Franjevci trećoredci glagoljaši

Glagoljica

Jedno od najprepoznatljivijih obilježja hrvatske kulture u svijetu svakako je glagoljsko pismo. Ipak, važno je napomenuti kako glagoljica nije samo hrvatska kulturna baština, nego je ona, ponajprije, baština svega slavenskoga svijeta. Glagoljsko je, naime, pismo nastalo prvenstveno kao pismo za zapisivanje tekstova na (pra)starocrkvenoslavenskome jeziku te je tako bilo prošireno čitavim slavenskim svijetom. Kasnije će glagoljsko pismo istisnuti u većini slavenskih zemalja puno elegantnije pismo – ćirilicu, a glagoljica će, uz neke iznimke, ostati vezana isključivo za hrvatski nacionalni prostor. U našim krajevima glagoljica je bila pismo kojim su bile ispisane liturgijske knjige na hrvatskomu crkvenoslavenskome jeziku (pa se katkad govori o „glagoljaškome bogoslužju“, što je termin koji moramo uzeti s rezervom), ali i književna djela, pravni spisi, različiti dokumenti i sl. na hrvatskomu narodnome jeziku toga vremena. Naš poznati filolog S. Damjanović, ističući važnost glagoljice za našu kulturu i povijest, tako tvrdi: „Glagoljska je knjiga temelj ukupnom kasnijem razvoju hrvatske književnosti i hrvatskoga književnog jezika.“

Pitanje geneze glagoljičkoga pisma jedno je od najprjepornijih pitanja slavistike, kako kroz povijest, tako i danas. U posljednja dva stoljeća, koliko otprilike traje znanstveno bavljenje ovim fenomenom, pojavile su se brojne teorije o nastanku ovoga staroga slavenskoga pisma. S. Damjanović svrstao je sve teorije u tri velike skupine. Što se egzogenih teorija tiče, možemo reći kako gotovo nije bilo grafijskoga sustava iz kojega se glagoljica nije pokušala izvoditi. Navest ćemo samo neke poznatije primjere. Engleski paleograf I. Taylor i hrvatski slavist V. Jagić izvodili su glagoljicu iz grčkoga kurzivnoga pisma visokoga srednjega vijeka (tzv. Taylor-Jagićeva teorija). Drugi stručnjaci, kao npr. N. Trubeckoj i J. Vajs, nastojali su dio glagoljičkih grafema objasniti ugledanjem u grafeme grčkoga alfabeta, a dio ugledanjem u neka druga pisma, kao npr. starožidovsko, koptsko, armensko i sl. Kl. Grubišić je izvodio kompletnu glagoljsku azbuku iz vizigotskoga alfabeta (gotska ili migracijska teorija), slično kao kasnije K. Šegvić, a M. Japundžić je izvodio slova glagoljice iz predkarolinškoga latiničnoga pisma (tzv. hrvatska teorija). Među predstavnicima endogeno-egzogenih teorija spomenut ćemo hrvatskoga filologa J. Hamma, koji je smatrao kako se prvotna glagoljica sastojala od dva niza grafema: jedni su se ugledali u grafeme izvan glagoljskoga sustava, a drugi su oblikovani iz vlastitih elemenata. Vrlo zanimljiva endogena teorija o nastanku glagoljice je ona koju je iznio G. Černohvostov, prema kojemu je glagoljica izvedena iz tri osnovna kršćanska simbola: križ, krug i trokut. V Jončev je, opisavši kružnicu oko svakoga glagoljskoga slova, predočio mrežu u koju se može svako slovo upisati. Za povijest hrvatskoga glagoljaštva iznimno je bitna tzv. jeronimska teza, prema kojoj je auktor glagoljičkoga pisma crkveni otac sv. Jeronim. Prvi spomen takve ideje nalazimo u pismu pape Inocenta IV. senjskome biskupu Filipu iz 1248. g. u kojemu papa kaže kako kler „one zemlje tvrdi da je od sv. Jeronima“. Vjerojatno je ova teza konstruirana kako bi se hrvatski glagoljaši zaštitili od optužbi da nisu vjerni Rimskoj crkvi. U svakom slučaju, ta je ideja igrala vrlo važnu ulogu kroz povijest hrvatskoga glagoljaštva, a u znanstvenoj literaturi definitivno ju je otklonio Franjo Rački 1861. g.

