Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483.
Prva hrvatska tiskana knjiga
„Lêt Gospodnjih 1483, mêseca pervara, dni 22 ti misali biše svršeni.“ Tim riječima završava tekst prve hrvatske tiskane knjige, Misala po zakonu rimskoga dvora. Iz njega, dakle, saznajemo kako je naš prvotisak tiskan 22. veljače 1483. g. Po sebi, ne mora se nužno raditi o povijesnom datumu završetka tiskanja misala. Naime, 22. veljače u liturgijskome kalendaru rimskoga obreda (kojemu pripadaju svi naši glagoljski liturgijski tekstovi) slavi se blagdan Katedre sv. Petra, te je moguće kako su priređivači misala uzeli taj datum kao svoj simboličku povezanost s Rimskom crkvom, pa onda i rimskom liturgijom. Bilo kako bilo, ostaje činjenica kako je hrvatski prvotisak otisnut samo 28 godina nakon tiskanja prve knjige u svijetu (Gutenbergova Biblija), te kako je on prvi misal u svijetu koji nije bio tiskan latinskim jezikom i latinskim pismom. Iz navedenoga teksta, nažalost, ne saznajemo gdje je naš prvotisak tiskan tako da do danas postoje mnogi prijedlozi mogućega mjesta tiskanja (Venecija, Kosinj, Modruš, Istra).
Što je Misal po zakonu rimskoga dvora?
Misal po zakonu rimskoga dvora jest tzv. plenarni tip misala, kakvi su bili uobičajeni u to vrijeme. Plenarni tip misala je onaj koji u sebi sadrži sve tekstove potrebne za euharistijsko slavlje (molitvene obrasce, čitanja, upute o slavlju i sl.). Rimska liturgijska tradicija poznavala je starini mnoge vrste liturgijskih knjiga koje su bile potrebne za slavlje euharistije: sakramentar je sadržavao predsjedateljske molitvene obrasce, evanđelistar tekstove iz evanđelja, lekcionar tekstove biblijskih čitanja (osim evanđelja), antifonar pjesme itd. U visokom srednjem vijeku, iz praktičnih razloga i nakon promjena koje su se dogodile u samome obredu (euharistija postaje privatni čin svećenika, prestaje djelatno udioništvo zajednice i sl.), svi tekstovi potrebni za euharistiju su spojeni u jednu knjigu, misal. Naš prvotiska pripada, dakle, tom tipu liturgijskih knjiga koje su imale oznaku secundum consuetudinem curiae Romanae, čime se izražavala njihova pripadnost tadašnjem rimskom obredu. Tek nakon liturgijske obnove Drugoga vatikanskoga koncila ponovno su uspostavljenje i druge liturgijske knjige (misal danas sadrži molitvene obrasce i upute, a liturgijska čitanja su u vlastitim knjigama).
Sadržaj Misala po zakonu rimskoga dvora
Misal po zakonu rimskoga dvora sadrži sljedeće dijelove: kalendar, vlastite mise po liturgijskim vremenima (proprij), red i kanon mise, zavjetne (votivne) mise, mise za pokojne (pro defunctis), vlastite svetačke mise (sanktoral) i zajedničke svetačke mise (komunal). Na kraju su još dodani tekstovi tzv. posljednica (sekvenci), tj. himničke tekstove koje se pjevaju/čitaju prije navještaja evanđelja za pojedine blagdane (misal donosi sekvence za Uskrs, Tijelovo, Sve svete, mise za pokojne itd.) te neke obredne (ritualne) tekstove, kao npr. molitvene obrasce za blagoslov vode i soli, blagoslov prstenja i sl.
Predložak Misala po zakonu rimskoga dvora
Predložak hrvatskoga prvotiska bio je rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. g., s tim što su u prvotisak umetnuti i neki dodatni tekstovi koje ne sadrži predložak. Oba misala pripadaju liturgijskim knjigama franjevačkoga tipa (franjevci su, naime, bili najveći širitelji rimskoga plenarnog misala).
Tiskarska i grafička obilježja
Misal prvotisak sadrži 219 listova kvart formata. Tekst je tiskan u dva stupca s 39 redaka, lijepim uglatim glagoljskim slovima crvene i crne boje (prema rimskoj liturgijskoj tradiciji crvenim slovima se pišu obredne upute, a crnim sami tekstovi molitava, čitanja i sl.). Tiskan je na papiru, iako postoje i fragmenti na pergameni. Po ljepoti ga nije nadmašila nijedna tiskana glagoljska knjiga sve do kraja 19. st., kada je po uzoru na prvotisak tiskan novi glagoljski misal. Originalno misal nije sadržavao inicijalna slova za početak novih cjelina u tekstu. Bilo je predviđeno da se ona upišu rukom. Također, nije sadržavao ni tzv. kanonsku sliku (prikaz Kristovoga raspeća koji se redovito nalazi pred početkom Rimskoga kanona), nego je tu ostala prazna stranica za umetnuti ju. Za tiskanje je uporabljen 201 grafički znak (30 početnih slova, 70 većih slova s apostrofom bez title i s titlom, 39 manjih slova, 39 ligatura većih slova, 10 ligatura manjih slova, 7 kratica, 4 posebna znaka i 2 latinska slova).
