roditelja Nikole i Lucije, koji su bili imućni posjednici. Po nagovoru brata od majke o. Benedikta Turčića odlazi u samostan i posvećuje se redovništvu te završava srednju školu u Senju i Zadru. Svoju godinu novicijata prošao je u Zadru pod upravom odgojitelja o. Pavla Molinaria. Kako donose samostanske kronike, fra Josip je – kao mladi redovnik – bio vrlo uzoran u svomu redovničkome životu u samostanu. Nakon mlade mise, koju je proslavio u rodnoj župi, provincijal ga je poslao na daljnje studije u Rim. Svoje studije, pod nadzorom isusovačkih odgojitelja, proveo je u „Collegio Romano“ i nakon tri godine dobiva akademski status „Naučitelj Sv. Bogoslovlja“. Po povratku u Domovinu boravi u samostanu u Zadru, gdje ga subraća izabiru za gvardijana samostana, a nakon toga ga – pošto se iskazao vrijednim fratrom i subratom – braća na kapitulu u Samostanu sv. Franje na Krku biraju za Redodržavnika (provincijala). Ali, kako je imao identičan broj glasova kao i njegov ujak o. Benedikt Turčić, izbor za proglašenje biva prepušten Svetoj Stolici, koja je – nakon dva mjeseca razmatranja – 2. listopada 1863., poslala odluku kojom se za Redodržavnika imenuje fra Josip Dujmović, premda je imao tek nešto više od trideset godina.

REDODRŽAVNIK

Kronika bilježi: „Istom sada rijetke njegove kreposti i vrline, koje su rasle pod tajnom sklonosti, provale na vidjelo kada se dušom i tijelom posveti svom zvanju i svega sebe žrtvova na dobro III. samostanskog Reda, koji je tada s raznih nezgoda malaksao i bio padao.“ Nadalje, svoj rad usmjerio je napose na kvalitetan odgoj redovničke mladeži u koju je polagao nadu i koju je rado nazivao svojom krunom i dikom. Za njegova provincijalskoga mandata već prve godine pošlo mu je za rukom Oltaru Gospodnjemu povesti dvanaestoricu redovnika. O. Dujmović je nastojao svom djelatnošću da Redodržavu (Provinciju) moralno i materijalno uredi i da je – uzorom na sv. Franju – prikaže zajednicom pravoga redovničkog opsluživanja. Njegova briga je išla do te mjere da je iz petnih žila nastojao da tadašnja dalmatinska Redodržava bude u svemu izjednačena s drugima, koje su tada odlučivale u Redu. Stoga ga se može s pravom nazvati preporoditeljem Trećega samostanskoga reda u Dalmaciji i Kvarneru u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. Što se tiče njegova znanstvenoga djelovanja, jedno vrijeme je u sjemeništu u Zadru predavao glagoljicu i biblijske kolegije, ostavivši Samostanu sv. Mihovila brojnu i važnu knjižnicu.

ZNAČENJE

Koliko je bio cijenjen i značajan u Provinciji, svjedoči činjenica da je tri puta zaredom imenovan Redodržavnikom, a u kolovozu 1883., nakon pet godina privremenog odmora, opet ga braća jednoglasno izabiru da im bude Otac i Pastir. I on stane ozbiljno raditi, ali ovaj put, nakon 16 punih godina državnikovanja, radinost i revnost shrvala ga je i on podleže nakon dugotrajne bolesti 23. kolovoza 1884. Kroničar o. Stjepan Ivančić bilježi: „Cijeli je Zadar svjedok njegove djelatnosti na boljitak Crkve i samostana sv. Mihovila. Skroman i čedan u svem, on je volio potiho raditi nego li javno bučiti i u tom je poticao svoje podanike. Miroljubiv i do krajnosti strpljiv, ne zanesen za vanjštinu nego provirujući u srce, za sebe nemaran kao strogi filozof, al drugima uvijek na ruku, pridobio bi svačije srce, i svatko ga volio i dičio se njegovim prijateljstvom.“

(1914. – 2000.)

ŽIVOT

Fra Marko Japundžić rođen je 10. veljače 1914. g. u Drenovcima u istočnoj Slavoniji. U rodnome mjestu završio je prva četiri razreda pučke škole, a gimnaziju u Brčkom, Vinkovcima, Zagrebu i Krku. Godine 1930. ušao je u salezijansko sjemenište, a dvije godine kasnije prelazi k franjevcima trećoredcima glagoljašima. Godinu novicijata prošao je u Krku (1933. – 1934.), nakon čega je upisao filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1940. g. u Zagrebu. Poslije ređenja započeo je studij slavistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, koji je – zbog ratnih okolnosti – morao prekinuti te otići u pastoralni rad u Kotare kod Samobora i Šestine u Zagrebu. Godine 1951. odlazi u Rim, gdje je 1955. g. doktorirao na Papinskom orijentalnom institutu. Uz to je diplomirao arheologiju na Papinskom arheološkom institutu, redovničko pravo pri Kongregaciji za redovnike i misionarsku medicinu na Medicinskom fakultetu, te završio tečaj arhivistike i paleografije na Papinskoj školi za arhivistiku. Bio je član pripravne komisije Drugoga vatikanskoga koncila za istočne Crkve i član komisije za obnovu liturgijskih knjiga za ukrajinske grkokatolike. U Generalnoj kuriji Reda u Rimu obnašao je službu generalnoga arhivara i knjižničara te je radio na Radio Vatikanu na odjelu za hrvatski program. Godine 1980. vratio se u Hrvatsku gdje je do kraja života živio u samostanu u Odri. Nakon duge i teške bolesti preminuo je 6. veljače 2000. g.

DJELO

Tijekom svoga znanstvenoga rada Marko Japundžić je objavio mnoge stručne i popularnije radove. Značajniji radovi sabrani su u zbornik: Marko JAPUNDŽIĆ, Tragom hrvatskoga glagolizma, Petar Bašić – Stjepan Damjanović (ur.), Zagreb, 1995.

ZNAČENJE

Fra Marko Japundžić svakako je najpoznatiji po svojoj teoriji o genezi glagoljice, prema kojoj je ona postojala prije djelovanja Svete Braće, a nastala je pod utjecajem franačkih misionara na našemu zapadnome području razvojem iz pretkarolinškoga latiničnoga kurziva. Tijekom svoga dugogodišnjega boravka u Rimu Marko Japundžić popisao je i opisao mnoge glagoljske i latinske hrvatske rukopise u Vatikanskoj knjižnici, osvijetlio život i djelo zadarskoga nadbiskupa Mateja Karamana, proučavao evanđelistar Vatikanskoga misala Illirico 4 itd.

Biografski podatci
Datum i godina rođenja 26. svibnja 1832. g.
Mjesto rođenja Vrbnik (Krk)
Krsno ime i prezime Antun Parčić
Redovničko ime Dragutin
Niža gimnazija i novicijat Samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša na Glavotoku (Krk)

Viša gimnazija i bogoslovija Zadar
Svečani zavjeti 22. listopada 1854. g., Glavotok
Svećeničko ređenje 1855. g.
Prva misa Uskrs, 1855. g., Prvić Luka
Preminuo 25. prosinca 1902. g., Rim
Svećeničko i znanstveno djelovanje
Profesor hrvatskoga jezika i matematike Od 1857. do 1858. predaje na zadarskoj realci Hrvatski jezik i Matematiku. Godine 1858. u Rijeci tiska Riečnik Ilirsko – talijanski – polag najnovijih izvorah.

Poglavar Samostana sv. Pavla Godine 1859. postaje poglavar Samostana sv. Pavla na Školjiću (Preko).

Učitelj i tajnik Od 1863. g. učitelj je na trećoredskoj bogosloviji u Krku i tajnik Provincije. Ovdje dovršava Riečnik Talijansko – Slovinski (Hrvatski), tiskan 1868. g. u Zadru.

Osnivač tiskare Od 1871. do 1876. g. živi na Glavotoku, osniva tiskaru, sam lijeva glagoljska slova i tiska manja djela na glagoljici i latinici.

Tiska hrvatsku gramatiku Godine 1873. u Zadru tiska hrvatsku gramatiku na talijanskome jeziku.

Napušta Provinciju franjevaca trećoredaca Godine 1876. napušta Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša.

Imenovan kanonikom Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu 21. ožujka 1876. g. imenovan je kanonikom Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu. U Rimu ostaje do smrti – 25. prosinca 1902. g.

Tiska staroslavenski Misal i Ritual Priredio je i tiskao staroslavenski Misal u hrvatskoj redakciji (1893., 1895, 1905.) te hrvatski Ritual 1893. g.

Izdanje rječnika Rječnik hrvatsko – talijanski Godine 1901. objavljeno je treće izdanje rječnika Rječnik hrvatsko – talijanski u Zadru.

Gramatika staroslavenskoga jezika Napisao je na latinskome jeziku gramatiku staroslavenskoga jezika Gramatica palaeoslavica – latina i Rječnik latinsko – glagoljski (i gramatika i rječnik ostali u rukopisu).

Odlikovan zlatnom medaljom Papa Lav XIII. odlikovao je Antuna Dragutina Parčića zlatnom medaljom.

Preveo Martyrologium Za franjevački treći red preveo je na staroslavenski jezik Martyrologium.

Ostala zanimanja i interesi
Fotografiranje Bavio se i fotografijom. Prva njegova fotografija snimljena je u Prvić Luci (Šibenik) 1859. godine. Iz fotografske djelatnosti sačuvano je 105 primjeraka; 89 se nalazi u Krku, a 16 u Zagrebu. Na fotografijama su većinom portreti (redovnici, bogoslovi, učenici), panorame mjesta gdje je živio (pejzaži iz Krka, Zadra, Prvić Luke), kulturni i arhitektonski spomenici.

Priroda, botanika, zoologija, fizika i fizikalni pokusi, geografija, pjesništvo, astronomija Proučavao je prirodu, botaniku, zoologiju, fiziku i fizikalne pokuse, geografiju, pjesništvo, astronomiju. Vrijedi istaknuti dvije zanimljivosti iz njegove ostavštine: geografska karta otoka Krka (veličine 2,5 x 2 metra) koju je Parčić izradio u mjerilu 1:20 000 (nalazi se u samostanu franjevaca trećoredaca na Krku); vrijedni herbarij s mnoštvom raznovrsnih biljaka iz 1852. g.

Doprinos i značaj
Fra Dragutin Antun Parčić bio je najveći znanstvenik kojega je imala naša Provincija. Bio je zaista svestran redovnik, veoma marljiv, neumoran i ustrajan u svomu radu. Njegov doprinos na području znanosti, hrvatskoga glagolizma, hrvatskoga i crkvenoslavenskoga jezika, leksikografije i fotografske djelatnosti pokazatelj je Parčićeva iscrpnoga rada i svestranosti. Njegovo ime ostat će zauvijek upisano i istaknuto u znanstvenoj, redovničkoj, crkvenoj i kulturnoj povijesti hrvatskoga naroda.

Fra Stjepan Sorić rodio se 26. studenoga 1901. godine u Preku kod Zadra, od oca Bože i majke Ankone, rođ. Mavar. Osnovnu školu je završio u Preku, te je 1912. godine stupio u „malo“ sjemenište franjevaca trećoredaca glagoljaša na Školjiću. Tu je završio nižu gimnaziju, proveo godinu novicijata te 14. srpnja 1919. godine položio privremene redovničke zavjete. Svečane redovničke zavjete položio je 26. studenoga 1922. godine u Krku, gdje je, nakon završetka studija teologije, 19. travnja 1925. godine zaređen za svećenika. Preminuo je 11. studenoga 1968. godine u Splitu. Kao redovnik i svećenik obavljao je u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša različite službe: bio je gvardijan, nastavnik na „nižoj“ i „višoj“ gimnaziji, učitelj novaka i klerika. Bio je kapelan u svomu rodnome mjestu Preku, župnik u Zaglavu na Dugom Otoku te dugi niz godina župnik u Splitu, u župi Svete Obitelji na Sukoišanu.

Ovako je izgledao kronološki životni put redovnika i svećenika fra Stjepana Sorića. Kao što se može vidjeti, to je bio skroman životni put, no i u skromnosti prepun velikih događaja. Baš taj njegov, redovnički i svećenički, skroman i uzoran životni put, znali su prepoznati vjernici, među kojima je bio obljubljen i poštovan, dok su ga svi drugi ljudi neizmjerno cijenili. U liku i djelu fra Stjepana isprepleteno je i prošireno ono ljudsko i kršćansko: biti čovjek, biti redovnik i biti svećenik. Koliko je fra Stjepan bio svećenik među ljudima, pokazuje najviše to što su ga svi, bili oni vjernici ili ne, cijenili i poštivali. Kroz njegov život ostvarile su se riječi iz Svetoga pisma: „da riječ Gospodnja trči i proslavlja se“ (2 Sol 3, 1). Zapravo, on je bio taj koji je trčao ukorak s Božjom riječi, te je tako Bog po njemu bio svuda proslavljen. To njegovo – biti čovjek – i drugi su mogli osjetiti u razgovoru s njim. Preko fra Stjepana svi su mogli iskusiti kako je Bog dobar, koliko strpljiv i darežljiv, kako Bog tješi, pomaže i podiže. Njegovo biti čovjek najviše se uočilo u odnosu prema ljudima koji su bili „daleko“ od Boga. Njima je fra Stjepan prilazio blago, nasmijano i ponizno, pripravan da im svakom mogućom uslužnošću pokaže vrijednost i smisao vjere.

Kao redovnik fra Stjepan je bio čovjek molitve. Njegovo „drugovanje“ s Bogom u molitvi preobražavalo ga je i činilo onakvim kakav je bio – čovjek snažne molitve i asketskoga načina života. Stoga je govorio da Bog sve čini u njemu po molitvi. Sve ono što je kod njega bilo lijepo, sve ono što je mnogima trebalo i sve ono što je on velikodušno i radosno darivao drugima, proizlazilo je iz njegove duboke uronjenosti u molitvu. Svoj redovnički život fra Stjepan je ostvario u odricanju, kao što i kaže II. vatikanski sabor: „U svim životnim okolnostima provodite život s Kristom u Bogu sakriven“ (Per. Car. Br. 6).