Najranija faza glagoljice naziva se oblom glagoljicom, jer glagoljička slova te faze resi kružni oblik. Kanonski spomenici, odnosno spomenici starocrkvenoslavenskoga jezika, pisani su tim oblikom glagoljice, tako da možemo reći kako je obla glagoljica baština cijeloga slavenskoga svijeta. S vremenom će u većini slavenskih zemalja nezgrapnu oblu glagoljicu zamijeniti profinjenije pismo, nastalo po uzoru na grčku uncijalu, ćirilica. Glagoljica će, zapravo, opstati samo na hrvatskomu teritoriju i tu će, počevši od 12. st., pomalo zadobivati uglate oblike, pa se takva glagoljica naziva uglatom (u literaturi se katkada spominje i naziv hrvatska). Tom su glagoljicom pisane (a kasnije i tiskane) sve liturgijske knjige na hrvatskomu crkvenoslavenskome jeziku. Takva glagoljica je imala svečani oblik, ali ju je i dalje bilo sporo zapisivati, pa će se s vremenom za zapisivanje neliturgijskih spomenika pojaviti i kurzivna, brzopisna glagoljica.

Hrvatska glagoljska književnost, kako ona liturgijska, tako i ona izvanliturgijska, predstavlja originalni doprinos našega narodnoga bića sveukupnoj europskoj kulturi i civilizaciji. Iako je glagoljica, kao pismo, baština svega slavenskoga svijeta, na poseban način je vezana za naše hrvatske prostore, gdje se najduže i održala, praktički sve do u 20. st. Za razliku od svih drugih kršćana rimskoga obreda, koji su bogoslužje slavili isključivo na latinskome jeziku, jedino su naši krajevi (doduše, ne svi) imali privilegij bogoslužje slaviti na jeziku koji im je bio puno razumljiviji nego latinski – na hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku. Osim franjevaca trećoredaca glagoljaša – koji su tako slavili bogoslužje kroz cijelu svoju povijest, od početaka zajednice, pa sve do obnove Drugoga vatikanskoga koncila – na hrvatskomu crkvenoslavenskome jeziku i iz knjiga pisanih glagoljicom Boga se slavilo i u pojedinim benediktinskim opatijama i pavlinskim samostanima te u mnogim crkvama dijecezanskoga (biskupijskoga) klera duž cijele obale, ali i na kontinentu.

O početcima glagoljanja na našim prostorima povijesni izvori šute. Pojedini spisi koji opisuju djelo svete braće Ćirila i Metoda i njihovih učenika, kao npr. Žitja Naumova, govore o misijama među Slavenima u Dalmaciji. Neki izvori svjedoče i o samom Metodovu djelovanju na našim prostorima. Ipak, prve sigurnije vijesti vezane su za prvu splitsku sinodu iz 925. g. i korespondenciju vezanu uz nju. Iz tih dokumenata jasno možemo iščitati postojanje glagoljice i s njom povezana bogoslužja na crkvenoslavenskome jeziku na našim prostorima.

Razvoj hrvatskoga glagoljaštva možemo jasnije pratiti od 11. st. kada se pojavljuju prvi epigrafski natpisi na glagoljičnome pismu.

Najstariji su:

– Plominski natpis
Ploča s prikazom ilirsko-rimskoga boga Silvana i natpisom na obloj glagoljici: Se e pisъlъ S

– Valunska ploča
Kamena ploča koja sadrži dvojezični i dvopismeni natpis. Na obloj glagoljici stoji zapisano: Têha, sinъ, vnukъ Juna, a na latinskome jeziku: Techa et filius eius Bratochna et Iunna nepus eius.

