Franjevci trećoredci glagoljaši

Hrvatski crkvenoslavenski jezik

Među brojim redakcijama crkvenoslavenskoga jezika, koje se pojavljuju od kraja 11. st., nalazi se i hrvatska redakcija, pa govorimo o hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku, hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga jezika ili hrvatskocrkvenoslavenskome jeziku. Postoji nekoliko specifičnosti koje razdvajaju hrvatski crkvenoslavenski jezik od drugih redakcija:

  • hrvatski crkvenoslavenski jezik bio je u bogoslužnoj uporabi u rimskome obredu, za razliku od drugih koji pripadaju bizantsko-slavenskome obredu
  • hrvatski crkvenoslavenski jezik sačuvao je u uporabi glagoljsko pismo, za razliku od drugih koji su se zapisivali ćirilicom
  • hrvatski crkvenoslavenski jezik oblikovan je unošenjem ponajprije čakavskih jezičnih osobina u naslijeđe starocrkvenoslavenskoga jezika.

U odnosu na starocrkvenoslavenski jezik, hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika razlikuje se po nekoliko osobina. Na fonetskoj razini jasno je uočljiva promjena tzv. nazalnih vokala (ǫ > u, npr. rǫka > ruka; ę > e, npr. žęti > žeti), vokal y (jeri) zamijenjen je vokalom i (npr. synь > sinь), poluglasovi su u jakom položaju zamijenjeni vokalom a (npr. dьnь > danь) i sl.

Povijest crkvenoslavenskoga jezika na našim prostorima možemo pratiti u nekoliko razdoblja.

 

 

Razdoblje starocrkvenoslavenskoga jezika (9. – kr. 11. st.)

Iako je nedvojbeno kako se bogoslužje slavilo starocrkvenoslavenskim jezikom i na našim prostorima (o čemu svjedoče zaključci splitskih sinoda), materijalnih tragova ovoga razdoblja je malo. Na hrvatskome prostoru nastao je jedan kanonski spomenik Kločev glagoljaš, a smatra se i kako je prva stranica prvoga lista Kijevskih listića nastala negdje na južnohrvatskome prostoru na prijelazu iz 11. u 12. st.

 

 

Razdoblje uporabe hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika (kr. 11. – 16. st.)

Prve tragove uvođenja hrvatsko-čakavskih jezičnih osobina u naslijeđe starocrkvenoslavenskoga jezika možemo pronaći već na našim epigrafskim natpisima (kao npr. Bašćanska ploča, oko 1100. g.). Na prijelazu iz 11. u 12. st. nastao je i najstariji poznati paleografski natpis na hrvatskomu crkvenoslavenskome jeziku – Bečki listići (u isto vrijeme možemo datirati i tzv. Budimpeštanski fragment). Nakon tog „razdoblja fragmenata“, kako ga se u literaturi često naziva, od sredine 14. st. imamo sačuvane cjelovite misale i brevijare na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga jezika. Godine 1483. tiskan je Misal po zakonu rimskoga dvora, hrvatski prvotisak, kojim su Hrvati ušli u „Gutenbergovu galaksiju“. Posljednji misal tiskan na hrvatskome crkvenoslavenskome jeziku jest tzv. Kožičićev misal iz 1531. g., a posljednji brevijar i, ujedno, posljednja tiskana knjiga ovoga razdoblja je tzv. Brozovićev brevijar iz 1561. g.

 

 

Razdoblje istočnoslavenizacije crkvenoslavenskoga jezika

Nakon obnove rimske liturgije – koja je provedena prema naputcima Tridentskoga koncila (1545. – 1563. g.) – sve liturgijske knjige rimskoga obreda tiskale su se u rimskoj Kongregaciji „de propaganda fide“. Pod utjecajem katolika bizantsko-slavenskoga obreda, a radi što većega privlačenja pravoslavnih kršćana u katoličko jedinstvo, provedena je istočnoslavenizacija hrvatskih liturgijskih knjiga. U ovom razdoblju hrvatski glagoljaški kler je dobio liturgijske knjige (koje su se sada tiskale u velikoj nakladi), ali je izgubio svoj jezik. Budući da je istočnoslavenizacija nailazila na velike poteškoće na terenu, bogoslužje na crkvenoslavenskome jeziku sve je više slabilo i opadalo u našim krajevima.

 

 

Razdoblje obnove hrvatske crkvenoslavenske norme

Godine 1893. g. Dragutin Parčić je priredio novo izdanje Rimskoga misala na crkvenoslavenskome jeziku, ali obnovljenom prema normi hrvatske redakcije. Njegovim stopama je nastavio i Josef Vajs, koji je najprije priredio Vesperal, a onda i Misal na hrvatskocrkvenoslavenskome jeziku, ali na latiničnomu pismu. Liturgijskom obnovom, nadahnutom Drugim vatikanskim koncilom (1962. 1965. g.), u rimsku su liturgiju uvedeni narodni jezici te je crkvenoslavenski jezik izašao iz redovne liturgijske uporabe. Godine 1980. Josip Leonard Tandarić priredio je dio Misala obnovljenoga prema odredbama Drugoga vatikanskoga koncila na hrvatskomu crkvenoslavenskome jeziku za prigodnu uporabu u bogoslužju.