U nedjelju 22. kolovoza na euharistijskome slavlju u 8 sati dosadašnji župnik župe svetog Josipa Radnika u Belišća fra Branko Janjić oprostio se od župljana i suradnika. U svojoj homiliji rekao je da se danas susrećemo s teškim Isusovim riječima, izravnim i nedvosmislenim. One pred nas uvijek stavljaju izbor. Nakon Isusova objašnjenja, njegovi učenici su i dalje tvrdi te ga neki napuštaju. U trenutku kad je izgledalo kao da je sve propalo, da je vrijeme da svatko od njih krene na svoju stranu, Šimun Petar skromni ribar iz Betsaide izriče ispovijest vjere: „Gospodine, kome da idem? Ti imaš Riječi života vječnog.“ Navodi tri razloga zbog kojih učenici ostaju s Isusom i ne pridružuju se većini. Prvi razlog je da ne možemo otići „na silu“: ako odemo, moramo znati kome ćemo otići, kod koga se može naći nešto bolje ili uvjerljivije. Ovo je za nas važno da ne postupamo žurno i na brzinu. To je razumski razlog, važan za vjeru i za svaku našu životnu odluku, za mladog čovjeka koji se nalazi na raskrsnici života, za oca ili majku koji trebaju donijeti odluku hoće ostati u obitelji ili je napustiti, pa i za svećenika koji treba promijeniti sredinu.
U ime cijele župne zajednice fra Branku Janjiću obratili su se Dražen Dorkić, pjevač Mješovitog župnog zbora i Šimo Šarčević, član Župnog ekonomskog vijeća i jedan od najbližih suradnika. Dražen je svoj govor stavio u dvije riječi: oprostite i hvala. „Oprostite, što smo u ovih dvanaest godina ponekad bili naporni, što nismo uvijek bili vjerni i poslušni, možda Vam oduzimali slobodno vrijeme kojeg zasigurno niste imali previše. Oprostite na izgovorenim ružnim riječima, neprimjerenom ponašanju i nerazumijevanju. Hvala Vam na vašem dvanaestogodišnjem služenju u našoj župi: što ste svojim predanim radom i zalaganjem uspjeli kao pravi pastir voditi nas vjernike; što ste nam omogućili brojna hodočašća i razna događanja vezana uz župu; predano i s osmjehom razgovarali posebno sa svakim tko je htio čašicu razgovora, savjet, utjehu, dobru i lijepu riječ.“ Šimo Šarčević je, kratkom kronologijom, prošao kroz put i djelo fra Branka u Belišću. Nakon mlade mise 12. srpnja 2009. godine, dolazi u našu župu sv. Josipa Radnika i postaje župni vikar sljedeće četiri godine. Novu službu dobiva nakon četiri godine kada je imenovan desetim po redu župnikom od osnivanja naše župe i tu službu vršio je sljedećih osam godina. „Nabrajati što je napravio je stvar statistike i njih ćemo ostaviti za drugi put, ali ipak izdvojit ćemo tri za koje je fra Branko itekako zaslužan. To su: kip Gospe Lurdske na ulazu u crkvu te u glavnoj lađi sedam vitraža s prikazom sedam svetih sakramenta. Donedavno prepoznatljivi simboli Belišća bili su vodotoranj i tvornički dimnjaci, a sada, šetajući gradom, na Oštrom ćošku uočit ćemo skulpturu Uskrslog Krista, novo okupljalište vjernika koji traži utočište u molitvi. Dragi fra Branko, kada dođe teško, poštuj oluje u svome životu, jer one su od tebe napravile stijenu kakva si danas. Pred tobom je puno godina života, rada, molitve, žrtve na koju te Gospodin pozvao na rad u svojoj njivi. Budi siguran: gdje god da ćeš biti, bit ćeš u našim molitvama, kao što je molio sv. Pio iz Pietrelcine: ‘Moli, nadaj se i ne brini.’ Briga je uzaludna, Bog je milostiv i čut će tvoju molitvu. Molitva je najbolje oružje koje imamo, ona je ključ do Božjeg srca.“
Na samom kraju riječi zahvale uputio je i fra Brankov subrat, novoimenovani župnik u Belišću fra Marko Neretljak: “U ime samostanskog bratstva, Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša te u ime čitave župne zajednice želim tebi, dragi brate Branko, zahvaliti na nesebičnom i neumornom, radosnom redovničkom i svećeničkom životu koji si živio dvanaest godina u ime Isusa Krista ovdje u Belišću. S obzirom da sam s tobom proveo godine bogoslovije, formacije i zajedničkog života, želio bih kroz nekoliko rečenica izraziti što si ti sve ovdje utkao i učinio u župnom i samostanskom bratstvu. Dok sam dijelio život s tobom u bratstvu, ono što mi je uvijek prvo došlo na pamet su misli koje su suvremenici upućivali svetom Ivanu Boscu: ‘Vrata otvorena, a srce još više.’ Vrata samostana, župne crkve i svoga srca uvijek otvorena za svakog čovjeka. Poznajući tebe i tvoj obiteljski put, prilike i okolnosti rata i svega onog što je došlo nakon toga, uvijek sam imao dojam da nigdje nisi pronašao svoj dom, budući da si jako puno mjesta stanovanja promijenio u svom životu. Ali nekako sam upravo osjetio, živeći s tobom i kasnije kada smo bili razdvojeni, da si upravo ovdje u Belišću našao mjesto gdje si se osjećao posebno prihvaćeno. Ovdje si na poseban način satkao mozaike svoga života. Vjerujem da će Belišće uvijek ostati u tvome srcu i da ćeš se uvijek rado sjetiti svih župljana.“
Riječi zahvale uputio nam je i sam fra Branko Janjić koji je rekao da je Belišće sredina u kojoj je on najduže živio u svom životu. „Pronašao sam prave prijatelje, ušao u radosne, ali i tužne trenutke nekih obitelji: nekima postao drugi sin, nekima pridruženi član, postao kum i zavolio župu i grad.“ Istaknuo je da ništa to ne bi mogao da mu nije bilo subraće: „Jedna velika hvala svima koji su na bilo koji način pomogli život župne zajednice i samostanskog bratstva.“ Na samom kraju novom župniku fra Marku i župnom vikaru fra Mirku zaželio je blagoslovljene pastoralne korake, te vjeruje da će njihovo znanje i oduševljenje nastaviti nositi ovu zajednicu.
Na prijedlog provincijala i provincijske uprave mons. Mato Uzinić imenovao je fra Branka Janjića župnikom u župi sv. Franje Asiškoga na Pehlinu u Rijeci. Fra Branko će se također tijekom sljedećih godina usavršavati i specijalizirati na polju psihoterapije.
(tekst: Marko Kapular; foto: Krešimir Šarčević)