A napose je fra Stjepanova veličina bila u prihvaćanju i življenju svećeničkoga života. On je svojim životom ostvario ono što II. vatikanski sabor u svomu dekretu o suvremenoj obnovi redovničkoga života kaže: „Odatle, naime iz života sakrivenog s Kristom u Bogu, izvire i svim žarom pokreće ljubav prema bližnjemu za spasenje svijeta i izgradnju Crkve“ (Perf. Car. Br. 6) i „treba da cijelokupni redovnički život bude prožet apostolskim duhom“ (Perf. Car. Br. 8). Sve ove riječi fra Stjepan je na, sebi svojstven, jednostavan i jedinstven način održavao kao svećenik, redovnik, profesor, odgojitelj i župnik. Njegov svećenički i osobni život poprima puninu za boravka u Splitu, gdje je, kao župnik u župi Svete Obitelji na Sukoišanu, ljudima lako prilazio i upućivao riječi – bilo s propovjedaonice, bilo prolazeći gradom. Posebnu pažnju usmjeravao je kroz ljubav i brigu prema mladima, siromašnima i bolesnima. Sva njegova ljudska energija i sve njegovo redovništvo bilo je u službi njegova svećeništva. Stoga je netko dobro zapazio i na grob uklesao ono što je bio životni moto čovjeka, redovnika i svećenika fra Stjepana Sorića: „Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20, 28).

(1935. – 1986.)

ŽIVOT

Fra Josip Leonard Tandarić rođen je u Kotarima pokraj Samobora 4. svibnja 1935. g. od oca Josipa i majke Ane, rođene Tandarić. Na krštenju je dobio ime Josip (Leonard mu je redovničko ime). Osnovnu školu je završio u susjednome selu Manja Vas i 1946. g. stupa u Sjemenište franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru. Gimnaziju je završio 1955. g. u Splitu. Tijekom gimnazijskoga školovanja završio je tečaj staroslavenskoga jezika, koji je za trećoredske sjemeništarce vodio fra Marko Japundžić, a godinu novicijata proveo je u Krku (1951. – 1952.). Odsluživši vojni rok, 1957. g. započinje filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1963. g. Usporedno pohađa tečajeve glagoljske i ćirilske paleografije te arhivistike na Historijskom institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1957. – 1959.). Za svećenika je zaređen 1962. g. u Zagrebu. Godine 1961. započeo je studij hrvatskoga jezika i južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i diplomirao 1968. g. Obranivši radnju Jezik sekvencija u hrvatskoglagoljskim misalima 1973. g., stekao je naslov magistra znanosti, a obranivši disertaciju Glagoljaški ritual 1979. g., stekao je naslov doktora znanosti. Od 1973. g. pa do smrti radio je na Staroslavenskome institutu te je predavao hrvatski i latinski jezik u sjemenišnoj gimnaziji franjevaca trećoredaca glagoljaša u Odri i hrvatski jezik na Institutu za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Godine 1986. Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu podijelio mu je počasni doktorat teologije. Shrvan dugom i teškom bolešću, preminuo je u KBC-u „Rebro“ 23. siječnja 1986. g. Pokopan je na Mirogoju.

DJELO

Premda je umro u naponu snage i znanstvenoga istraživanja, Josip L. Tandarić je iza sebe ostavio preko 70 znanstvenih i stručnih radova. Jedan dio njegovih radova sabran je u zbornik: Josip Leonard TANDARIĆ, Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost. Rasprave i prinosi, Petar Bašić (ur.), Zagreb, 1993.
Godine 1980. priredio je Čin misi sa izabranimi misami, dio obnovljenoga misala na crkvenoslavenskome jeziku, a 1982. g. Blagoslov stola na crkvenoslavenskome jeziku za internu uporabu u Provinciji.

ZNAČENJE

Rad Josipa L. Tandarića bio je usmjeren prema dvije vrlo važne teme hrvatskoga glagoljaštva: glagoljaški ritual i glagoljaški homilijar. Ritual i homilijar, naime, uglavnom nisu sačuvani kao jedinstvene knjige, nego ih je trebalo rekonstruirati iz tekstova misala i brevijara u koje su integrirani. Josip L. Tandarić sastavio je potpunu bibliografiju hrvatskoglagoljskih ritualnih tekstova i utvrdio kako jedan dio potječe još iz najranijih razdoblja slavenske književnosti, a drugi dio je preveden kasnije, uglavnom iz latinskih izvora. Proučavajući one tekstove koji su kasnije prevođeni, Josip L. Tandarić je dokazao kako su hrvatski glagoljaši bili vrlo dobro upućeni kako u latinski, tako i u crkvenoslavenski jezik, te je tako srušio dotadašnje mišljenje prema kojemu je glagoljaški kler bio slabo obrazovan. Što se tiče rekonstrukcije hrvatskoglagoljskoga homilijara, uspio je postaviti vrlo dobre temelje, istraživši tekstove iz četiriju rukopisnih brevijara, ali taj posao nije uspio dovršiti. Svojim radom Josip L. Tandarić je dokazao kako je nekada postojao hrvatskoglagoljski četveroevanđelistar iz koga su onda evanđeoske perikope preuzimane u plenarne liturgijske knjige, a u Pariškome zborniku Slave 73 detektirao je tekst reda mise i kanona iz još nereformiranoga glagoljaškoga sakramentara (prije franjevačke reforme u 13. st.). Njegova filološka istraživanja dala su golemu građu za izradu gramatike hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika (koja je izdana 2014. g. i posvećena upravo njemu i Biserki Grabar) i rječnika.

Fra Petar je rođen 25. svibnja 1891. godine u Slunju u brojnoj patrijarhalnoj, kršćanskoj obitelji. Poput mnogih svojih vršnjaka, i fra Petar se radovao i uživao u ljepotama svoga kraja, a svagdanje igre i posao oplemenjivali su ga i činili sretnim i marljivim dječakom, koji je svojom radošću i kroz svoj zanat donosio radost i materijalna dobra svojoj obitelji. Upravo u to najranije doba stekao je solidne radne navike, po kojima će kasnije biti poznat kao „uvijek“ zaposlen i zauzet redovnik, za dobro i svoje redovničke zajednice, a i svih onih s kojima je dolazio u dodir. Osnovnu školu je fra Petar završio u Slunju. Godine 1901. „odlučio“ je poći stopama sv. Franje te ulazi u zajednicu franjevaca trećoredaca glagoljaša i na Školjiću započinje gimnaziju. Svojim životnim primjerom veliki utjecaj na odabir fra Petrova zvanja imao je njegov stric fra Mile, koji je bio franjevac trećoredac, časni brat. Nakon završena petoga razreda gimnazije, 1906. godine, fra Petar, zajedno sa šestoricom svojih kolega, ulazi u novicijat. Nakon novicijata nastavlja i završava gimnaziju na Školjiću, a potom upisuje i završava teologiju na Školjiću i u Krku. Fra Petar je s drugim kolegama položio svečane zavjete 25. kolovoza 1910. godine na blagdan sv. Ljudevita na Školjiću. U Krku, u crkvi sv. Franje, 28. studenoga 1913. godine biskup Antun Mahnić zaredio je za svećenika fra Petra Turkalja.

U Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Petar je obnašao službe: gvardijana, župnika, ekonoma Provincije i samostana te vijećnika Provincije. Fra Petar je bio uzoran redovnik koji se molio i radio. U duhu toga vremena prisustvovao je svetim službama i pobožnim vježbama koje redovnici obavljaju. I tu je bio tvrd prema sebi, jer bi ga posao znao zanijeti, ali vrijeme zajedničke molitve i razmatranja savjesno je obdržavao i nije nikada izostajao. Promijenio je nekoliko samostanskih zajednica u kojima je živio i djelovao. Uz duhovne i molitvene vježbe bio je zadužen za „pribavljanje“ materijalnih dobara za samostan i redovničku zajednicu. U svim samostanima gdje je živio pokazivao je golemo zanimanje za dobro braće i zajednice. O tome nam svjedoči fra Frane Šešelja, koji je kao dijete upoznao fra Petra. Fra Frane, među ostalim, piše: “Znam da je imao brod s kojim je dolazio na Zaglav sa Školjića. Na Zaglavu bi kupovao i prodavao šećer, žito, ulje te s tim ‘privređivao’ za samostan.“ Zatim se fra Frane još prisjeća: “Vidio sam ga i početkom 1945. godine kada je došao na Preko, mislim u službi ekonoma, da pomogne fratrima koji su stanovali kod Đupanovih.“ Također nam i fra Grgo Sikirić donosi vrijedne činjenice o fra Petrovu čovjekoljublju: „Dok smo stanovali kod Đupanovih hranili smo se siromašno. Nismo imali druge hrane, osim pšeničnog brašna, koje smo dobili od UNRA-e (Američka dobrotvorna organizacija). Uz to ljudi su nam nosili što su imali kod kuće. Vidio je fra Petar kako živimo, pa upita fra Kerubina: Što dajete jesti ovim dečkima? Kerubin mu reče što imamo. Na to on: Pa što vi radite, pa oni trebaju jesti! Iza toga je otišao nekuda i donio vreću graha. Čuo sam da je bio u Benkovcu.“

U jesen 1941. godine, početkom Drugoga svjetskog rata, fra Petar je premješten u Samostan sv. Josipa u Splitu, gdje je vršio službu gvardijana. U ovom razdoblju fra Petar će posvjedočiti djelima svoju ljubav prema bližnjima. Rat je bjesnio i teško se bilo snalaziti i opredijeliti. On je bio vrlo energičan i trajno se zauzimao za ono što je smatrao da je pošteno, pravedno i dostojno svećenika, redovnika. Vrijeme Drugoga svjetskog rata posebice je teško i komplicirano. Nastupilo je vrlo teško vrijeme za Crkvu i vjernike, Hrvate. Mnogi stradavaju jer su drukčijega stajališta od službenoga prema Crkvi, vjeri i narodu. Zbog čovjekoljubnoga i kršćanskog, a ne službenoga stajališta, fra Petar biva uhićen i zatvoren 31. listopada 1945. godine u Splitu. Sudska mu je presuda izrečena 8. siječnja 1946. godine i osuđen je na sedam godina strogoga zatvora. U obrazloženju stoji da je radio protiv režima. Njegov je odvjetnik uložio žalbu i na tu mu je žalbu 13. veljače 1946. godine kazna povećana na dvanaest godina strogoga zatvora. Zatvorsku je kaznu izdržavao u Trogiru, Sisku i Staroj Gradiški, gdje je 17. srpnja 1948. godine i preminuo. Provincijski ministar fra Lovro Hržić 28. studenoga 1945. godine piše braći u Ogulinu: „Pred nekoliko dana primio sam iz Splita neugodnu vijest da je o. Petar uhapšen i zatvoren još prije Svih svetih. Kako piše o. Mašina tužba protiv njega je teške naravi. Govorio sam ovih dana sa sucem Matiassiem ovdje u Zagrebu, on daje malo dobre nade. Pisao sam o. Anđelku, da bi poduzeo koliko može za povoljno rješenje. Sjetite ga se u molitvama a preporučite isto i ostaloj braći.“ Na samom početku 1946. godine fra Lovro Hržić piše ponovno braći u Ogulin: „Biti ćete čitali u novinama opis afere o. Petra u Splitu. Ima više vremena da sam se bojao sličnih ispada zbog njegove naravi. Izgleda da se nekoje uplivne osobe u Splitu zauzimlju za njega, jer im je Petar bio pri ruci za vrijeme prvašnjeg režima, ali bojim se da će malo koristiti.“ Na suđenju je fra Petar pokazao izuzetnu hrabrost rekavši da ustaše nije sreo i da ne zna jesu li zločinci ili nisu, ali da za partizane zna da su zločinci i da to može dokazati. Počeo je nabrajati mučenja kojima je bio svjedok u tamnici kada je u rujnu 1943. bio uhićen. Na suđenju se pojavio i Židov Rafael Salamonov iz Banje Luke koji „Zahvaljuje fra Petru što je spasio njega i još šest članova njegove obitelji, iako je znao da i njega može dočekati smrt bude li pomagao Židovima i sakrivao ih“. Kao primjer fra Petrova zauzimanja za brata čovjeka, vrijedno bi bilo spomenuti pismo gospodina Tomislava Bumbaka, što ga je on uputio na Provincijalat franjevaca trećoredaca glagoljaša. U njemu nam „potiho“ gospodin Tomislav želi reći da trebamo poštovati i vrjednovati svoje velikane, a jedan od tih velikana je svakako bio fra Petar, koji je iz svoje vjere i ljubavi dao „svoju žrtvu“ prema Bogu, narodu i čovjeku.

„Već duže vrijeme okupiran sam sudbinom o. Petra. Znam da je za vrijeme komunističke vlasti bio osuđen i izvršavao kaznu u Staroj Gradiški gdje je pod meni nepoznatim okolnostima i umro. Oče Provincijale! U veljači 1944 godine kao pripadnik Hrv. Mornarice putovao sam sa jednim svećenikom Don Damnjanom Rodinom također Prvićaninom iz Zagreba za Prvić Luka (dobio sam bolovanje). Nas dvojica navratili smo se kod oca Petra Turkalja u Vaš samostan u Split. Tom prilikom pokazao nam je dvoje Židova koje je skrivao cijelo vrijeme rata u Vašem samostanu u Splitu. Koliko mi je ostalo u sjećanju iz ondašnjeg tiska da su ga tih dvoje Židova branili na njegovom suđenju. Njihova imena nisu mi poznata. S obzirom na moje godine bilo bi mi zadovoljstvo, ako je moguće, da poduzmete korake kako bi otac Petar Turkalj posmrtno dobio Medalju Pravednika za spašavanje Židova – s poštovanjem Tomislav Bumbak, Novska“.