 

– Krčki natpis
Kamena ploča koja sadrži glagoljska slova s uglatim elementima i natpisom: se zida Majъ, opatъ i Radonê, Rugota, Dobroslav(ъ).

Ovome razdoblju pripada i „dragi kamen“ hrvatske pismenosti (S. Ivšić), Bašćanska ploča.
Ovome razdoblju pripadaju i pojedini epigrafski fragmenti, kao: Jurandvorski ulomci, Senjska ploča, Grdoselski ulomak, Kninski ulomak, Konavoski natpis i sl.

Što se tiče paleografskih spomenika, iz ovoga razdoblja nalazimo tek nekoliko fragmenata na pergameni. Najznačajniji je, svakako, Kločev glagoljaš (Glagolita Clozianus), nastao u 11. st. te je tako jedini kanonski spomenik starocrkvenoslavenskoga jezika nastao na hrvatskomu tlu. Originalno je imao oko 500 listova, od kojih je danas sačuvano 14 i na kojima su ispisane četiri homilije istočnih otaca za Veliki tjedan. Njemu treba pribrojiti i jednu stranicu Kijevskih listića koja je, po svemu sudeći, nastala na prijelazu iz 11. u 12. st. na hrvatskome tlu i sadrži odlomak iz Poslanice Rimljanima i „molitvu nad narodom“ za Navještenje Gospodnje.

Najstariji spomenik hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika jesu Bečki listići (Fragmenta Vindobonensia), dva pergamenta lista koji sadrže misne obrasce komunala za blagdane apostola. Iz istoga vremena su i Budimpeštanski fragmenti, koji sadrže odlomak iz Žitija sv. Šimuna Stilita. Iz formativnoga razdoblja imamo još i Grškovićev odlomak apostola, Mihanovićev fragment apostola, Splitski fragment misala, Vrbničke fragmente brevijara, Ljubljanski homilijar itd.
Možemo pretpostaviti kako je tijekom ovoga razdoblja provedena svojevrsna revizija dotadašnjih crkvenoslavenskih tekstova, čime su stvorene pretpostavke za stvaranje plenarnoga misala i brevijara, koji će se pojaviti krajem 13., odnosno u 14. stoljeću.

Sredinom 13. st. stvara se povoljnija klima za razvoj hrvatskoga glagoljaštva u crkvenim krugovima. Papa Inocent IV. u pismima senjskome biskupu Filipu 1248. g. i krčkome biskupu Fruktuosu 1252. g. izričito dopušta uporabu crkvenoslavenskoga jezika i glagoljskoga pisma u bogoslužju. To stoljeće je ujedno i vrijeme pojave franjevačkih zajednica na našim prostorima, a franjevci sa sobom donose i novi tip liturgijskih knjiga – plenarni misal i brevijar, za razliku od dotadašnjega mnoštva knjiga koje su bile potrebne za bogoslužje (sakramentar, evanđelistar, lekcionar, antifonal itd.). Na paleografskome polju primjećujemo jasan razvoj uglatoga tipa glagoljice, a na filološkomu normiranje hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika. Od tada će hrvatsko glagoljaštvo postati duhovna i društvena snaga, gotovo jednaka latinskoj, koja će koncem 15. st. biti u mogućnosti početi tiskati knjige na glagoljskome pismu.

Što se tiče liturgijskih spomenika ovoga razdoblja, dvije najvažnije knjige su plenarni misal i brevijar, uređeni „po zakonu rimskoga dvora“, tj. prema načinu kako se liturgija slavila po rimskome obredu. Iz razdoblja prije pojave tiskarstva kod nas imamo 17 rukopisnih misala, 30 brevijara, tri psaltira i dva obrednika.

