Franjevci trećoredci glagoljaši

Povijest Reda

POVIJEST TREĆEGA SAMOSTANSKOGA REDA SV. FRANJE

Iako je velika većina kršćana upoznata s postojanjem franjevačkoga Trećega reda, malen broj ljudi poznaje zapravo točno što je to Treći red i tko mu sve pripada. Ipak, ne treba nas začuditi ta činjenica jer je franjevačka obitelj doista bogata i raznolika, a posebno upravo taj ogranak. Treći red sv. Franje čine dvije velike ‘komponente’: svjetovna i samostanska. Svjetovna komponenta jest Franjevački svjetovni red (Ordo Franciscanus Saecularis, akronim: OFS), tj. vjerničko društvo braće i sestara koji žive u svijetu prema pravilu koje je potvrdio papa Pavao VI. 1978. g. Tu treba ubrojiti još i slične pokrete, kao što je Franjevačka mladež (Frama). Samostansku komponentu čine mnogobrojni muški i ženski redovnički instituti čiji članovi žive po Pravilu i životu braće i sestara Trećega samostanskoga reda sv. Franje koje je potvrdio papa Ivan Pavao II. 1982. g. Među tim redovničkim institutima jest i jedan muški redovnički red koji nosi naziv: Treći samostanski red sv. Franje (Tertius Ordo Regularis Sancti Francisci, akronim: TOR).

Već i ovako površan pogled na sadašnju strukturu Trećega reda sv. Franje pretpostavlja doista bogatu i složenu povijest (kao što je uostalom i povijest drugih franjevačkih zajednica). Novija istraživanja povijesti naše zajednice (potaknuta koncilskim zahtjevom za povratkom ad fontes) pokazala su da početci, odnosno načini i oblici života franjevaca trećoredaca, imaju svoj korijen u pokorničkom pokretu koji prethodi pojavi sv. Franje i kojemu je i on, čini se, pripadao. Velika reformska strujanja u Crkvi visokoga srednjega vijeka (tj. clunyjevska i grgurevska obnova) nisu ostavila traga samo na crkvenoj hijerarhiji i redovništvu tog vremena (prvenstveno, benediktinskom), nego su utjecala i na vjernike. Među vjernicima laicima javlja se oduševljenje za što savršenijim kršćanskim životom, a taj zahtjev za vita euangelica manifestira se na različite načine: dok se jedni povlače u eremitski život (koji varira od života na osamljenim mjestima do tzv. rekluza), drugi se organiziraju u zajednice, obično pod vodstvom mjesnoga biskupa ili drugih crkvenih osoba. Taj široki vjernički pokret danas je poznat pod imenom pokorničkoga pokreta: njegovo je, naime, temeljno obilježje bila pokora, shvaćena prvenstveno u smislu evanđeoske metanoje. U tom povijesnom kontekstu pojavljuje se i sv. Franjo Asiški. Sa sve većom sigurnošću može se reći kako su početci njegovoga ‘obraćeničkoga’ života usko povezani s ovim duhovnim strujanjima. Prijelomnu točku svoga života on sam opisuje kao “započeti činiti pokoru” (usp. Opor 1), a može se reći da je i on sam živio tipičnim pokorničkim stilom života živeći uz crkvicu sv. Damjana. Zanimljivo je i uočiti kako su prvi sljedbenici sv. Franje izjavljivali “da su pokornici iz grada Asiza” (usp . LegTd 37). Svakako, ne može se zanijekati povezanost sv. Franje s pokorničkim pokretom. Onodobni su pokornici upravu u njemu i njegovoj zajednici prepoznali svoga duhovnoga lidera, oduševili se tim stilom života i usko se povezali s njim. Sv. Franjo im je uputio i jedno kratko pismo danas poznato kao Prvo pismo vjernicima. (Zanimljivo je spomenuti kako se to pismo sačuvalo u samo dva primjerka: jedan primjerak na latinskom jeziku koji se čuva u Italiji i jedan primjerak na starohrvatskom jeziku, pisan glagoljicom, koji čuvaju hrvatski franjevci trećoredci.) U svakom slučaju, doći će do “franciskanizacije” jednoga dijela tog pokorničkoga pokreta koji će postati franjevačkim Trećim redom (isti ovaj proces događa se istodobno i sa sv. Dominikom i dominikancima) i 1289. g. od pape Nikole IV. primiti i svoje prvo pravilo.

Kao što je pred-franjevački pokornički pokret bio raznolik s obzirom na stil života pojedinih vjernika, bio je raznolik i franjevački Treći red. Od samih početaka svakako postoje muževi i žene koji žive životom nalik redovničkome i s vremenom se oblikuju u prave male ‘samostanske’ zajednice Trećega reda sv. Franje. Iako se formiranje prvih redovničkih kongregacija obično smještalo u drugu polovicu 14. st. (poznate su npr. franjevke trećoredice bl. Anđeline, čija je zajednica odobrena 1387. g.), najnoviji popisi trećoredskih zajednica dokazuju postojanje redovnica-trećoredica još u 13. st. (poznata je npr. jedna njemačka kongregacije “Dillinger Franziskanerinnen”, odobrena 1241. g.). Postojanje takvih zajednica dokazuje i bula pape Bonifacija VIII. Cupientes cultum iz 1295. g. (upućena “…ljubljenim sinovima braći i ljubljenim kćerima u Kristu sestrama Reda pokornika bl. Franje…” koji žive “zajedničkim životom”), koja se smatra službenim papinskim odobrenjem redovničkoga života unutar Trećega reda sv. Franje. Prva poznata muška redovnička zajednica jest zajednica trećoredaca u Utrechtu koji su dobili papinsko priznanje 1401. g. Kroz 15. st. širom Europe niču međusobno neovisni muški redovi (Njemačka, Italija, Španjolska, Francuska, Irska, Hrvatska). Zajednice u sjevernoj Europi nestat će tijekom protestantske reformacije, a zajednice u Francuskoj i Španjolskoj uništit će revolucije u 18. i 19. st. Zajednica u Hrvatskoj i Italiji ujedinila se 1602. g. u jedinstveni red s generalnim ministrom u Rimu, opstala do danas i proširila se širom svijeta.