Fra Petrov boravak i rad u Splitu za vrijeme rata bio je doista nesebičan za dobro bližnjega. Ovdje ću donijeti samo nekoliko sličica koje je ukratko opisao fra Grgo Sikirić u siječnju 1990. godine. Fra Grgo piše: „Jednom nam je rekao o. Grgo Pašalić, kapucin: Da nije bilo o. Petra, ja bih bio umro od gladi“. Zatim fra Grgo nastavlja: „…kako je otac Petar za vrijeme talijanske okupacije doveo u Split vagon hrane a vlak se radi bojazni da će biti hrana zaplijenjena od Zagreba do Splita zaustavljao po nagovoru vlakovodje i fra Petra. Kad je stigao u Split otac Petar je nagovorio i uvjerio talijanske vojnike kako oni trebaju prenijeti sa vojnim kamionom hranu iz vlaka u samostan…“ U istom pismu fra Grgo nam govori: „…kako je čuo od pokojnoga oca fra Bernarda Medida kako su ga u zatvoru, kada su mu oduzeli krunicu, a on intervenirao da mu je to priručnik molitveni, zavezali konopom oko vrata i tako do nesvijesti izmrcvarili“. Fra Petar je bio dosta tvrde naravi kako prema sebi tako i prema drugima. Nije se htio pretvarati, što mu je bilo na srcu, bilo je i na jeziku. Takav je bio u Prvić Luci, kada su ga ribari isprebijali jer im je predbacio što psuju. U zatvoru je bilo strahovito mučen i mrcvaren. Nekoliko podataka o toj životnoj „kalvariji“ možemo navesti od fra Frane Šešelje: „Čuo sam od robijaša 1956. godine u zatvoru u Gradiški kako je bio osoran i oštre naravi. Nije se dao pod noge ono što je imao na jeziku to je imao u srcu. Držali su ga stražari na zubu. Mučili su ga i javno na krugu. Tako na krugu stražar bi došao i da ne zaprlja čizme „zajahao“ bi na fra Petra da ga ovaj na ramenima nosi s jednog kraja na drugi. Pričali su mi zatvorenici da je bio često u samici“. O fra Petrovim danima u zatvoru svjedočanstvo donosi i fra Ilija Borak, kapucin u Karlobagu, koji je bio s fra Petrom u zatvoru u Gradišci. Kaže fra Ilija: „Kroz tih šest mjeseci fra Petar je bio preko pet mjeseci u samici. Kažnjavali su ga za svaku sitnicu, a on nije šutio. Voljeli smo ga i davao nam je snage da podnosimo ponižavanja i mučenja“.

Sve nam ovo ocrtava lik fra Petra kao odvažnoga i beskompromisnoga čovjeka i, nadasve, vjernika. Njegovo iskustvo u Prvić Luci, na robiji i njegov nesebični rad i ljubav prema bratu čovjeku proizlazio je iz njegove žive vjere, što nam govori o neobičnom, smjelom i odvažnom liku vjernika, redovnika, svećenika, rodoljuba koji polaže svoje nade u Gospodina. U svjetlu ovoga, možda se može lakše i bolje shvatiti molitva nađena među njegovim stvarima, koja se čuva u Splitu, a glasi: „Isuse, polažem prisegu, da ću Tebi vjerno služiti do smrti. Daj mi, da trpim, da s Tobom nosim teret. Odričem se svih dobara i ugodnosti ovog svijeta. Predajem Ti svoje srce, upali u njemu iskricu svoje ljubavi. Pristajem, da Tebe slijedim pod Tvoj križ. Slažem se s Tvojom voljom i primam sve Tvoje trpljenje, kako Ti želiš. Tvoje trpljenje je lako. Želim teže trpljenje. Isuse, obećajem Ti iskreno, da ću nositi Križ do smrti, dok ne dovedem ovce do Tvoga prijestolja. Amen.“

U životu fra Petra osjećala se ljubav za duše. On se predavao beskompromisno sav i patnju prihvaćao kao sredstvo vlastitoga otkupljenja, ali i spasenja braće ljudi. Shvatio je svu veličinu i dar patnje i svakodnevno je prihvaćao i podnosio. Netko će postaviti pitanje: je li to razborito? U svjetlu Kristova križa to je jedini put kojega treba s ljubavlju prihvatiti. Dakle, fra Petar je pripadao ovoj koloni znamenitih Franjinih sinova koji kroz život prolaze ne osvrćući se na svoju sjenku, ne misleći kako je povećati i učvrstiti, nego kako proći između ljudi, a da ona nikome ne zakloni sunce, nikoga ne zakvači. On je pripadao onoj koloni Franjinih sinova koji su zračili ljubavlju, i to napose ljubavlju prema čovjeku, bez obzira koje on vjere ili društvenoga sloja bio, te ustrajali da dio te svoje ljubavi prenesu na svako srce kako bi život u „teškim“ trenutcima bio snošljiviji i lakši, kad već ne može biti bez patnje i bola. Zapravo, fra Petar je bio sluga Božji, a to znači da je bio blizak bratu čovjeku. Bezuvjetno je sebe darivao drugima, znajući da će zbog toga mnogo pretrpjeti. Svoj život je nesebično trošio za dobro i blagostanje svakoga čovjeka. Svojom ljubavlju i hrabrošću ostavio je primjer svima nama kako se ljubi Boga i pomaže bližnjima.

Srećko Badurina rođen je 12. svibnja 1930. g. u Lunu na otoku Pagu kao prvo od jedanaestero djece Pavla i Sokole r. Baričević. Ima dva brata redovnika-svećenika, franjevca trećoredca: fra Ivana i fra Antuna te dvije sestre benediktinke u Pagu. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu. U dvanaestoj godini života ulazi u redovničku zajednicu franjevaca trećoredaca glagoljaša. Prva dva razreda niže gimnazije pohađao je u Ogulinu (1942. – 1944), a druga dva na Šalati u Zagrebu (1944. – 1946.). Vrijeme novicijata proveo je u samostanu sv. Pavla na Školjiću (1946. – 1947.), pod vodstvom učitelja fra Kerubina Sišula. Nakon novicijata višu gimnaziju završio je u Splitu (1947. – 1950.). Teologiju je studirao na  Visokoj  bogoslovnoj školi u Splitu (1951. – 1956.). Svečane redovničke zavjete položio je 1. prosinca 1952. g. u ruke provincijala fra Dinka Filipija. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1955. g. u katedrali sv. Stošije u Zadru po rukama mons. Mate Garkovića, zadarskog nadbiskupa. Prvu pastoralnu službu vršio je kao župni vikar  u župi sv. Ivana u Zadru. Nastavlja zatim teologiju na KBF-u u Zagrebu, gdje je diplomirao 1958., a nakon postdiplomskog studija doktorirao je iz morala kod prof. dr. Jordana Kuničića disertacijom Svrha braka osobito prema nauci Pija XII (1965. g.). Zatim 1966. g. odlazi u Rim, gdje je na Institutu sv. Alfonsa Liguorija upisao specijalni studij moralne teologije. Odslušao je tri semestra, a četvrti je gostovao u  Louvainu i pohađao predmete iz različitih teoloških struka. Diplomirao je na Alfonsianumu u veljači 1968. godine.

Nakon povratka sa studija u srpnju 1968. g. imenovan je poglavarom samostana i sjemeništa u Odri, a u listopadu imenovan je ravnateljem gimnazije koja je počela djelovati iste godine. Poglavar samostana ostao je do 1975. g., a ravnateljem do 1974. g. kada je gimnazija zatvorena. Godine 1968. započinje predavati moralnu teologiju i katolički društveni nauk na Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. U razdoblju od 1974. do 1988. predaje moralnu teologiju na  Visokoj  bogoslovnoj školi u Rijeci. Za vrijeme njegovog djelovanja u Rijeci, Provincija 1976. g. otvara Samostan sv. Franje Asiškoga na Pehlinu, kojemu je on bio prvi poglavar. Uz predavački je rad bio vrlo angažiran u pastoralnom djelovanju Riječke nadbiskupije: vršio je službu duhovnika u bogoslovnom sjemeništu, ispovjednika i duhovnika ženskih redovničkih zajednica, voditelja duhovnih vježbi, bio je vrlo slušan propovjednik i sl. Također, angažiran je u mnogim djelovanjima Provincije i Reda: sudjeluje na provincijskim skupovima, odnosno saborima i kapitulima (za istaknuti je sudjelovanje u organizaciji obilježavanja 800. godišnjice rođenja sv. Franje u Rijeci 1981. g.) te sudjeluje na Generalnom kapitulu Reda 1983. g. na kojem je govorio o karizmi Reda.

Posebno se zanimao za trećoredsku duhovnost, osobito za njezine srednjovjekovne korijene, preveo je novo Pravilo i život braće i sestara Trećeg samostanskoga reda sv. Franje koje je tiskano 1984. g., bio je imenovan za provincijskog delegata za izradu novih ustanova (konstitucija) Reda.

Od 1986. g. premješten je u samostan sv. Franje u Krk, gdje se želio se posvetiti duhovnosti. U tom samostanu imenovan je za šibenskoga biskupa 7. prosinca 1987. g. Za biskupa ga je posvetio papa Ivan Pavao II. u Vatikanu 6. siječnja 1988. g. U biskupskoj konferenciji ondašnje Jugoslavije u jesen 1988. g. povjereno mu je vodstvo novoosnovane Komisije BK Iustitia et pax. U travnju 1993. g. BKJ mu je povjerila da organizira rad Informativne katoličke agencije (IKA). Na izvanrednom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije 8. lipnja 1993. g., kada je konstituirana HBK, izabran je za prvoga potpredsjednika HBK i postao članom Stalnog vijeća HBK. Na istom zasjedanju izabran je za člana Komisije za uređenje odnosa s državom i za člana Komisije za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Srčani udar je doživio na Blagdan uzvišenja sv. Križa 14. rujna 1996. g. u Ogulinu te je prebačen u bolnicu u Zagreb, gdje je umro 17. rujna 1996. g., na Blagdan rana sv. Franje. Pokopan je u katedrali u Šibeniku 19. rujna 1996. g. Pogrebna misa bila je u šibenskoj katedrali uz sudjelovanje gotovo čitavog hrvatskog episkopata, predvođenog kardinalom Franjom Kuharićem, kao i uz sudjelovanje nuncija mons. G. Einaudija, brojnih svećenika i mnoštva vjernika.

Djelovanje Srećka Badurine, kao redovnika, svećenika, biskupa i sveučilišnog profesora ostavilo je neizbrisiv trag u Provinciji, šibenskoj biskupiji, kao i cijeloj Crkvi u Hrvata. Vrijeme u kojemu je djelovao Srećko Badurina kao šibenski biskup zbog ratnih okolnosti nije bilo nimalo jednostavno: odnosi među ljudima su bili narušeni, velik je broj materijalnih i ljudskih žrtava, a kraj ratu se nije nazirao. Srećko Badurina nije razmišljao samo o trenutku u kojem živi, nego on pred sebe stavlja i pitanje o budućnosti, suživotu i miru na prostorima šibenske biskupije, ali i cijele Hrvatske. On je svjestan da je narodu potrebna moralna i duhovna obnova koja bi bila preduvjet nastavka normalnog suživota na ratom zahvaćenim prostorima. U svojim porukama Srećko Badurina jasno poziva na pomirenje i opraštanje, smatra da je jedino tako moguće nastaviti sa životom tamo gdje je on stao.

Područje ekumenizma najprisutnije je u razmišljanjima Srećka Badurine, posebice u vremenu kada postaje šibenski biskup. Ekumenizam za njegovo životno djelovanje ima posebnu dimenziju: dio je njegove pastoralne službe kao šibenskoga biskupa. Kao njegovo poslanje ekumenizam u pravome smislu riječi dolazi na vidjelo početkom Domovinskoga rata. Prije rata odnosi između biskupa Srećka i episkopa Srpske pravoslavne crkve (SPC), koji se nalaze na prostoru šibenske biskupije, vrlo su korektni. Kao geslo svoje biskupske službe Srećko Badurina uzeo je riječi: „On je mir naš!“ Misleći na Isusa Krista, koji je mir svih naroda cijeloga svijeta, on neizravno izriče i misao vodilju svojega biskupskog poslanja u Šibeniku.

Redovnik i svećenik, odgojitelj i profesor

Fra Vlatko Badurina rođen je 6. veljače 1939. u Lunu na Pagu u skladnoj i zdravoj katoličkoj obitelji kao najstariji od petorice sinova Ivana i Katarine r. Badurina. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu (1946.-1950.) i Zagrebu (1950.-1954.), dva razreda srednje škole u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu (1954.-1955. i 1956.-1957.), a dva u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru (1957.-1959.). U sjemenište Provincije u Zagrebu primljen je 1950., prve je redovničke zavjete poslije novicijata u Krku položio 15. kolovoza 1956., a svečane redovničke zavjete 1962. u Zagrebu. Studij teologije završio je 1965. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a za svećenika ga je 29. lipnja 1964. zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper. Godine 2014. proslavio je u rodnom Lunu 50. obljetnicu svećeništva za koju je kao geslo izabrao riječi: “Osjetljiv za riječ Božju i riječ čovjekovu!”

Bio je kapelan u Preku na Ugljanu (1966.-1967.) i u biskupiji Rottenburg am Neckar u Njemačkoj (1967.-1968.). Psihologiju i pedagogiju studirao je na sveučilištu u Münchenu (Ludwig-Maximilian Universität, 1968.-1972.). Dodatno se specijalizirao i usavršavao u pastoralnoj konzultaciji (Beratende Seelsorge) na bogoslovnom fakultetu sveučilišta u Grazu (Karl-Franzens Universität, 1976.-1981.). Predavao je psihološke i pedagoške kolegije na Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (1978.-2009.) i na Institutu za duhovnost istog Fakulteta (1989.-2009.).

Uz rad na spomenutim institutima bavio se pisanjem na stručnom području psihologije i pedagogije, vođenjem duhovnih vježbi i psihološko-duhovnih seminara, posebno u zajednicama redovnica, održavanjem stručnih predavanja na raznim skupovima za trajnu formaciju vjeroučitelja, svećenika i redovnika te pomagao mnogima svojom raspoloživošću za osobno duhovno-pastoralno i psihološko savjetovanje i konzultacije. Sudjelovao je, kao član Interdisciplinarne radne ekipe Symbolon, u izradi katekizama “Pođimo zajedno”, “Put u slobodu” i “Snagom Duha”.