Uglavnom se smatralo kako je najstariji hrvatskoglagoljski misal Vatikanski misal Illirico 4, za koji se pretpostavljalo kako je nastao početkom 14. st. Ipak, neka novija istraživanja (P. Bašić) datiraju ga u godinu 1371. Pretpostavimo li tu novu dataciju, najstariji sačuvani hrvatskoglagoljski misal je Misal kneza Novaka iz 1368. g. On sadrži 271 pergamentni list, a pisao ga je knez Novak Disislavić u Lici. Ovaj manuskript se smatra najljepšom hrvatskoglagoljskom knjigom, bogato urešenom inicijalnim slovima u različitim bojama, pozlati i motivima te u kojoj je uglata glagoljica dosegla vrhunac svoga razvoja. Ovaj misal poslužit će kao predložak hrvatskome prvotisku.

Od naših poznatijih misala spominjemo i Misal Hrvoja Vukšića Hrvatinića koji je na 247 pergamentnih listova ispisao pisar Butko oko 1404. g. Ovaj misal je poznat po vrlo lijepim i bogatim minijaturama. Tijekom turske invazije na naše krajeve odnesen je kao ratni plijen u Istanbul, gdje se i danas nalazi i čuva.

Ostali rukopisni hrvatskoglagoljski misali su: Kopenhagenski misal (kr. 14. st.), Berlinski misal (1402. g.), Ročki misal (oko 1420. g.), I. ljubljanski (beramski) misal (15. st.), II. ljubljanski (beramski) misal (15. st.), Vatikanski misal Illirico 8 (1435. g.), I. vrbnički misal (1456. g.), II. vrbnički misal (1462. g.), Bribirski misal (15. st.), I. oxfordski misal (15. st.), II. oxfordski misal (15. st.), Newyorški misal (sr. 15. st.), Metropolitanski misal (15. st.) i Novljanski misal (15. st.).
Najstariji sačuvani hrvatskoglagoljski brevijar (časoslov) je I. vrbnički brevijar, nastao na prijelazu iz 13. u 14. st., vjerojatno u Vrbniku (možemo identificirati tri različita pisara), gdje se i danas čuva. Javnosti je zacijelo najpoznatiji najmlađi rukopisni hrvatskoglagoljski brevijar, II. novljanski, nastao 1495. g. u koji je njegov pisar pop Martinac umetnuo dramatično izvješće o Krbavskoj bitci. Opsegom jedan od najvećih brevijara jest Brevijar Vida Omišljanina iz 1396. g., koji se danas čuva u Beču, a sadrži 468 pergamentnih listova. Ovaj brevijar donosi vrlo opširna biblijska čitanja, opširnija nego u drugim sačuvanim kodeksima, a zanimljiv je i zbog dosta arhaičnoga jezika u kojemu se otkrivaju utjecaji grčkoga jezika, kao i zbog nekih natpisa ispisanih ćirilicom.

Od ostalih liturgijskih rukopisnih spomenika vrijedi još spomenuti najstariji hrvatskoglagoljski tekst psaltira Lobkovicov psaltir iz 1359. g. koji se danas čuva u Pragu. Prema mišljenju I. Milčetića najpoznatiji hrvatskoglagoljski spomenik u Europi je Reimsko evanđelje iz 1395. g., čiji glagoljski dio sadrži čitanja iz evanđelja, Djela apostolskih, poslanica i nekih knjiga Staroga zavjeta. Prema legendi na tom su tekstu francuski kraljevi polagali prisegu (pa se zato i zove texte du sacre).

Uz liturgijske spomenike glagoljskim pismom ispisani su i mnogi drugi tekstovi. Ti tekstovi su često sabrani u tzv. zbornike, od kojih spominjemo Žgombićev zbornik (16. st.), Tkonski zbornik (16. st.), Petrisov zbornik (sr. 15. st.) itd. Tako na glagoljici imamo ispisane brojne kako novozavjetne tako i starozavjetne apokrife (Život Adama i Eve, Djela Pavla i Tekle, Jakovljevo protoevanđelje, Pavlova apokalipsa itd.), hagiografske legende (o sv. Nikoli, sv. Mariji Magdaleni, sv. Eustahiju, sv. Polikarpu itd.), poučnu književnost (Lucidar), beletristiku (Roman o Troji), poeziju (Svêt se konča, Bog se rodi v Vitliomi, Pêsan svetago Jurja itd.) i pravne spomenike (Vinodolski zakon, Istarski razvod, Regula sv. Benedikta, Klimantovićeve konstitucije itd.).

