Svetoj Žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici! (…) / Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine;
Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! / Amen, aleluja! (Vazmena posljednica)
Poštovana i draga braćo!
Radujući se i slaveći zajedno s vama godišnju proslavu Kristova vazmenoga otajstva, njegove Muke, Smrti i Uskrsnuća – tog središta i ishodišta svih naših slavlja tijekom godine – želim vam čestitati, uz najbolje želje, ovaj najveći kršćanski blagdan: neka vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!
U vazmenome danu, blagdanu Gospodnje Pashe, njegova slavnoga prijelaza iz pobijeđenoga carstva smrti u pobjedu obnovljenoga života, uz radostan i svečan poklik: „Aleluja“, odjekuju kao svojevrsni proglas Apostolove riječi: „Žrtvovan je Krist, Pasha naša! Zato svetkujmo u Gospodinu!“ (1Kor 5,7b-8a). Pashalnost Kristove žrtve, osim što nas upućuje na razumijevanje prijelaza iz zemaljskog života u Očevu slavu, stoji u središtu cjelokupnoga kršćanskoga života. „Živeći milosni dar vjere kao krštenici živimo svoj prijelaz (transitus) u vječnost čija nam je vrata Krist otvorio. (…) Vrijeme Crkve obilježeno je otajstvom Kristova prijelaza. Vjernički život nije samo prolazan. On je prijelazan. Uvodi nas u novu zbilju u kojoj prolaznosti nema.” [Ante Crnčević – Ivan Šaško, Na vrelu liturgije. Teološka polazišta za novost slavljenja i življenja vjere, Zagreb, 2009., 342.]
Kada se govori o prijelazu, odmah nam se u sjećanje doziva naše putovanje ovim svijetom čiji je cilj konačni izlazak iz propadljivosti stvarnosti koju živimo i ulazak u vječnu nepropadljivost koju nam Bog milosno daruje. Nadalje, gotovo je nemoguće da nam na pamet ne dođe i onaj tako veliki povijesno-spasenjski događaj o kojemu čitamo u Knjizi Izlaska, a riječ je, dakako, o prijelazu Izabranoga naroda iz egipatskoga ropstva u darovanu slobodu Obećane zemlje. Spominjući sada taj prijelaz, sjećam se predavanja pokojnoga profesora Adalberta Rebića o teološko-duhovnome značenju biblijske pripovijesti o oslobođenju Izraelaca iz egipatskog ropstva i njihova putovanja pustinjom pod Mojsijevim vodstvom. Naš znameniti teolog, ako me sjećanje dobro služi, upozorio nas je na postojanje židovske predaje o Mojsijevu umoru, umoru koji je iskusio dok je vodio narod pustinjom. Prema toj predaji, Mojsijev umor nije toliko uzrokovala njegova služba predvođenja izraelskoga naroda kroz pustinju, koliko ga je uzrokovalo njegovo stalno nastojanje da „istjera Egipat iz Izraelaca“, odnosno da ostvari temeljno i unutarnje oslobođenje Izraela, a to je oslobođenje od njegove naviknutosti na ropstvo. Dakako, baš je to bila presudna stvar, ključna kako bi se ostvario zacrtani cilj nove slobode u Obećanoj zemlji koju Bog daruje svome narodu. Poznato je da se Izraelcima usred putovanja i izloženosti teškoćama putovanja u jednome trenutku Egipat, ta kuća ropstva, učinio puno prihvatljivijim i poželjnijim za življenje nego sloboda Obećane zemlje: „Kakvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta! Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: Pusti nas! Služit ćemo Egipćane!“ (Izl 14,12). Napast „ostajanja u Egiptu“ nešto je što i sve nas prati tijekom naših života. „Ostati u Egiptu“ pokazuje nam se kao dobro rješenje, kao sasvim prihvatljiv izbor koji nam omogućuje ostvariti neke naše privremene želje i potrebe. Međutim, izbor „ostati u Egiptu“ zatvara nas za sva ona dobra i darove koje nam Bog pruža u opciji izlaska i prijelaza. Naš izbor u konačnici se događa između robovanja grijehu i slobode djece Božje: „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se, dakle, i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“ (Gal 5,1).
Draga braćo, nema dvojbe da je i naša osobna povijest, jednako kao i povijest i sadašnji trenutak naše Provincije, izložena različitim nevoljama koje nas teško – a često imamo dojam čak nemilosrdno – iskušavaju. Čestitajući vam blagdan Gospodnjega uskrsnuća, želim vam najprije poželjeti da „kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“ (Rim 6,4) te da naše srce i nutrina budu oslobođeni od kuće našega unutarnjega ropstva kako bismo, obraćeni od naših osobnih idola, služili živome i istinitome Bogu (usp. 1Sol 1,9). Sve je to moguće jedino u snazi i svjetlu one Kristove ljubavi koju je pokazao prema nama podnijevši žrtvu na križu i uskrsnuvši radi našega opravdanja. Važno je za nas da, unatoč svim poteškoćama i iskušenjima na koje neminovno nailazimo, odvažno koračamo putem našega krsnoga i redovničkoga poziva na radostan, ali i autentičan način, dapače, na životvoran način upravo kao hodočasnici nade, na što nas potiče i ova jubilejska godina. Sjetimo se apostolskih riječi: „Gospodin, Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (1Pt 3,15). Uskrsnuli Gospodin neka udijeli da i mi u ovo naše vrijeme pred ljudima budemo svojim životom oni koji „nudimo način življenja bogat ljudskim i evanđeoskim vrijednostima“ (Ustanove, 11).
Sretan i blagoslovljen Uskrs! Uskrsli bio naš mir, radost i sigurnost! Aleluja, aleluja!
Zagreb, 21. ožujka 2025.
fra Branko Lovrić, provincijal