U svom se stručnom, profesorskom, pedagoškom i svećeničkom radu zauzimao za pozornost prema osobi i njezinoj životnoj stvarnosti, za kvalitetnu i autentičnu interpersonalnu komunikaciju i dijalog, koji respektiraju stvarnost osoba i ne bježe od problema te za vjerodostojnu kršćansku duhovnost koja se živi iz vjere, molitve i osobnog odnosa s Bogom i koja uvažava sve bitne dimenzije ljudske osobe te interpersonalnu i socijalnu stvarnost u kojoj se živi. Svojim je stručnim radom kao psiholog i pedagog i svojim načinom djelovanja – obilježenim pažnjom prema osobi, pozitivnim pristupom, povjerenjem u kreativnost i predanim zalaganjem – dao značajan doprinos osuvremenjivanju i produbljivanju crkvenoga i redovničkoga života u obnovi poslije Drugoga vatikanskog koncila. U posljednjem razdoblju ponovno je pozivao na naglašavanje meditativne dimenzije u pastoralnom i katehetskom djelovanju, na novo zalaganje u vjernosti molitvi koja “hrani odnos s Bogom”, odnos iz kojega “slijedi djelovanje koje će biti nadahnuto onim što je bilo prisutno u dijalogu” molitve.
U svojoj redovničkoj zajednici bio je provincijal (1980.-1988.), provincijski vikar (1988.-1993.), provincijski vijećnik (1997.-2001.), koordinator za trajnu formaciju (1988.-1993. i 1997.-2001.), gvardijan Samostana sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu (1997.-2005.) i odgojitelj mladih redovnika – bogoslova (1972.-1980. i 1988.-1993.). Završivši rad na Bogoslovnom fakultetu živio je od 2009. godine u Samostanu sv. Franje u Odri i do kraja djelovao, koliko su mu omogućavale oslabljene snage. U Zagrebu, u bolnici na Rebru, 6. srpnja preminuo je u 78. godini života, 60. godini redovništva i 53. godini svećeničke službe.

Redovnik i svećenik, kulturni djelatnik i humanitarac

Fra Božo Rimac rođen je 8. listopada 1948. u Čelebiću, župa Ljubunčić kraj Livna, u Bosni i Hercegovini. Niže razrede osnovne škole završio je u rodnome mjestu, a više u Vukovaru. U malo sjemenište naše Provincije primljen je 1964. u Zadru. Klasičnu gimnaziju polazio je u Zadru i Zagrebu. Prve redovničke zavjete položio je poslije novicijata u Krku 1967., a doživotne zavjete 1974. u Zagrebu. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a za svećenika je zaređen u zagrebačkoj prvostolnici 1975.

Bio je župni vikar u župi Sv. Ivana u Zadru (1976. – 1978.) i župi Sv. Josipa Radnika u Belišću (1980. – 1982. i 1993. – 1994.); misionar za hrvatske vjernike u Njemačkoj, u Bad Säckingenu (1982. – 1988.) i Gelsenkirchenu (1994. – 2005.). Obavljao je službu gvardijana Samostana Sv. Franje u Odri (1988. – 1993.). U tom su razdoblju u njemu boravili sjemeništarci i bogoslovi jer se obnavljao samostan na Sv. Ksaveru (1989. – 1991.).
Zauzeto je radio kao provincijski ekonom (2005. – 2013.) i provincijski vijećnik (2005. – 2013.) te u tih osam godina, kao član Samostana Sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, pomagao i u župi Sv. Mihaela u Gračanima. Posljednjih je godina živio u samostanu u Odri i djelovao kao kapelan u Kući Sv. Franje, domu za starije i nemoćne osobe u Odri. Od rujna 2017. bio je ponovno član Samostana Sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu. Fra Bože je preminuo u Klinici za plućne bolesti Jordanovac u Zagrebu 19. listopada, poslije kratke i teške bolesti u 70. godini života, 51. godini redovništva i 43. godini svećeničke službe.

Za Domovinskog je rata samostan u Odri primio mnoge prognanike iz Belišća, Bibinja i Bosanske Posavine, a fra Božo se kao gvardijan brinuo za njih i istodobno se ustrajno zauzimao u pomaganju hrvatskim braniteljima, ranjenicima i drugim stradalnicima rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Trajno pomaganje i povezanost sa stradalnicima Domovinskog rata, a posebno s hrvatskim braniteljima, nastavio je i nakon povratka iz Njemačke 2005. O ovome svjedoče brojne zahvale, priznanja i odličja koje je fra Božo u znak zahvale za sve i druge aktivnosti dobio. Vjerujem da će ovaj dio njegovog angažmana jednom biti i pomnije istražen i zapisan.

Fra Božo se, osobito za boravka na Ksaveru, angažirao i zalagao za sređivanje ostavštine akademskog slikara, našega susjeda, Zlatka Šulentića. U našem Vjesniku 45/2008, 4, 202-203 piše: „U arhivima, na tavanima i drugim prostorima naših samostana nalazi se neistraženo umjetničko blago koje leži skriveno i nepoznato. Poznato je da smo baštinici velikog djela akademskog slikara Zlatka Šulentića… Provincijalat, crkva i samostansko blagovalište na Ksaveru trajno su izložbeni prostori slika Zlatka Šulentića. A koliko toga iz te bogate baštine nikada nije ugledalo svjetlo dana, nije poznato kulturnoj javnosti niti je registrirano. To se osobito odnosi na skice i crteže.“ U suradnji sa stručnim osobama organizirao je „Izložbu crteže, skica i slika Zlatka Šulentića u izložbenom prostoru „Mala galerija Šulentić, koja se nalazi u dvorani Srećka Badurine u samostanu na Ksaveru. U ovoj galeriji, koju je osnovao i utemeljio fra Božo, upriličene su mnoge prigodne izložbe: Crteži Zlatka Šulentića, Skice i slike Zlatka Šulentića, Crteži Branimira Dorotića, Slike Ivice Šiška, Vlatka Blažanovića, kipara Zlatka Čulara, Josipa Botterija D., te fotozapisi i grafopisi Bože Rimca i Izaka Špralje. Uređujući Šulentićevu ostavština većinu je njegovih djela postavio na trajnu izložbu u prostorima po hodnicima samostana na Ksaveru, te u osnovanu kafeteriju „El Grecco“.

Bio je idejni začetnik, nositelj i koordinator svih poslova na izgradnji i unutarnjem uređenju, posebno umjetničkome, kapele sv. Stjepana u Čelebiću, podignute 2003. u spomen na poginule i nestale Hrvate u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu.

Fra Božo se bavio fotografijom i video zapisima. Ova ostavština još nije istražena ni registrirana. Iz tog obilja fotografija, dijapozitiva i zapisa fra Božo je upriličio izložbu „Fotozapisi i grafopisi“ (Božo Rimac, fotografije stećaka i Izak Špralja, grafike na temu glagoljice) u Maloj galerija Šulentić. I ovo područje njegovoga djelovanja traži ozbiljnu brigu i vrednovanje.

Generalni ministar Trećega samostanskog reda sv. Franje
(2001. – 2007.)
Redovnik i svećenik, katolički i društveni djelatnik, profesor i znanstvenik

Prof. doc. sc. fra Ilija Živković je rođen 26. svibnja 1954. u brojnoj obitelji u Kostrču (župa Tolisa, općina Orašje) u Bosanskoj Posavini. Sedam razreda osnovnu škole pohađao je u rodnom kraju i osmi razred kao redovnički kandidat u Zadru. U Zagrebu je od 1969. do 1973. u Srednjoj školi za spremanje svećenika Provincije franjevaca trećoredaca u Odri završio klasičnu gimnaziju. Prve je redovničke zavjete položio 1974. nakon novicijata u Zadru a svečane zavjete 1978. u Odri.

Teologiju je diplomirao 1980. na zagrebačkom bogoslovnom fakultetu (napisavši rad pod naslovom “Darovi Duha”). Za svećenika je zaređen u Zagrebu iste godine. Od 1981. do 1983. je na poslijediplomskom studiju duhovne teologije i franjevačke duhovnosti na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu; završava ga magistarskim radom “Duhovni i povijesni razvoj Pravila Trećega samostanskog reda sv. Franje do Leona X.” Godine 1984. odlazi u Washington, u Komesarijat Provincije u SAD-u, gdje vodi novoosnovanu Hrvatsku katoličku misiju i Hrvatski kulturni i duhovni centar do 1994., do povratka u Hrvatsku. Od 1987. do 1993. studira psihologiju na Američkom katoličkom sveučilištu u Washingtonu na kojem 1990. magistrira (naslov rada: “Strategije roditelja u pokušaju utjecaja na ponašanje adolescenata”) a 1993. doktorira (naslov disertacije: “Odnos između roditelja i adolescenata u otvorenim i zatvorenim hrvatskim imigrantskim skupinama”). Od 1992. polazi poslijedoktorsku godinu, bavi se istraživanjem, radi i predaje na Institutu za neurologiju Sveučilišta Georgetown u Washingtonu. U vrijeme boravka u Washingtonu radi kao spiker, prevoditelj i urednik na Glasu Amerike. U tom je razdoblju također vrlo zauzet u širenju istine o Domovinskom ratu u Hrvatskoj i o ratnim događanjima u Bosni i Hercegovini te u prikupljanju pomoći za ratne stradalnike, prognanike i izbjeglice.

Ujesen 1994. vraća se u Hrvatsku, u samostan u Odri te u dogovoru s provincijskom upravom preuzima nekoliko dužnosti. Dolazi na Katehetski institut KBF-a u Zagrebu na kojem više od deset godina predaje opću i razvojnu psihologiju. U tom razdoblju predaje kroz dvije godine i na Visokoj teološkoj školi u Zadru. Od 1999. predaje psihologiju religioznosti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Od listopada 1994. obavlja također dužnost pomoćnika tajnika Hrvatske biskupske konferencije koja ga godinu kasnije imenuje voditeljem Tiskovnog ureda HBK i ravnateljem Informativne katoličke agencije (IKA). Tu je dužnost obnašao do ožujka 1999. kada je imenovan glavnim direktorom Hrvatskoga katoličkog radija. Na HKR-u je do 2001.

Godine 1997. izabran je za provincijskog vijećnika na mandat od četiri godine i povjerava mu se koordinacija početne i trajne formacije u Provinciji. Na provincijskoj kongregaciji 2001. izabran je za gvardijana samostana u Odri, ali je na generalnom kapitulu dva mjeseca kasnije izabran je za generalnog ministra franjevaca trećoredaca. Tu je službu zauzeto i dinamično obavljao tijekom cijelog mandata, do 2007. godine. To je razdoblje bilo obilježeno susretima s različitim kulturama i životnim stilovima na gotovo svim kontinentima i stjecanjem bogatog iskustva. Kao generalni ministar posredovao je i pomogao u obnovi i proširenju zgrade sjemeništa i samostana u Odri i u preuređenju tih prostora u sadašnju Kuću sv. Franje – Dom za starije i nemoćne osobe, koji je povezan sa istoimenim samostanom. Poslije službe generalnog ministra vraća se 2007. u samostan u Odri. U njemu od 2009. obavlja službu gvardijana. Od 2013. opet je u provincijskoj upravi, sada kao provincijski vikar.

Nastavlja predavati psihologiju na Katehetskom institutu. Osim toga predaje kolegij “Odabrana poglavlja iz primijenjene psihologije” na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu (od 2008.) te opću i socijalnu psihologiju na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje “Baltazar Adam Krčelić” u Zaprešiću (od 2009.). U akademskoj godini 20012.-2013. predavao je opću psihologiju i psihologiju religioznosti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Godine 2003. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta za područje društvenih znanosti, polje psihologije, 2009. g. u zvanje izvanrednog profesora a 2013. u zvanje redovitog profesora u interdisciplinarnom području psihologije i teologije.

Bio je član više vijeća i povjerenstava na razini Vijeća biskupskih konferencija Europe, Hrvatske biskupske konferencije, Hrvatskog sabora, Vlade Republike Hrvatske, Grada Zagreba, Sveučilišta u Zagrebu, Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i drugih ustanova. Između ostalog: član Komisije HBK “Iustitia et pax” i član Odbora HBK za sredstva društvenog priopćavanja (1995.-2001.), član Vijeća europskih biskupskih konferencija za migracije (1995.-1998.), predsjednik upravnog odbora Instituta za migracije i narodnost (1999.-2001.), član Nacionalnog vijeća za znanost (2009.-2011.), prvi zamjenik predsjednika Upravnog odbora Hrvatske zaklade za znanost (2010.), član Vijeća društveno-humanističkog područja u Senatu Sveučilišta u Zagrebu (2009.-2013.), član Upravnog vijeća Nacionalnog centra za vanjsko vrjednovanje obrazovanja (2009.-2013.), zamjenik Dekana KBF-a u Senatu Sveučilišta (2013.).

Dobitnik je nekoliko priznanja za unaprjeđivanje sveučilišnog obrazovanja. Od predsjednika Republike Ive Josipovića primio je 28. listopada 2014. odlikovanje “Reda kneza Branimira s ogrlicom” kojega mu je prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman dodijelio 28. svibnja 1995. za izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske. “Fra Iliju Živkovića odlikovao je još prije 20 godina prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, no stjecajem neobičnih okolnosti, odlikovanje mu nikada nije uručeno te sam stoga radostan da danas mogu ispraviti propust za učinjenu mu nepravdu”, rekao je tom prigodom predsjednik Josipović.