Sredinom 15. st. cijela europska kultura ušla je u novo razdoblje svojega postojanja, u razdoblje tiska, koje je otpočelo Gutenbergovim tiskanjem Svetoga pisma oko 1445. g. Hrvati se mogu podičiti kako su u tom procesu sudjelovali od njegovih početaka. Tako je 1447. g. u Veneciji tiskano djelo Oratio in funere Nikole Modruškoga, na latinskome jeziku. Na hrvatskome jeziku ili hrvatskomu crkvenoslavenskome jeziku tiskano je devet inkunabula – šest glagoljičkih i tri latinične.

Prva hrvatska inkunabula i, ujedno, prva knjiga u svijetu koja nije bila tiskana na latinskome jeziku i pismu jest Misal po zakonu rimskoga dvora, tiskan 1483. g. Do danas traje rasprava o mjestu njegova tiskanja. Što se samoga teksta tiče, na temelju ortografskih, leksičkih i liturgijskih specifičnosti danas možemo tvrditi kako je sam tekst priređen na području Istre, a kao glavni predložak poslužio je Misal kneza Novaka. Do danas je sačuvano 11 primjeraka na papiru (nijedan nije potpun) i 6 raznih listova (tri na papiru i tri na pergameni).

Također na nepoznatoj lokaciji tiskan je 1491. g. Brevijar po zakonu rimskoga dvora. Od tog izdanja ostao je sačuvan samo jedan primjerak (tiskan na papiru), koji se danas čuva u Veneciji, i jedan fragment kalendara. Zanimljivo je kako se ovaj brevijar ne uklapa ni u jednu skupinu hrvatskoglagoljskih brevijara nastalih prije njega.

Dvije godine poslije, 1493., tiskan je drugi brevijar, poznat po nazivom Baromićev brevijar, iako mu u kolofonu jednostavno stoji brvijal hrvacki. Priredio ga je senjski kanonik Blaž Baromić, a tiskan je u Veneciji. U svjetskoj literaturi je poznat po tzv. Baromićevoj tehnici slaganja ligatura u kojoj se jedno puno slovo slaže s polovicom drugih slova, čime mogu nastati brojne ligature koje čine i do četiri znaka. Tiskan je na papiru, a sačuvano je pet primjeraka.

Samo godinu dana poslije u Senju je tiskan Senjski misal. Njegov predložak je bio hrvatski prvotisak. U Senjskome misalu nalazi se i prvi drvorez u nekoj glagoljskoj knjizi, a to je kanonska slika, tj. prikaz raspeća Isusa Krista koji se nalazi prije početka teksta kanona. Danas su nam poznata tri primjerka i jedan fragment.

Spovid općena je teološko-didaktičko djelo, zapravo prijevod tada popularnoga manuala Confessionale generale. Tiskana je u Senju 1496. g. i do danas se sačuvao samo jedan primjerak.

Traktat o ispovijedi nije sačuvan ni u jednome primjerku. O njemu imamo samo zapis u Tkonskome zborniku. U razdoblju koje slijedi neposredno nakon razdoblja inkunabula glagoljičnim pismom tiskano je još 13 knjiga. U tom su se razdoblju na našemu području isprofilirale dvije tiskare: jedna u Senju, čiji je osnivač Blaž Baromić i koja je djelovala od 1494. do 1508. g., a druga u Rijeci, čiji je osnivač Šimun Kožičić Benja, a djelovala je manje od godinu dana (1530. – 1531.).

