U samostanskoj crkvi sv. Franje Asiškog u Krku svečano je proslavljen blagdan sv. Antuna Padovanskog svečanim euharistijskim slavljem u 19 sati koje je predvodio i propovijedao o. Nikola Stanković, profesor na teologiji o. isusovaca na Jordanovcu. U trodnevnoj pripravi za blagdan, utorak, srijeda i petak, o. Nikola je vjernike vodio do ljudskih i vjerničkih iskustava božanskoga.
Na svečanoj misi uz predvoditelja sudjelovali su domaći fratri: fra Antun, fra Damjan, fra Joso, fra Bernard, fra Mladen i novak fra Tomislav, s Glavotoka fra Anto, iz Porta fra Josip, karmelićani o. Dominik i o. Ivan i iz biskupije: vlč. Franjo Velčić, generalni vikar, vlč. Anton Depikolozvane, ekonom biskupije, vlč. Anton Valković, krčki župnik, vlč. Slavko Zec, župnik u Linardićima i vlč. Zlatko Sudac. Sv. Antun je suzaštitnik grada Krka te je uz veliki broj vjernika na misi i u zajedništvu u blagovalištu sudjelovao i gradonačelnik grada Krka gosp. Dario Vasilić.
U Ljetopisu Samostana sv. Franje Asiškog u Krku je zapis je da je 1705. podignut oltar sv. Antuna, 1708. samostanski poglavar je isplatio 400 škuda za izradu oltara, a 1741. Zastupništvo općine Krka nagovorom poglavara o. Feliksa Bartolija i privolom biskupa Petra Antuna Zucceri (1739.-1778.) izabra sv. Antuna za gradskog zaštitnika. Procesije s kipom sv. Antuna su se održavale po gradu Krku sve do dolaska komunističke vlasti koje su procesije dokinule.
Zanimljiv je jedan zapis iz vremena okupacije talijanske vojske otoka Krka u Drugom svjetskom ratu 1941., kada se procesija nije održala. Slijedeće godine 1942. kako piše u zapisu od 4. lipnja dođoše u samostan nekoliko Talijana s molbom da se ove godine obnovi starodrevni običaj procesije po gradu Krku s kipom sv. Antuna. Molbi nije udovoljeno iz razloga što je delegacija tražila da se sve odvija na talijanskom jeziku, a fratri glagoljaši odbiše navodeći razlog da su oni stari i bolesni (bila su dvojica fratara) te ne bi mogli sve to izdržati. Blagdan je proslavljen skromno bez ičije pomoći samo trodnevnicom i pjevanom misom.
fra Joso Živković TOR