Objavio je brojne radove, uglavnom na stranim jezicima, iz područja biološke, razvojne i socijalne psihologije te psihologije religioznosti. Objavljene su mu sljedeće knjige: Asimilacija i identitet, Zagreb 1995., Školska knjiga (suautori Ž. Šporer i D. Sekulić); Teme i interesi opće psihologije, Zaprešić 2011, Visoka škola Baltazar Adam Krčelić; Temeljni koncepti socijalne psihologije, Zaprešić 2015., Veleučilište Zaprešić, te posmrtno Posljednji trenutci prije vječnosti. Teološko-bioetički naglasci shvaćanja smrti i psihološko-duhovne intervencije namijenjene umirućima i ožalošćenima (suautorica Suzana Vuletić, Zagreb: Hanza Media). Glavni je urednik sljedećih izdanja: Ranjena Crkva u Hrvatskoj – Uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991.-1995.), Zagreb 1996.; Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini – Uništavanje katoličkih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991.-1996.), Zagreb 1998., te njihovih prevedenih inačica: The wounded church in Croatia. The destruction of the sacral heritage of Croatia (1991 – 1995) (1996.), Die verwundete Kirche in Kroatien. Die Zerstoerung des sakralen Bauerbes kroatiens (1991. – 1995.) (1996.), La Chiesa ferita in Croazia. Distruzione degli edifici sacri in Croazia dal 1991 al 1995 (1997.), Die Gekreuzigte Kirche in Bosnie-Herzegowina. Die Zerstoerung von katholischen Sakralbauten in Bosnien-Herzegowina (1991. – 1996.) (1997.); Uredio je i nekoliko drugih izdanja: Hrvatska biskupska konferencija / Croatian Conference of Bishops (1996.); Hodočašće u znaku svjedočenja – Drugi posjet Ivana Pavla II. Hrvatskoj, Zagreb 1999.

(v.v.: Botica, Ivan; Galović, Tomislav / Prof.dr.sc.fra Ilija Živković (1954.–2015.) // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 48 (2016), 1; 24-26 (nekrolog).


Redovnik i svećenik, povjesničar franjevaštva i istraživač hrvatskog glagoljaštva

Fra Petar Runje rođen je 9. svibnja 1938. u Sinju. Otac Mate bio je radnik, a majka Ljuba rođ. Abram Vuletić domaćica. Osnovnu je pučku školu od 1945. do 1949. pohađao u rodnoj Karakašici. Osmogodišnje je gimnazijsko školovanje započeo 1949. u Sinju, a nastavio 1950. kao sjemeništarac Trećega samostanskog reda svetog Franje u Splitu. Maturirao je 1958. u Zadru. Franjevački je habit obukao 1954. u Krku gdje je proveo i godinu novicijata. Teološki je studij s dužim prekidom zbog služenja vojnog roka pohađao od 1958. do 1965. na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Svečane je redovničke zavjete položio 1961. na Glavotoku. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. u Zagrebu.

Kao franjevac trećoredac obavljao je mnoge službe. Najprije je bio odgojitelj sjemeništaraca u samostanu sv. Mihovila u Zadru (1965. – 1966.), a potom župnik u Bibinjama (1966. – 1967.). Između 1968. i 1977. bio je u Sjedinjenim Američkim Državama kapelan u Pittsburghu (Pennsylvania) i Astoriji (New York). Povratkom 1977. u domovinu imenovan je tajnikom Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša (1977. – 1980.). Nakon petnaest godina nanovo se vratio u Zadar gdje je od 1980. do 1984. bio gvardijan samostana sv. Mihovila, a godinu dana učitelj novaka. Boravkom u Zadru fra Petar se, započevši s istraživanjima u zadarskim arhivima, intenzivnije počeo zanimati za glagoljašku povijest. Izabran je za generalnog vijećnika u Generalnoj kuriji Trećega samostanskog reda svetog Franje 1989. Iako se pribojavao da će zbog rečene službe zapostaviti svoja istraživanja o glagoljaštvu, boravak u Rimu od 1989. do 1995. plodonosno je iskoristio za proučavanje nepoznatih vrela i rijetkih knjiga u vatikanskom arhivu (Archivum Secretum Apostolicum Vaticanum), vatikanskoj knjižnici (Biblioteca Apostolica Vaticana), u arhivu Generalne kurije Trećega samostanskog reda svetog Franje i knjižnici Casanatense (Biblioteca Casanatense) u Rimu. Za boravka u Zadru upisao je poslijediplomski studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru Sveučilišta u Splitu koji završava u ratne dane, 18. lipnja 1992., obranom magistarskog rada s naslovom O knjigama glagoljaša u zadarskoj nadbiskupiji koncem 14. i u 15. stoljeću. Magistarski je rad objavio 1998. kao monografiju s naslovom O knjigama hrvatskih glagoljaša. Na izvandoktorskom je studiju istog fakulteta prijavio doktorsku disertaciju s temom o pokorničkom pokretu i franjevcima trećoredcima glagoljašima od 13. do 16. stoljeća. Budući da je zbog objektivnih razloga nije stigao obraniti, rukopis te vrijedne radnje objavio je kao knjigu Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13. – 16. st.) u Zagrebu 2001. godine. Povratkom iz Rima 1995. fra Petar preuzima ponuđene obveze u svojoj provinciji. Od 1997. do 2009. boravio je u Ogulinu. Bio je i gvardijan ogulinskog samostana Krista Kralja. Od 2009. do smrti živio je u samostanu sv. Franje Asiškoga u Krku.

Aktivan kao istraživač i pisac fra Petar je obogatio naše spoznaje o hrvatskom srednjovjekovlju, nadasve spoznaje o glagoljašima i redovnicima. Malo je osoba unutar hrvatske historiografije kao što je fra Petar koji su svojim istraživanjem i djelom iznijeli na svjetlo dana velik broj „malih“ ili „sitnih“, a ujedno i tako dragocjenih podataka o redovničkoj i hrvatskoj kulturnoj povijesti. U svojim je radovima fra Petar, gotovo bez iznimke utemeljenima na vrelima iz arhivskih institucija Zadra, Zagreba, Rima, Venecije, Padove i dr., prikazao srednjovjekovnu povijest naših područja, a posebice svoje redovničke zajednice franjevaca trećoredaca glagoljaša. Kada su ga jednom zgodom pitali, fra Petar je ovako definirao glagoljaše i glagoljicu „To je oznaka koju nosimo iz srednjega vijeka, od svojih početaka. Od kad je nastala Provincija njezini članovi su upotrebljavali starohrvatski jezik u liturgiji i služili se pismom glagoljicom, u svagdanjem ophođenju, u svagdanjem životu. Pisali su službene i privatne knjige glagoljicom, razumljivo u govoru kraja u kojem su se nalazili“.
Objavio je niz rasprava i članaka te čak jedanaest znanstveno-stručnih knjiga: Prema izvorima (1990.), O knjigama hrvatskih glagoljaša (1998.), Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (2001.), Tragom stare ličke povijesti (2001.), Školovanje glagoljaša (2003.), Glavotok (2005.), Glagoljica u Zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku (2005.), Tragom stare ličke povijesti (prošireno izdanje, 2007.), Franjevci trećoredci glagoljaši u Ogulinu (2007.), Duhovni život na zadarskim otocima u kasnom srednjem vijeku (2008.) i Branka Perković (2010.), te posmrtno Fra Šimun Klimantović u svome vremenu i Franjevke u srednjovjekovnoj Hrvatskoj (Zagreb 2018.).

Fra Petar je 1987. priredio drugo prošireno izdanje Imenika preminulih redovnika Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca, a čije je prvo izdanje u Zadru 1910. sakupio i izdao fra Stjepan M. Ivančić. Svojim je prilozima surađivao i u izradi Hrvatskoga franjevačkog biografskog leksikona. Od 1977. do 1980. bio je urednik Vjesnika franjevaca trećoredaca glagoljaša. Za boravka u Rimu bio je član uredništva Analecta Tertii ordinis regularis sancti Francisci, službenoga časopisa Trećega samostanskog reda svetog Franje.Uz to, objavio je preko stotinu radova i članaka u domaćim i inozemnim izdanjima: u zbornicima, časopisima i listovima, te je aktivno sudjelovao na mnogim znanstvenim skupova.

Fra Petar Runje, zaslužni franjevac trećoredac glagoljaš i hrvatski povjesničar preminuo je u samostanu sv. Franje i Odri kod Zagreba 16. prosinca 2014. godine. Pokopan je u fratarskoj grobnici na Glavotoku, otok Krk.

(v.v.: Botica, Ivan; Galović, Tomislav /»Sitni« podatci za veliki opus. Biobibliografska studija o fra Petru Runji (1938. – 2014.) // Modruški zbornik, IX-X/2015-2016 (2017), 121-217.; Botica, Ivan; Galović, Tomislav / Mr.sc.fra Petar Runje (1938.–2014.) // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 48 (2016), 1; 23-24 (nekrolog).

Redovnik i svećenik, povjesnik umjetnosti i glagoljaš

Fra Anđelko Badurina rođen je 2. listopada 1935. u Lunu na Pagu. Gimnazijsko obrazovanje započeo je u Senju, nastavio u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a završio u Splitu. Za svećenika je zaređen 1961. u zagrebačkoj katedrali. Diplomirao je teologiju 1963. i nastavio je pohađati poslijediplomski studij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Zatim je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao i diplomirao povijest umjetnosti. Godine 1969. zaposlen je u Institutu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu kao stručni suradnik (od 1975. do 1990. Centar/Institut za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu). U početku je bio tajnik Instituta, a od lipnja 1971. do travnja 1972. i vršitelj dužnosti direktora Instituta, a potom je nastavio u znanstvenim zvanjima. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s područja povijesti umjetnosti obranio je magisterij (Iluminacija srednjevjekovnih pravničkih rukopisa u Dalmaciji – Dubrovnik, 1972.) i doktorat (Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja, 1974.). Oba mu je rada mentorirao ugledni hrvatski povjesničar umjetnosti prof. dr. Milan Prelog.

U matičnoj je struci i na radnom mjestu napredovao redovno. Najprije je 1974. postigao zvanje znanstvenoga suradnika, potom je 1980. postao viši znanstveni suradnik, a 1987. izabran je u zvanje znanstvenoga savjetnika i, konačno, 1998. izabran je u ondašnje zvanje znanstvenoga savjetnika drugi put, tj. u trajno zvanje, svaki put u znanstvenom području humanističkih znanosti, u polju povijesti umjetnosti. Uža specijalnost fra Anđelka Badurine bio je srednji vijek: ikonografija, ikonologija, iluminirani rukopisi, samostanska arhitektura, urbanizam, hagiotopografija te istraživanje hrvatskoga glagoljaštva u cjelini. Završio je osobne projekte Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj (tiskano kao knjiga 1995. godine zasebno na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Instituta za povijest umjetnosti, a u sklopu serije Monumenta artis Croatiae) i Hagiotopografija Hrvatske (objavljeno 2006. u izdanju Instituta za povijest umjetnosti i Kršćanske sadašnjosti u obliku kompaktnoga diska računalne baze podataka). Istraživao je u gotovo svim državnim i crkvenim arhivima u Hrvatskoj te u inozemstvu u Vatikanu, Veneciji, Beču i Budimpešti. Njegov je iznimno velik doprinos uređenju sakralnih zbirki te izradi niza elaborata za restauraciju i revitalizaciju oštećenih, napuštenih ili ostarjelih samostana i drugi zdanja u Hrvatskoj.

Dakako, objavio je brojne radove i knjige (npr. Iluminirani rukopisi u gradu Korčuli, 1974.; Porat – samostan franjevaca trećoredaca 1480-1980, 1980.; Sakralni prostor tijekom povijesti i danas, koaut., 1987.; Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja, 1990.; Boljunski glagoljski rukopisi: Kvaderna od dot cerkav boljunskeh, 1992.; Datja i prijatja: primici i izdaci samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša u Martinšćici na otoku Cresu, 1995.; Inventar samostana sv. Marije Magdalene u Portu na otoku Krku 1734. – 1878., 2013.), a uredio je – danas već kultni – Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. U mirovinu je otišao 2000. kao znanstveni savjetnik Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Jedan je od osnivača Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost (TDKS) u Zagrebu, a bio je i član Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatskoga arheološkoga društva, Bizantološke sekcije Razreda za društvene znanosti HAZU i dr. Nagrađen je 1996. godišnjom državnom nagradom za znanost za istaknuto znanstveno djelo (Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj) u području humanističkih znanosti, a odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 1999. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Zbog iznimna doprinosa proučavanju hrvatske glagoljske baštine, Društvo prijatelja glagoljice u Zagrebu proglasilo ga je 2003. svojim počasnim članom.

Fra Anđelko bio je vrsni znalac srednjovjekovne povijesti umjetnosti, posebice iluminacije srednjovjekovnih rukopisa, te zaslužni istraživač hrvatskoga glagoljaštva i njegova franjevačkoga trećoredskoga ogranka. Najbolja uspomena na fra Anđelka ogledat će se u njegovim vrijednim knjigama i radovima, a prepoznatljivost po izrazitoj sažetosti u izričaju. Njegova djela Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj i Hagiotopografija Hrvatske te nadasve njegov Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, koji je koncepcijski osmislio sa svojim velikim prijateljem Brankom Fučićem, a ostvario sa svojim suradnicima (Marijan Grgić, Radovan Ivančević, Emilijan Cevc, Mitar Dragutinac, Dragutin Nežić, Doris Baričević), posve su originalna i još uvijek neprolazna vrijednost hrvatske kulture i osobito leksikografije.

Obnašao je različite dužnosti u svom Trećem samostanskom redu svetoga Franje: profesor u sjemeništu, prov. vikar i vijećnik, tajnik, samostanski poglavar i ekonom samostana. Više od četrdeset godina živio je u samostanu sv. Franje u Odri, gdje je bio višegodišnji gvardijan i ekonom.
Njegova osobnost i jedinstvenost kao čovjeka i redovnika ostat će u dubokom pamćenju svih onih koji su ga znali i s njime surađivali. Fra Anđelko je preminuo 14. prosinca 2013., u samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša u Odri kod Zagreba.

(v.v.: Botica, Ivan; Galović, Tomislav / In memoriam: Dr.sc.fra Anđelko Badurina (1935.–2013.) // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 48 (2016), 1; 21-22 (nekrolog).