Godine 1527. u Veneciji je tiskan prvi hrvatskoglagoljski abecedarij, odnosno bukvar. Sadrži glagoljsku azbuku, tablicu za sricanje slogova, osnovne molitve i brojne drvoreze. Godinu dana poslije u istome je gradu tiskan još jedan hrvatskoglagoljski misal, Misal Pavla Modrušanina.

U Veneciji je 1561. g. tiskana posljednja knjiga koja sadrži hrvatsku redakciju crkvenoslavenskoga jezika – Brozićev brevijar. Tiskanjem ove knjige zlatno razdoblje hrvatskoga glagoljaštva, „glagoljaški humanizam“ – kako to neki nazivaju – ide k svome kraju i započinje razdoblje opadanja.

Od konca 15. st. hrvatski etnički prostor je pod stalnom najezdom Turaka koji pustoše sve krajeve u kojima se pojave, uništavajući i sva kulturna bogatstva. Od tada počinju i velike migracije hrvatskoga stanovništva, kao i gospodarsko slabljenje naših krajeva, koje sa sobom nosi i teške posljedice na razvoj hrvatskoga glagoljaštva. U 16. st. u Europi se pojavljuju reformacijski (protestantski pokreti), kojima je, posebice u Istri, pristupio i dio glagoljaškoga klera. U razdoblju od 1561. do 1564. g. u Urachu djeluje protestantska glagoljaška tiskara s ciljem širenja novoga pokreta u našim krajevima. Iako protestantizam u našim krajevima nije imao velika uspjeha, ponovno se pojavilo negativno i sumnjičavo stajalište prema hrvatskome glagoljaštvu. Odgovor na nove pokrete bila je velika obnova Katoličke Crkve kao posljedica Tridentskoga koncila (1545. – 1563.). U plodove te obnove spada i unifikacija rimske liturgije: od tog vremena potpuno unificirana liturgija nametnuta je svim krajevima gdje se slavio rimski obred, a liturgijske su se knjige mogle tiskati samo u Rimu. Počevši od konca 16. st., pojedine skupine vjernika koje liturgiju slave po bizantsko-slavenskome obredu i pripadaju pravoslavnim Crkvama, obnavljaju crkveno zajedništvo s Rimskom Crkvom (tzv. grkokatolici), čime istočni obred ponovno postaje dijelom Katoličke Crkve. Rimska kurija upravo je u hrvatskome glagoljaštvu počela gledati sponu za obnovu crkvenoga zajedništva sa svim slavenskim narodima. Rimska Kongregacija de propaganda fide započela je tiskanje knjiga za hrvatske glagoljaše, ali one više nisu bile tiskane na hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku, nego prema jezičnim normama istočnoslavenskih gramatika, ponajprije onih ukrajinskih jezikoslovaca Lavrentija Zizanija i Meletija Smotrickoga. Taj postupak nazivamo istočnoslavenizacijom hrvatskih liturgijskih tekstova. Priređivači takvih liturgijskih izdanja kroz 17. i 18. st. bili su Rafael Levaković, Mateo Karaman, Ivan Paštrić, Ivan Sović i Ivan Petar Gocinić. Na terenu su takva izdanja vrlo često nailazila na otpor, pa je takav postupak dugotrajno samo naštetio hrvatskome glagoljaštvu, a ni glavni cilj – obnova crkvenoga jedinstva, kako je općepoznato – nije bio ispunjen.

Treba ipak reći kako su u tomu razdoblju hrvatski glagoljaši dobili najviše tiskanih knjiga. Kongregacija de propaganda fide tiskala je tri misala (1631. , 1706. i 1741. g.) i tri brevijara (1648., 1688. i 1791. g.) te pojedine dodatke misalima i brevijarima, kao i katekizam te abecedarije.

Hrvatsko glagoljaštvo u tomu razdoblju ide pomalo prema svome zalazu, tako da se već u 19. st. glagoljica više ne koristi aktivno.

