Poštovana braćo!
Ovogodišnja korizma i proslava svetkovine Kristova uskrsnuća u našoj su stvarnosti usmjereni na promišljanje kako živjeti i svjedočiti radost Kristova uskrsnuća u civilizaciji i vremenu u kojem svakodnevno promatramo mnoge društvene nevolje i tragedije narodâ, obitelji i pojedinaca, u kojima se čini da je smrt najvažnija poruka današnjice. Jasno je da ne možemo biti i da nismo indiferentni prema strahotama zla, ljudskim nevoljama i umiranjima koja se u svijetu i oko nas događaju, bez obzira jesu li su uzrokovani od ljudi ili od prirode jer sve to promatramo očima vjere i gledamo u svjetlu Božje svemoći i vječnosti. Nesigurnost, razočaranost, strah, žalost, zabrinutost i mnoga druga pitanja uvijek su bili prisutni kod ljudi i pratili ih kroz cijelu povijest čovječanstva. Nije li tako bilo i u događaju Isusove muke i smrti, kad su učenici i žene pomislili da je s Isusovom patnjom, mukom, smrću i zlom koje se nad njim dogodilo, sve završeno i da smrt i umiranje imaju posljednju riječ?
Vjera u Kristovo uskrsnuće pobjeđuje svaki strah i zabrinutost jer nam Bog Otac u Sinu otkriva da je gospodar ne samo ljudskog života, nego i cijele povijesti koju vodi svojim promislom. Dok slavimo svetkovinu uskrsnuća Gospodinova, ulazimo u nedokučivi i neshvatljivi svijet Božjeg života, blizine, radosti i mira. Isusovo uskrsnuće poručuje nam da nas nebeski Otac zahvaća svojim životom, srcem i dobrotom. Nije li upravo i korizma bila vrijeme u kojemu smo trebali još više ući u Božje zajedništvo i blizinu kako bismo još dublje i ljepše doživjeli i proslavili vazmena otajstva? Blizinu Boga svatko doživljava na svoj osobni način i svjedoči ju svojim životom i radom. Mi svoje zajedništvo s Bogom i ljudima svjedočimo onoliko koliko svoje srce povjeravamo Gospodinu i koliko mu dopuštamo da nas mijenja kako bismo bili još revniji u svom redovničkom životu i radu.
Učenicima je bilo teško povjerovati da je Krist uskrsnuo, povjerovati u novost Kristova života i uskrsnuća. Možda će i nam biti teško povjerovati da se može biti nov, da se može nešto promijeniti u našem osobnom i zajedničkom životu, da možemo još duhovno rasti i donositi plodove uskrsne radosti, života i ljubavi. Teško ćemo povjerovati u bilo koju promjenu u našem životu, ako se oslonimo samo na sebe ili mislimo samo na svoje snage, a ne i na Božju svemoć i njegovo djelovanje u našem životu. Bog je onaj koji stvara, vodi, mijenja, uskrisuje i preobražava, ne samo kad je u pitanju Kristov život, muka, smrt i uskrsnuće, nego i naš život i život svake osobe, kao i život svega stvorenoga. Učenici su, iskusivši Kristovo uskrsnuće, postali neustrašivi svjedoci uskrsnuća i navjestitelji radosti vječnoga života.
Poštovana braćo, poput apostola i mi smo u našemu vremenu pozvani biti navjestitelji i svjedoci Kristova uskrsnuća, novoga i vječnog života. Svjesni smo svoje nesavršenosti i grešnosti, ali i darova koje smo od Boga primili. Bez poniznosti, osobnoga i trajnog obraćenja teško je doživjeti Božju blizinu, iako ju je Krist posvjedočio i darovao nam ju u vazmenom otajstvu i euharistiji koju svakodnevno slavimo i ljudima naviještamo kao tajnu vjere, ljubavi, istine i života. U objavi i proslavi Oca Isus nas poziva na vjeru u njega, u Oca i život vječni (Iv 17). Mi ne samo da vjerujemo Isusovim riječima i u otajstvo njegova uskrsnuća, mi to ispovijedamo i propovijedamo, a nadasve za to živimo. Nemojmo zaboraviti s kojom je vjerom i oduševljenjem, radošću i predanošću sv. Franjo pristupao i ljubio raspetoga i euharistijskog Krista.
Molimo uskrsloga Gospodina da naša ljubav prema njemu bude poput Franjine i da nikada ne posustane, pa i ako nam se u životu dogodi iskustvo slično onomu koje su doživjeli učenici i žene nakon njegove smrti ‒ da nas ne obuzme tjeskoba, strah ili žalost zbog osobnih ili zajedničkih stvarnosti života. Budimo svjesni Božje blizine i prisutnosti u našem životu, Božjeg života i ljubavi koji nam se trajno darivaju na različite načine i koji nikada ne umiru, a izvor su naše svetosti, radosti i duhovne obnove. Božja ljubav, podsjeća nas sv. Pavao, … sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi…, nikad ne prestaje (1 Kor 13,7-8); sve nas vodi konačnoj uskrsnoj radosti i proslavi. Ona je i uvijek nova uskrsna svetost, istina i radost koju propovijedamo. Neka nam ta Božja ljubav obnavlja i jača vjeru, dok idemo ususret uskrslom Spasitelju.
Bratski vas pozdravljam i od srca vam želim sretan i blagoslovljen Uskrs!
Mir i dobro!
Fra Ivo Martinović, provincijal
Zagreb, 31. ožujka 2023.
(Br. 57/2023)
Na slici: Iz Novljanskog brevijara