Redovnik i svećenik, profesor, karizmatik i duhovnik,
vjerski pisac, prevoditelj i filmski scenarist

Fra Josip Marcelić, krsnim imenom Ivan, rođen je u Preku na otoku Ugljanu 31. prosinca 1929. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u Splitu 1948. Filozofsko-teološki studij završio je na Visokoj teološkoj školi u Splitu 1954. Za svećenika je zaređen 1953., također u Splitu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu je diplomirao (1956.) i magistrirao (1957.) Na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu doktorirao je dogmatsku teologiju (1966.) magistrirao iz filozofije (1967.) te se specijalizirao iz moralne teologije (Accademia Alfonsiana, 1969.-1971.) Doktorska disertacija Ecclesia Sponsa apud S. Ambrosium objavljena mu je 1967. u Rimu.

Poslije pastoralnog djelovanja u Zagrebu i Zadru predavao je dogmatske i druge predmete na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru (1959.-1964.). Od 1971. do 2000. predavao je različite teološke predmete na Teologiji u Splitu (od 1999. KBF u Splitu) i na Institutu za teološku kulturu laika (kasnije Teološko-katehetski institut) pri istoj Teologiji. Predavao je također na Teološko-katehetskom institutu u Dubrovniku i na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi (dok je bila u Bolu, na Braču 1994./95.).

Na Teologiji u Splitu bio je rektor (1982.-1986.; 1990-1992.), vršitelj dužnosti rektora i prorektora te više puta član Užega vijeća. Više je godina bio član Vijeća za nauk vjere pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije te nekoliko godina i njegov tajnik.

U svom je Redu bio generalni vijećnik i generalni povjerenik za Svjetovni treći red (1965.-1971.), više puta delegat na generalnom kapitulu, generalni vizitator, a u Provinciji provincijski vikar i provincijski vijećnik, član povjerenstva za redovnički život te gvardijan u Splitu.

Objavio je velik broj radova u našim teološkim i stručnim časopisima i zbornicima, napisao desetak knjiga te, kao animator i sudionik katoličke karizmatske obnove u nas, za niz Duh i voda – Biblioteka djela Obnove u Duhu, koji je objavljivao u suradnji s don Božidarom Medvidom, preveo dvadesetak djela. Proučavao je Turinsko Platno, ukazanja Gospe Guadalupske i život Arškog župnik te je izdao knjige o tim temama: “Turinsko platno”, “Gospa Gudalupska – Aheropita”, “Arški župnik i nova evangelizacija”, te „Zaljubljen(ik) u Krista“.

I poslije završetka djelovanja na KBF-u Splitu (2000.) ostao je vrlo aktivan u teološkom i pastoralnom radu kao pisac, prevoditelj, propovjednik, ispovjednik i duhovni savjetnik. U tom je razdoblju, otvarajući se suvremenim medijima, napisao i scenarije za nekoliko dokumentarnih filmova (Turinsko platno, Gospa Guadalupska, Arški župnik, Ivana Arška). Osjećajući nužnost javnog svjedočenja vjernika u suvremenom hrvatskom društvu bio je jedan od inicijatora osnivanja, član Savjetodavnog vijeća i duhovnik, Hrvatske udruge Benedikt u Splitu. Brojni Splićani i drugi vjernici pamtit će ovog duhovnika i karizmatika, koji je ostavio neizmjeran trag na duhovni rast brojnih ljudi te bio pomoć i potpora mnogima u trenucima slabosti i nevolje.

Umro je 20. siječnja 2018. u kliničkom bolničkom centru na Križinama u Splitu, u 89. godini života, 71. godini redovništva i 65. godini svećeničke službe.

Redovnik i svećenik, profesor i hrvatski katolički pjesnik

Rođen je u Puntamiki kod Zadra 16. rujna 1913., kršten imenom Šime. U Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima stupio je na otoku Galovcu (Školjiću) kod Preka 1924., gdje je pohađao klasičnu gimnaziju. Studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a za svećenika ga je 1937. u Zagrebu zaredio nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Kao učitelj djelovao je na Školjiću, u Herceg-Novom, Zagrebu i Ogulinu, gdje je bio i direktor internata. U pazinskom sjemeništu bio je nastavnik od 1950. do 1968., a od 1955. do 1965. predavao je na tamošnjoj Višoj, poslije Visokoj teološkoj školi. Od 1968. do smrti živio je u samostanu sv. Mihovila u Zadru, gdje je umro 22. studenoga 2002.

Plodnoj generaciji katoličkih književnika rođenih između 1910. i 1915. – u kojoj su Mate Meštrović, Josip Velebit, Branko Klarić, Vinko Kos, Rajmund Kupareo, Aleksa Kokić, Predrag i Lucijan Kordić, Ante Jakšić, Janko Bubalo… – pripada i samozatajni franjevac fra Serafin.

Prve pjesme, koliko je moguće razvidjeti, objavio je u »Luči« i »Hrvatskoj prosvjeti« 1935., većinom pod pseudonimom Ljubo Zordan (zanimljivo je da ga katalog Leksikografskoga zavoda, inače prilično pouzdan, vodi kao posebno ime, a ne pseudonim!?), a zatim i u »Hrvatskoj straži«, »Hrvatskom ženskom listu«, »Hrvatskoj smotri«, »Spremnosti«, »Književnom tjedniku«, »Gospinoj krunici«, »Hrvatskom narodu«, »Viestniku Počastne straže Srdca Isusova«, »Kalendaru sv. Ante« i dr., a nakon rata najviše u »Maruliću« i u „Istarskoj Danici“. Prvu Zbirku »Aureole« objavio je 1942., a »Zvjezdane vigilije« tek 1982.

Zvjezdane vigilije objelodanjene su 1982. „o 800. obljetnici rođenja sv. Franje Asiškoga“ u Zagrebu u tisuću primjeraka. Knjiga ima 180 stranica, 83 pjesme složene su u tri ciklusa: „Zvjezdane vigilije“ (53 pjesme); Kalvarija (14 pjesama); Raspelo (16 pjesama). Izdavač je bio Provincijalat franjevaca trećoredaca, grafički urednik akademski slikar Zdravko Tišler, koji je knjigu zamislio kao poetski brevijar ili niz meditacija, uresivši je s jedanaest umjetnički fotografija Zlate Vucelić.

Njegovo je pjesništvo obilježeno eshatološkim proplamsajima, koje povezuje »s impresionističkom percepcijom prirode, u kojoj otkriva tragove Božje nazočnosti i svjetlo ljepote«. »Mičić je pjesnik smirene i tihe intonacije, proizašle iz duhovnoga ozračja franjevačke poniznosti i evanđeoskoga ideala ljubavi prema čovjeku…« (N. Mihanović). Religiozne motive često povezuje sa socijalnima, s motivom svećeništva ili domoljubnim naglascima. Čakavštinom zadarskoga podneblja napisao je dio svojega opusa.
Dakako, u njegovu je pjesništvu prisutna i franjevačka motivacija, primjerice u pjesmi »Franjinim stopama«: »Skrstimo ruke na ganuta prsa / i pođimo, o braćo, raskajano / stazama tihim kraj mirisna trsa / u drevni Asiz, u naš San Damiano….« Autor je pjesničkoga »Križnoga puta«, a sastavio je i ciklus »Raspela«.

Neke su mu pjesme objavljene u antologijama duhovne lirike. Od kada je prvi put uvršten (1942.) u antologiju suvremene hrvatske lirike na talijanskom jeziku (Il Melograno) Luigia Salvinia do danas, ne postoji ni jedna ozbiljnija antologija religiozne poezije koja ne poseže za pjesmama fra Serafina.

Zbog ljepote izraza, pravilna ritma i rime, njegova poezija privlači i glazbenike raznih senzibilnosti, a pjesma »Svećeniče, gdje si?« rado se recitira na svećeničkim ređenjima. Njegov umjetnički nerv izražavao se godinama i fotografskim umjećem, što je mnogo manje poznato. Neke uglazbljene (»Kriste, hvala Ti!«, »Jaganjče Božji«). Skroman i ljubazan, samozatajan, ne tražeći priznanja, ostavo je svijetao ljudski i pjesnički trag.

Zbirke:
• Aureole, Zagreb, 1942., 48 str.
• Zvjezdane vigilije, Zagreb : Provincijalat franjevaca trećoredaca, 1982., 174 str.
• Raspelo na žalu, Crkva u svijetu (Split), XIII (1978.) 1, str. 80.

Antologije u kojima su objavljene njegove pjesme:

• Salvini Luigi, Il Melograno, Zagabria, 1941 (tri pjesme)
• Turčinović Josip, Žrtva Božje ljubavi, Zagreb 1957. (pet pjesama)
• Kokša Đuro, Hrvatska duhovna lirika, Rim 1968. (četiri pjesme iz ciklusa „Raspelo“)
• Šoljić Marijan, On me gleda – ja ga gledam, Bijeljina 1976. (tri pjesme)
• Crnjac Pavao, Poezija blagdanskog trenutka, Zagreb 1985. (19 pjesama)
• Crnjac Pavao, Poezija zajedničko radosti, Zagreb 1986. (pet pjesama)
• Neven Jurica i Božidar Petrač, U sjeni transcedencije, Zagreb, 1987. i 1999. (tri pjesme)
• Neven Jurica i Božidar Petrač, Duša duše hrvatske : novija hrvatska marijanska lirika, Mostar 1988. (dvije pjesme)
• Božidar Petrač, Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas, Zagreb, 2000. (jedna pjesma
• Božidar Petrač, Hrvatska uskrsna lirika od Kranjčevića do danas, Zagreb, 2001.
• Šime Marović, Svrati Gospode k nama : duhovne skladbe, Split, 2000.
• Vladimir Lončarević, Krist u hrvatskom pjesništvu, Split, 2007. (osam pjesama)
• Vladimir Lončarević, Božidar Petrač , Nevenka Videk ,Hvaljen budi, Gospodine moj : sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu, Zagreb, 2009. (tri pjesme)
• Vladimir Lončarević, Križni put : u stihovima hrvatskih pjesnika XX. Stoljeća, Zagreb, 2010. (Kalvarija, str. 35-44)

Neke su njegove pjesme uglazbljene:

• U Hrvatskoj liturgijskog „Pjevajte Gospodinu pjesmu novu“ (Zagreb 1983): Šest tekstova
„Kriste Bože“ – misni dijelovi za djecu (br. 290,291, 292, 293) koje u uglazbio mo. Anđelko Klobučar; darovna pjesma „Od Božje snage (br. 229) koju je skladao Jordan Viculin,; „Zarana on je“ , himnička pjesma u čast sv. Ivana Krstitelja (br. 663) koju je komponirao Mate Leščan, te Anđelko Klobučar i mo. Matija Ivšić,
• Nikša Njirić iz ciklusa „Raspela“ uglazbio je deset pjesama za soliste, mješoviti zbor i orgulje
• Miroslav Martinjak uglazbio je adventski tekst „Klikujte sada zanosno“ za troglasni mješoviti zbor, Sveta Cecilija (Zagreb), 70 (2000.), 4 (prilog br. 4), str. 1-3.
• Josip degl’ Ivellio, uglazbio je pjesme „Jaganjče Božji“ i „Kriste hvala ti“
• Pjesmu „Klikujte sada zanosno“ u današnji napjev iz „Cithara octochorda“ harmonizirao je Vinko Žganec Prvotni napjev: Christliche Gebet und Gesang, 1581. (Prag).
• Mo. Šime Marović, uglazbio je „Raspelo na žalu“ za klapu
• Fra Ivan Široki opremio je notama pjesmu „Franjinim stopama“
• VIS Runolist iz Rijeke na kazeti Zove me imenom uvrstio pjesmu „Siromah“
• S. Nižetić komponira „Kriste, kruše života“ za kasetu Glasnik velikoga kralja – VIS Milovan iz Makarske
• Tebe tražim, zvučna kaseta i CD, Zagreb, 2002.

(v.v. Antun Badurina, U spomen o. Serafinu Mičiću (1913.-2002.), Zadarska smotra, 62/2013, 4, 37-47); isti, U spomen o. Serafinu Mičiću (1913.-2002.), govor na grobu, Vjesnik Provincije franjevaca treoćoredaca, 39/2002, 3-4, 176-178; te Josip Bratulić, Moj profesor Serafin Mičić; Nedjeljko Mihanović, Religiozna percepcija fra Serafina Mičića, u povodu 100. obljetnice rođenja; Vjekoslav Ćosić, Ostac Serafin Mičić, sjećanje iz Pazina i Zadra, Zadarska smotra, 62/2013, 4, 30-45).

Redovnik i svećenik, pedagog i prevoditelj

Svoj životni put fra Karlo započeo je 11. travnja 1910. u Poljicima na otoku Krku, rodivši se od oca Nikole i majke Dinke r. Bajčić. Kršten je istoga dana i na krštenju dobiva ime Antun. Pet razreda osnovne škole završio je u Narodnoj školi u Poljicima, a zatim prvi razred gimnazije na Državnoj realnoj gimnaziji u Krku. Drugi, treći i četvrti razred završava na Privatnoj gimnaziji franjevaca trećoredaca na Školjiću kod Preku (1923.-1925.). Ulazi u novicijat i oblači redovničko odijelo 25. kolovoza 1925. u Krku i na oblačenju uzima ime Dragutin (ali su ga zvali Karlo). Nakon godine novicijata također u Krku polaže privremene zavjete 20. kolovoza 1926. U Krku ostaje i sljedeće godine i završava jedan razred gimnazije, a zatim odlazi u Rim gdje je 1927, upisao na Gregorijani studij filozofije, koji nakon tri godine završava doktoratom.

Nakon toga vraća se u domovinu i na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu upisuje teologiju, koju diplomira 1934., a zatim služi vojni rok. Po povratku iz vojske početkom 1935. prima subđakonat, đakonat, a 3. veljače zaređen je za svećenika u zagrebačkoj katedrali te slavi mladu misu na Glavotoku 24. veljače.

Od 1935. do 1941. živi na Školjiću gdje predaje na našoj gimnaziji, a ujedno je i kapelan i zborovođa na župi u Preku. Od 1941. do 1943. studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu romanistiku (talijanski i francuski jezik) te psihologiju i latinski jezik i diplomira 1946. Paralelno sa studijem obavlja službu kateheta na Šegrtskoj školi u Zagrebu. Od 1939. do 1943. je u upravi provincije kao provincijski vijećnik. Od 1945. do 1955. predavao je francuski i filozofiju u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu. Istodobno je zborovođa i orguljaš u crkvi na Ksaveru.