Druga polovica 19. st. obilježena je pokušajem obnavljanja bogoslužja na hrvatskomu crkvenoslavenskome jeziku. Đakovački biskup J. J. Strossmayer započeo je borbu za obnavljanjem i širenjem glagoljice u Hrvatskoj. Okružnicom Grande munus iz 1881. g. papa Leon XIII. odaje glagoljaškoj tradiciji zasluženo priznanje. Ipak, Sveta stolica i tada smatra kako glagoljanje nije povlastica hrvatskoga naroda u cjelini, nego samo nekih mjesnih Crkava. Posebno je bio zanimljiv slučaj Krčke biskupije, gdje su protivnici glagoljanja doveli Slovenca Antuna Mahnića na biskupsku katedru s ciljem da upravo zatru bogoslužje na crkvenoslavenskome jeziku. Antun Mahnić će, pak, postati njegovim najvećim zagovarateljem i zaštitnikom u tomu razdoblju.

Godine 1881. Dragutin Antun Parčić izdao je u Rimu tekst reda i kanona mise u obnovljenoj hrvatskoj redakciji, tj. vratio se na hrvatskoglagoljsku jezičnu tradiciju prije istočnoslavenizacije. Godine 1893. tiskao je cjeloviti misal u obnovljenoj jezičnoj verziji, a on će izaći i u još dva izdanja, 1896. i 1905. g. Joseph Vajs 1907. g. objavljuje Vesperal na crkvenoslavenskome jeziku, ali tiskan latiničnim pismom. Godine 1927. objavit će i cijeli misal na latinici (osim kanona koje je digrafijski, latinični i glagoljični). Time je glagoljsko pismo i definitivno izbačeno iz liturgijske uporabe, iako će pojedini svećenici još dugo liturgiju slaviti prema Parčićevu glagoljskomu misalu.

Za znanstveno istraživanje hrvatskoga glagoljaštva posebno je bitna Staroslavenska akademija koju je 1902. g. u Krku osnovao Antun Mahnić. Sjedište će joj kasnije biti preneseno u Zagreb, gdje je pripojena Katoličkom bogoslovnom fakultetu kao njegov Staroslavenski odsjek, koji će se pred Drugi svjetski rat ugasiti. Nakon rata Svetozar Ritig 1948. g. obnavlja rad Staroslavenske akademije u Zagrebu, a odlukom državnih vlasti 1952. prerasta u Staroslavenski institut, koji je do danas središnja ustanova za istraživanje hrvatskoga glagoljaštva.

Liturgijskom obnovom – koju je započeo II. vatikanski koncil (1962. – 1965.) – u rimski obred uvedeni su narodni, živi jezici. Zanimljivo je istaknuti kako su mnogi koncilski oci bili vrlo iznenađeni kada su čuli za činjenicu tisućljetnoga glagoljanja u našim krajevima, a i na samom Koncilu slavljeno je bogoslužje i na hrvatskomu crkvenoslavenskome jeziku. Ta je činjenica vjerojatno i pridonijela konačnom uvođenju narodnih jezika. Za prigodnu uporabu crkvenoslavenskoga jezika u liturgiji Josip Leonard Tandarić priredio je 1980. g. dio obnovljenoga rimskoga misala – Čin misi s izabranimi misami. Dvije godine poslije, za internu uporabu u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša, priredio je i molitve kod stola na hrvatskomu crkvenoslavenskome jeziku. Župni ured u Vrbniku 1999. g. je izdao Vesperal za slavljenje večernje s pukom.

Danas je hrvatsko glagoljaštvo predmet brojnih znanstvenih istraživanja s raznih aspekta. Također, u posljednje vrijeme organiziraju se brojni tečajevi i radionice vezane uz glagoljicu, a i pojedine škole uvode učenje glagoljice u svoje izvannastavne programe. U pojedinim prigodama bogoslužje se slavi na crkvenoslavenskome jeziku, a glagoljica se sve više prepoznaje kao dio našega identiteta kojim se možemo dičiti pred Europom i svijetom.