Od 1955. do 1966. živi u samostanu sv. Ante u Herceg Novom i samostan je temeljito obnovio. Od 1966. do 1967. pohađa u Boppardu u Njemačkoj Goethe Institut te nakon položenih ispita stječe pravo predavanja njemačkoj jezika. Nakon toga godinu i pol dana djeluje kao kapelan i duhovnik u bolnici u Frankfurtu. Od 1968. do 1973. predaje na našoj sjemenišnoj gimnaziji u Odri francuski, njemački, latinski i filozofiju.

Nakon prestanka rada gimnazije 1973. ostaje u Odri do kraja života i pokreće biblioteku „Oko tri ujutro“, koju je sam uređivao i za nju prevodio. Prevodi svjetski poznate i priznate autore, koji obrađuju pitanja tzv. kriznih situacija u životu čovjeka. Za ovaj niz preveo je od 1976-86. četrnaest knjiga, te više knjiga za druge (za provincijski niz „Svijetla točka“ ove naslove: Thomas Merton – monah, Svagdašnji život prvih kršćana, Laici u počecima Crkve; za Kršćansku sadašnjost: Priručnik za katekizam 4, Praktične vježbe za katekizme 5 i 6, Karizmatička obnova u Katoličkoj Crkvi, Kristov zakon, drugi svezak, Kristov zakon. Slobodni u Kristu, te za biskupijski ordinarijat u Đakovu Pomozi ljudima živjeti) . Kao prva u nizu izišla je knjiga „Razgovori s umirućima“, a iza nje slijede redom po jedna ili dvije knjige godišnje, od kojih neke, zbog velike potražnje, izlaze i u ponovljenim izdanjima (slijede naslovi: Zašto se niste ubili, Učimo starjeti, Bog podsvijesti, Više razumijevanja u braku, Umire se sasvim drugačije, Poslanje žene, Čovjek i njegova bolest, Da odbaciš život?, Novi čovjek na krhkim nogama, I tvoja patnja smisla ima, On – ona, Kako da opet ozdraviš i još nekoliko neobjavljenih).

Odlikovao se radinošću i istaknutim osobnim pristupom svakom poslu. Umro je u sanatoriju u Klenovniku 19. siječnja 1987. godine.

(v.v.: Bašić, Petar, Prendivoj, Karlo Antun, Hrvatski franjevački leksikon, Zagreb, 2010., str. 458; u: Vjesnik franjevaca trećoredaca glagoljaša, 24/1987, 1, 10-14).

Redovnik i svećenik, profesor, vjerski pisac i publicist

Rođen je 20. siječnja 1917. u Preku u težačkoj obitelji Roka i Ivanice, r. Stipanov. Rastao je u obitelji koja je bila bogata vjerom, pa nije nikakvo čudo da je bila plodna duhovnim zvanjima (osim fra Nikole u našoj zajednici je i njegov brat fra Joso te s. Stanislava u zajednici Družbe službenica milosrđa). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu i višu gimnaziju kod franjevaca trećoredaca na Galovcu (Školjić) kraj Preka. Stupio je u novicijat 1932. u Krku, svečane zavjete položio 1938., a svećenički red primio ja 1940. Mladu misu slavio je iste godine u svetištu Majke Božje na Trsatu u Rijeci. Bogosloviju je pohađao u Zagrebu od 1935. do 1941., a od 1944. do 1948. studirao je i diplomirao na prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

Bio je kapelan u Ogulinu (1941.–1944.), poslužitelj župe Murvica i Briševo 1962., te je u Zadru u crkvi sv. Mihovila bio revan ispovjednik, jedanaest godina ispovjednik ss. Benediktinki Sv. Marije i ss. Milosrdnica u samostanu sv. Frane, te je godinama sestrama u Preku, kod sv. Šime i u sv. Mihovilu držao duhovne obnove. U Mariji Bistrici i na Trsatu ispovijedao je redovito, te prema svojim mogućnosti pomagao u mnogim mjestima.

Posebna značajna djelatnost fra Nikole bila je odgoj i profesorsko zvanje. Nekoliko godina bio je učitelj naših bogoslova u Zagrebu te punih dvadeset godina profesor u Biskupijskoj gimnaziju u Splitu (1948.-1949.), Nadbiskupskoj gimnaziju u Zadru (1949.-1963.) i gimnaziji franjevaca trećoredaca u Odri (1968.-1973.). Predavao je uglavnom razne prirodopisne predmete, zemljopis, povijest i kemiju.

U svojoj provinciji obnašao je ove službe: samostanski poglavar u Ogulinu i Zadru (1949.-1959.), tajnik od 1947., vijećnik od 1950. i kustosa provincije od 1959. te u dva navrata provincijal (1962.-1969.). Četiri je puta bio na Generalnim kapitulima Reda (dva puta kao delegat i dva puta kao provincijal). Iza njegova provincijalstva ostalo je sjemenište i samostan u Odri, ponovno je preuzet samostan i župa u Kotarima, otvorena je župa u Belišću, započeo je naš pastoralni radu u Njemačkoj, pokrenuo je Vjesnik provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, koji je on uređivao i ispunjavao. Stručno je uredio knjižnice u našim samostanima na Glavotoku, Školjiću i u Zadru (samostan sv. Mihovila). Objavljivao je članke u časopisima Nada (1934.-1935.) i Vjesniku provincije. Desetljećima se bavio istraživanjem prošlosti svoje Provincije te je na temelju izvornoga gradiva objavljena i njegova knjiga Školovanje u Provinciji franjevaca trećoredaca (1990.). Umro je 13. kolovoza 1990. u Gradskoj bolnici u Zadru.

(v.v.: Božo Sučić, Gregov, Nikola Ivan, Hrvatski franjevački biografski leksikona, Zagreb, 2010., str. 208; Antun Badurina, Provincijalov oproštajni govor, Vjesnik franjevaca trećoredaca, 27/1990, 2-3, 40-50; Antun Badurina i Petar Bašić, O Nikola (Ivan) Gregov, Bio-bibliografski podaci, u: Nikola Gregov, Školovanje u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša, Zagreb, 1990., str. 141-143).

1876. – 1965.
Redovnik i svećenik, duhovnik i hrvatski katolički publicist

Fra Ignacije se rodio 28. kolovoza 1876. u Sv. Vidu na otoku Krku od roditelja Ivana i Jelene. Prva dva razreda osnovne škole završio je u rodnom mjestu, a druga dva u gradu Krku. U zajednicu franjevaca trećoredaca kao kandidat primljen je na Glavotoku 1889., gdje je završio niže razrede gimnazije te više razrede i filozofiju u Krku. U novicijat ulazi 1893. i prima redovničko odijelo, a privremene zavjete polože na Glavotoku 25. listopada 1894. Bogoslovske nauke završio je u Zadru, gdje 1897. polaže svečane zavjete. Za svećenika je zaređen 1899. u Krku od biskupa Antuna Mahnića.

Obnašao je mnoge službe u Redu i Provinciji: generalni vizitator, generalni povjerenik za samostane u Dalmaciji u vrijeme Drugog svjetskog rata, provincijal (1936-39.), provincijski vikar, vijećnik i tajnik te dugogodišnji samostanski poglavar na Školjiću, u Krku, Herceg Novom i Ogulinu.
Fra Ignacije je proveo veliki dio svoga života kao nastavnik i profesor na našim školama na Školjiću i u Krku te ispovjednik novaka. Predavao je filozofiju, dogmatiku, moralku, pastoralku i duhovno bogoslovlje. Za boravka u Velom Lošinju vršio je službu katehete u mjesnoj školi te ista služba niz godina u Herceg Novom u građanskoj školi sestara sv. Križa. Talijanske okupacijske vlasti nisu ga previše voljeli, pa je tako završio u zatvoru u tvrđavi Mamula na ulazu u Boku Kotorsku.

Fra Ignacije je bio redovnik molitve, klanjanja i razmatranja, ljubitelj pisane riječi i dobroga štiva. Napisao je izdao sedamnaest knjiga i brošura, bezbrojne članke i priloga u časopisima: Hrvatska straža (najprije pod pseudonimom Katinov), Svećenička zajednica, Krk; Nova Revija, Makarska; Duhovni život, dominikanci – Zagreb; Vrhbosana; Vjesnik počasne straže; Analecta Tertii Ordinis Regularis sancti Francisci; Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca. Knjigom Doktor Antun Mahnić, biskup krčki (životopis) odao je osobito priznanje biskupu Mahniću, svome učitelju i uzoru.

Prigodom proslave „zlatne mise“ pedeset godina svećeničke službe za odgojni, školski i književni rad primio je od Reda najviše priznanje „Magister sacrae theologiae“.

Gospodina ga je pozvao k sebi 30. srpnja 1965.

(v.v.: O. Ignacije nauč. Radić, Curriculum vitae, Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, 3/1965,4, 83-85; Anđelko Badurina, Pismeni radovi o. Ignacija Radića, Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, 3/1965,4, 95-101)

1923.-1994.

Redovnik i svećenik, komunistički zatvorenik i rodoljub

Fra Rudi je rođen 1923. u Debeljaku (Sukošan) kraj Zadra. Pučku je školu polazio u Korčuli, a gimnaziju u našem sjemeništu na Školjiću, gdje je primljen i u novicijat. Teo­loški studij počeo je u ratnim prilikama (1943/44.) također na Školjiću, a nastavio u Splitu i u Zagrebu. Za svećenika je zaređen početkom 1948. u Zagrebu. Kao svećenik djelovao je u Zadru, Preku, Zagrebu i od 1968. do smrti u Kotarima.

Fra Rudijev je život od početka obilježen trpljenjem. Kao mali dječak ostaje bez oca koji je kao pomorac nestao u brodolomu te pučku školu svršava u sirotištu. U Drugom svjetskom ratu Talijani mu strijeljaju majku. Sam u to doba biva ozbiljno suočen sa smrću prilikom nasilne deportacije sa Školjića u sa­mostan na Zaglavu. Istinski put patnje počinje 1959. kad su ga komunističke vlasti uhitile i osudile na 15 godina robije. Poslije devet godina tamnice u Staroj Gradiški, 1968. je uvjetno pušten na slobodu, na poseban način obvezan boraviti u samostanu u Kota­rima. To je bilo novo razdoblje njegova trpljenja. Uz narušeno zdravlje bio je pogođen njemu neprimjerenom izoliranošću i ograničenjem svećeničkog djelovanja. Ipak, i poslije teških životnih iskustava, “otac Rudi”, kako su ga mnogi rado zvali, ostao je gorljiv u svom redovničkom zvanju i u ljuba­vi prema Provinciji i vjeran u svojoj svećeničkoj službi, ispunjen evanđeoskom ljubavlju, nadom i radošću. Onima koji su ga u teškoj bolesti tješili znao je govoriti: “Pusti, ja sam navikao patiti.”

Fra Rudi je bio gorljiv rodoljub. Volio je svoju i našu Hrvatsku i za nju radio i trpio. Njegovo uvjerenje koje se u ono vrijeme činilo utopi­jom i snom, u naše je vrijeme postalo stvar­nost. “Bio je jedan od tisuća onih naših rodoljuba koji su vatru nade za Hrvatsku no­sili otvoreno, na dlanovima, dok su je mnogi imali zapretanu u srcima”, rekao je na spro­vodu provincijal fra Božo Sučić.

Teškoće su na njemu ostavljale tragove, ali ga nikada, ni posljednjih dana života, nisu skršile. Susret s fra Rudijem uvijek je obo­gaćivao i smirivao one koji su mu dolazili. Imao je dar da čovjeku pristupi otvoreno, jednostavno i s ljubavlju te su ga ljudi rado prihvaćali.

Umro je u Samostanu sv. Leonarda u Kotarima 26. rujna 1994. nakon duge i teške bolesti u 72. godini života, u 53. godini redovništva, poslije 46 godina svećeničke službe.

  • U Zagreb 27. kolovoza 1996. prema odluci predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana fra Rudi je odlikovan Redom Stjepana Radića za zasluge i stradanja u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda.

(v,v,: Vjesnik franjevaca trećoredaca 31/1994, 2, 39-43)

(Porat, 1866. – Herceg Novi, 1940.)
Redovnik i svećenik, pionir fotografije u Hrvatskoj

Fra Stanko Dujmović rođen je kao Ivan – Napoleon u Portu na otoku Krku, 1866. godine. Tri razreda niže gimnazije završava u samostanu na Glavotoku. Četvrti razred niže i višu gimnaziju završava u Zadru. Bogoslovno sjemenište također pohađa u Zadru od 1884. do 1888. Ulazi i novicijat i prima redovničko odijelo u samostanu sv. Mihovila u Zadru, 28. listopada 1882. godine kada uzima ime Stanislav (Stanko). Dvije godine, od konca 1888. do konca 1890., lektor je filozofije u krčkoj školi, a taj posao, kao i dužnosti gvardijana više samostana, obavljao je i nakon završetka studija. Od 1890. do 1893. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje i doktorira 1903. godine.

Od 1904. do 1920. godine obavlja dužnost generalnog vijećnika Reda. Kao povjerenik generalne kurije, od 1907. do 1911. boravi u SAD-u, u malom mjestu Spalding u Nebraski, sa zadatkom organiziranja nove zajednice franjevaca trećoredaca, prve na američkom kontinentu. Tijekom tog boravka osnovao je i Spalding College za obrazovanje mladih svećenika. Tijekom drugog putovanja u SAD, 1913. nekoliko mjeseci djeluje kao župnik u Johnstownu u Pennsylvaniji. 1926. godine ponovo odlazi u SAD i ostaje do 1931. godine sa zadatkom da financijski pomogne provinciji u domovini.

Aktivno je sudjelovao u izgradnji i obnovi više crkava i samostana, uključujući i kompleks Provincije na Ksaveru u Zagrebu. Posljednje godine života provodi uglavnom u samostanu u Herceg Novom gdje umire i biva pokopan 1940. godine. Početkom 1931. u Millwallu je Dujmović teško obolio i nikad se u potpunosti nije uspio oporaviti. Nakon povratka, zadovoljan uspješno dovršenim samostanom na zagrebačkom Ksaveru, velikim dijelom zahvaljujući njegovu zalaganju i trudu, povlači se u Herceg Novi, gdje provodi posljednje godine života i naposljetku umire 25. veljače 1940. godine. I

Fra Stanko, fotograf

Damir Sabalić o fra Stanku kao fotografu i o njegovim fotografijama u članku, koji je objavljen u časopisu Radovi zavoda za hrvatsku povijest…, piše na trideset stranica i ističe: „Među izlošcima u muzeju samostana u Portu ističe se drvena, trošna kutija na vitkom, također drvenom tronošcu. Radi se o antiknoj fotografskoj kameri na mijeh, proizvedenoj u drugoj polovini 19. stoljeća…
Uz ovu, znamo za još dvije kamere kojima se vjerojatno služio fra Stanko. Obje se čuvaju u samostanu sv. Franje u Krku. Radi se o drvenoj kameri bez stalka, tzv. reisekameri poznatog bečkog proizvođača R. A. Goldmanna s prijelaza stoljeća te Agfinoj Billy Rekord kameri.

Dujmovićevu fotografsku ostavštinu čini petstotinjak fotografija razvrstanih u osam albuma, tek nekoliko fotografija izvan albuma koje mu sa sigurnošću pripisujemo te neizvjestan, manji broj negativa u samostanima u Portu, Krku i Zagrebu….

Za svladavanje tehnika i vještine izrade fotografija ključne su godine provedene u Zadru, između 1884. i 1888. Tijekom tog razdoblja školovanja u zadarskom Bogoslovnom sjemeništu mladi Stanko Dujmović, kako su već upozorili Nada Grčević i Abdulah Seferović, s kolegama Carićem i Jelićem, spoznaje strast prema fotografiji te stječe praktičnu fotografsku naobrazbu i iskustvo…

Tijekom školovanja u Zadru fra Stanko se počeo baviti fotografijom gdje je brzo savladao tehniku mokrih kolodijskih ploča, a u izradi portreta dostignuo kvalitetu tadašnjih profesionalnih fotografa. Tijekom boravka u Spaldingu od 1907. do 1911. nastaje serija fotografija veduta, ambijentalnih pojedinačnih i skupnih portreta i žanr-prizora sa memoarskim zapisom. Fotografije iz tog razdoblja karakterizira spoj umjerenog piktorijalizma i naturalističke fotografije. Nakon te serije uglavnom se fokusira na izradu portreta i autoportreta gdje uglavnom snima svoju subraću franjevce. U posljednjoj fazi opredjeljuje se za čistu fotografiju gdje stvara niz nepretencioznih portreta malih formata koje krasi neposredan pristup i jednostavnost….“

Na stogodišnjicu ujedinjenja franjevačke zajednice u Spaldingu s Redom u Rimu 2006. Hrvatska provincija Franjevaca trećoredaca glagoljaša američkoj braći poklonila je pretisak fra Stankova albuma s bilješkama iz Spaldinga. Tim je činom osviještena uloga hrvatskih trećoredaca, posebno fra Stanka Dujmovića u formiranju franjevačke trećoredske zajednice u SAD-u.

(v.v.: Sabalić, Damir, Fotograf fra Stanko Dujmović (1866. – 1940.), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 48/2016, 1, 257-187; GREGOV, Nikola, In memoriam o. Stanka dr Dujmović, Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša 3/1965, 2, 37-40 (prvi dio); nastavak u: 3/1965, 3, 66-73)

Redovnik i svećenik, povjesničar, pisac, propovjednik
(Cres, 28. VIII. 1852 – Zadar, 8. IV. 1925)

Koncem 19. i početkom 20. stoljeća medu povjesničarima i kroničarima franjevaštva na hrvatskim povijesnim prostorima zaslužno mjesto zauzima franjevac trećoredac fra Stjepan Marija Ivančić, glagoljaš, crkveni povjesničar, pisac i propovjednik.

Rođen u Cresu, 28. kolovoza 1852., umro u Zadru, 8. travnja 1925., svojim je uzornim redovničkim životom i znanstvenim radom zadužio svoju Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša i svoj Treći samostanski Red sv. Franje od pokore, ali poviše toga i hrvatsku historiografiju, iako u njezinu okrilju zapravo do danas nije dobio zasluženo i uopće priznato mjesto. Iako bez formalnoga povjesničarskoga obrazovanja, istaknuo se kao predani povjesničar svoje redovničke zajednice te revni promicatelj staroslavenskog bogoslužja i glagoljskog pisma u Dalmaciji.

Objavio je brojne radove, publicirao diplomatička i druga vrela te sastavio Imenik preminulih redovnika naše provincije, 1910. i životopise trećoredskih autora koji su djelovali od 15. do 19. stoljeća: Nešto o hrvatsko-glagolskim piscima samostanskih Trećoredaca, 1911. Kao krunu svoga dugogodišnjega rada zaokružio je izdavanjem iznimno vrijednog i temeljitog djela pod naslovom Povjestne crte o samostanskom IIL Redu sv. O. Franje po Dalmaciji, Kvarneru i Istri i poraba glagolice u istoj redodržavi, Zadar, 1910.

Trećoredcima je pristupio 23. listopada 1865. godine u gradu Krku, gdje je tada bila njihova novootvorena škola za redovnički pomladak, tj. sjemenište, koju je otvorio tadašnji provincijal, zaslužni o. Josip Dujmović.

Posinovljen samostanu sv. Mihovila u Zadru u novicijat je stupio 4. listopada 1868. u samostanu sv. Marije na Glavotoku. Tada je obukao redovnički habit i uzeo redovničko ime Stjepan (civilno ime bilo mu je Ivan). U Zadru je 1870. završio gimnaziju, koju su tada u Nadbiskupskom sjemeništu držali Isusovci, te 1874. bogosloviju pri Velikom (Latinskom) sjemeništu. Za svećenika je zaređen 10. siječnja, a mladu misu slavio je 17. siječnja 1875. u Zadru. Tom je prilikom mladomisniku veliku čast učinio njegov subrat fra Dragutin Antun Parčić, posvetivši mu prepjev prvog pjevanja Pakla, Danteova spjeva Božanstvena komedija. To je djelo Parčić preveo i tiskao kao svoj prvi uradak u vlastitoj tiskari na Glavotoku (Serafinski tisak).

U Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša obavlja različite službe. Tako je bio tajnik Provincije od 1878. do 1883. U to doba pada i njegovo prvo objavljeno djelo, a riječ je o prijevodu jedne talijanske knjige na hrvatski jezik pod naslovom: Mjesec dana na nauku kod svetoga Josipa ili kratka zabavna štivenja kroz mjesec ožujak o životu svetaca, tiskane u Zadru 1878. Velika je čast ukazana Ivančiću, koji je 27. lipnja 1880. u Rimu u crkvi sv. Jeronima, na 1000. obljetnicu papina dopuštenja uporabe staroslavenskog u liturgiji (880.-1880.), otpjevao svečanu sv. misu na staroslavenskom jeziku.

Učitelj (lektor) kasnije je naučitelj (doktor) sv. bogoslovlja franjevačkih trećoredskih novaka u Zadru, na Školjiću (Galevcu), u gradu Krku i Glavotoku, i to od 1883. do 1888., kada biva imenovan generalnim vijećnikom Reda u Rimu. Od 1897. do 1903. bio je generalni prokurator (vikar) Reda u Rimu. Budući da je tadašnji generalni ministar trećoredaca o. Pijo Cecca preminuo, prema franjevačkim konstitucijama, upravo je Ivančić trebao vršiti tu službu do izbora novoga generala, no to mu je bilo onemogućeno. Za vrijeme svoga boravka u Rimu, uz sve druge zadaće i poslove, bio je na ruku i od velike pomoći Dragutinu Parčiću prilikom rada, priprema i tiskanja njegova životna djela, glagoljskog Misala na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije, 1893.

Sudjelovao je na dvama međunarodnim kongresima Trećega svjetovnog reda sv. Franje u Asizu 1895. i 1900. u Rimu. Na potonjem je pred papom Lavom XIII. održao govor. Ivančić je bio istaknut i posebno hvaljen propovjednik po Kvarneru i Dalmaciji, podjednako na hrvatskom, a po nekima čak još više na talijanskom jeziku, te se govorilo da nije bilo crkve na potezu od Kopra do Kotora u kojoj nije propovijedao. Nakon povratka iz Rima dolazi u Zadar, gdje biva izabran za provincijala, od 1904.-1906., kada je zbog bolesti odstupio. Slijedi plodno istraživačko i spisateljsko razdoblje do kraja života.

Priredio je i Hrvatski Bogoslužbenik ili sbirka jutrnja i večernja glavnih svetkovina preko godišta i obrednih molitava i raznih pjesama koje se običavaju po hrvatskih župah u Dalmaciji i susjednih zemljah. Taj je molitveni priručnik doživio čak tri izdanja, 1882., 1893. i treće izdanje 1907. Propovied na čast sv. Cirila i Metoda, održanu u Zadru 1881., tiskom je objavio 1886. Druga polovina 19. i početak 20. stoljeća u našim su krajevima bili posebno obilježeni pitanjem glagoljaštva, kako u crkvenim, tako i u političkim krugovima, a čemu je poseban pečat dala enciklika Grande munus (Veliko poslanje, 1880.) pape Leona XIII., izdana povodom 1000. obljetnice djelovanja Svete braće Ćirila i Metoda. Dakako da Ivančić nije ostao sa strane u tim gibanjima. Iako je zapravo za vrijeme najžešćih polemika službovao u Rimu, ondje je bio na ruku svima onima koji su se zalagali za potonje.

Nadalje, Ivančić je autor „prigodničarskih izjava, obrana, poslanica i zahvala istaknutim i zaslužnim ljudima u promicanju hrvatske kulture i dobrobiti.
Desetljećima je tragao za glagoljskim spomenicima u Istri i Dalmaciji, a najvrijedniji rukopis, koji je pronašao, je glagoljski zbornik iz XIV/XV. st. N. Milčetić nazvao je zbornik Ivančićevim zbornikom (prvotno u samostanu franjevaca trećoredaca na Glavotoku na Krku, danas u arhivu samostana trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu). Njegova rukopisna ostavština, dijelom neobjavljena, rasuta je u samostanima franjevaca trećoredaca i u provincijskom arhivu u Zagrebu.

Kao provincijal Ivančić se zauzeo za obnovu i izgradnju onih samostana gdje se nalazila redovnička mladež, odgojne kuće. Želeći poboljšati stanje u provinciji obraća se svojoj subraći poslanicom Poslanica svojoj miloj braći, redovnicima samostanskoga Trećeg Reda sv. otca Frane Redodržave Dalmacije i Istre, koja je tiskana u Zadru 1906.. U Poslanici, između ostalog, ističe kakav bi trebao biti redovnik: poslušan franjevačkom redu, bez osobnoga novca (ako dobiju novac, moraju ga predati poglavaru), bez pokretnina ili nekretnina… te iznosi stečene povlastice u staroslavenskom bogoslužja i molitvama Časoslova na „glagolski”.

U trećoj godini službe provincijala, koncem lipnja 1906., Ivančića je za vrijeme duhovnih vježbi koje je držao redovnicama benediktinkama u gradu Krku „udarila kap”, tako da je odlučio odstupiti iz službe. Nakon odreknuća Ivančić je boravio u Zadru, odnosno na Školjiću, na kojem se dobro oporavio. Njegove posljednje godine života ovako opisuje njegov subrat fra Ignacije Radić: „Teška ga žalost pritisnu okupacijom Dalmacije sa strane Talijana, koja u crno zavi sve naše rodoljube, kad mrtvačko zvono Zadarske katedrale najavi nacionalnu smrt Zadru i okolici“.

Smrt je Ivančića zatekla u Zadru 8. travnja 1925. Pokopan je na samostanskom groblju na Školjiću (Galevcu). Njegova franjevačka duhovnost i jednostavnost možda se najbolje očituje u riječima koje je zapisao 1910. na kraju Predgovora Imeniku preminulih redovnika, osvrćući se na svoj rad i trud oko izrade toga nekrologa: „Za sav moj trud i novčani trošak, obilna bit će mi nagrada, ako se moja braća sjete mene u molitvi, a po smrti izgovore: Pokoj vječni…“.

Djela:
• Hrvatski bogoslužbenik ili Sbirka jutrnja i večernja glavnih svetkovina preko godišta i obrednih molitava i raznih pjesama koje se običavaju po hrvatskih župah u Dalmaciji i susjednih zemljah. Zadar 1882., 1893. i 1907.
• Poraba glagolice kod redovnika III reda sv. Franje po Dalmaciji, Istri i Kvarneru. Zadar 1887.
• Terz Ordine Regolare di S. Francesco. Roma 1903. (u rukopisu)
• Poslanica svojoj miloj braći redovnicima samostanskoga trećeg reda sv. otca Franje redodržave Dalmacije i Istre. Zadar 1906.
• Imenik preminulih redovnika. Zadar 1910.
• Povjestne crte o samostanskom III Redu sv. O. Franje po Dalmaciji, Kvarneru i Istri i poraba glagolice u istoj redodržavi. Zadar 1910.
• Nešto o Hrvatsko-glagoljskim piscima samostanskih trećoredaca. Zadar 1911.
• La questione di S. Girolamo dei Schiavoni in Roma in faccia alla storia e al diritto, ed il Breve di s. s. Leone XIII »Slavorum gentem«. Roma 19012.

(v.v.: Tomislav Galović, Fra Stjepan M. Ivančić kao povjesničar, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 47 No. 1, 2015., str. 207-253; I. Radić, O. Stjepan Nauč. Ivančić (1852.-1925.), Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, 1/1963, 6, 66-70; 90-94.; N. Milčetič i N. Gregov, 60. godišnjica smrti o. Stjepana Marije Ivančića (8. IV. 1925.), Vjesnik Provincije franjevaca trećoredaca, 22/1985, 4/5, 183-190.; I. Paponja, Ivančić M. Stjepan, Hrvatski franjevački biografski leksikon, Zagreb 2010., str. 244-245.)