Sačuvani primjerci
U doba tiskanja hrvatskoglagoljskoga prvotiska naklada je obično iznosila 100 do 200 primjeraka, pa možemo pretpostaviti kako je i njegova naklada bila u tim razmjerima. Do danas se sačuvalo jedanaest nepotpunih primjeraka: šest se čuva u Hrvatskoj (dva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, dva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, “Glavotočki primjerak” kod franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru i jedan kod dominikanaca u Bolu na Braču), a pet u inozemstvu (dva u Vatikanskoj knjižnici i po jedan u Beču, Sankt-Peterburgu i Washingtonu). Osim toga, postoji još i nekoliko fragemanata ovog misala.
“Glavotočki primjerak”
Primjerak koji pripada Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša izvorno se nalazio u samostanu sv. Marije u Glavotoku na otoku Krku. Kasnije je prenesen u samostan sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, gdje se čuva i danas. Nedostaje mu ukupno 10 listova, nema umetnutu kanonsku sliku ni upisane sve inicijale na ostavljenim praznim mjestima. Ovaj primjerak je restauriran pedesetih godina 20. st. Na temelju ovoga primjerka Antun Dragutin Parčić pripremao je obnovu hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika u liturgiji i svoj misal tiskan koncem 19. st.
Spovid općena, 1496.
Opći podatci o Spovid općenoj
Spovid općena je prijevod djela znamenitoga milanskog franjevca Michela Carcana Confessionale generale. Kako saznajemo iz kolofona knjižice, prijevod s latinskoga na hrvatski jezik napravio je senjski plemić i kanonik (a kasnije i biskup) Jakov Blažiolović. Tiskao ju je 25. travnja 1496. g. znameniti tiskar glagoljskih knjiga kanonik Blaž Baromić iz Vrbnika, osnivač tzv. Senjske glagoljske tiskare (1494. – 1508.). Zanimljivo je kako u samome kolofonu nije zabilježeno mjesto tiskanja, ali možemo nedvojbeno utvrditi kako je riječ o Senju. Dvije godine prije Spovidi u istoj tiskari je tiskan hrvatskoglagoljski misal (Senjski misal, 1494. g.), a poslije Spovidi je tiskano još pet glagoljskih knjiga.
Tiskarska i grafička obilježja
Spovid općena je tiskana na papiru. Ima 40 listova složenih u oktav, formata 13,4 x 9,4 cm. Tisak je jednobojan (crna boja), a tekst je tiskan jednostupčano u 25 redaka po stranici. U tiskanju su rabljene tzv. lomljene ligature, što je inače obilježje tiskanih djela Blaža Baromića.
Osobitosti Spovidi općene
Spovid općena je naša prva i jedina inkunabula neliturgijskoga sadržaja. U njoj se nalaze upute za ispovijed moralno-poučne naravi, ali ne sadrži liturgijske obrasce za slavljenje sakramenta pomirenja. Nadalje, ona je prva knjiga koja je tiskana na narodnome jeziku. Za razliku od liturgijskih knjiga (misala i brevijara) koje su tiskane na crkvenoslavenskome jeziku hrvatske redakcije, Spovid je tiskana tadašnjim čakavskim narječjem, s mnogim talijanizmima i, nešto rjeđe, staroslavenizmima. U Spovidi općena, na kraju teksta prije kolofona, prvi i jedini put je uporabljen tipografski znak Senjske glagoljske tiskare: uspravan paralelogram s križem iznad kruga u kome se nalaze dva prekrižena „kutomjera“.
Sačuvani primjerak
Spovid općena sačuvana je u samo jednom i jedinom primjerku koji se nalazi u samostanu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu. Bila je uvezana u glagoljski rukopisni kodeks tzv. Ivančićev zbornik, od kojega je u novije vrijeme odvojena i uvezana kao posebna knjiga. Taj jedini sačuvani primjerak je cjelovit, osim jednoga lista koji nedostaje.
Naručnik plebanušev, 1507.
Što je Naručnik plebanušev?
Naručnik plebanušev je prijevod znamenitoga djela Manipulus curatorum koje je na latinskome napisao Guido de Monte Roterio u Španjolskoj u 14. st. To djelo je doživjelo mnoga izdanja (poznato je stotinjak tiskanih izdanja, ali i mnogi rukopisi). Radi se o predtridentskom katekizmu namijenjenome ponajprije dušobrižnicima u vršenju pastoralne službe.
Osnovni podatci o knjizi
Naručnik plebanušev je tiskan u Senju 1507. g. Iz kolofona doznajemo kako je knjiga tiskana u kući senjskoga arhiđakona Silvestra Bedričića, a u njezinu su priređivanju sudjelovali mnogi redovnici i učenjaci čija se imena ne spominju „za ukloniti se tašće slave“. Tiskao ju je Grgur Senjanin, koji je upravo zbog tog posla bio došao iz Mletaka. Zanimljivo je kako je u incipitu zabilježen datum početka tiskanja (30. svibnja 1507. g.), a u kolofonu datum završetka tiskanja (27. kolovoza 1507. g.), što znači kako je tiskanje trajalo oko tri mjeseca. Knjiga je tiskana na ondašnjem hrvatskom jeziku i čakavskome narječju. Stručnjaci ovaj prijevod ocjenjuju kao majstorski, a vrlo je važan za proučavanje povijesti hrvatske teološke i pravne terminologije.
Tiskarska i grafička obilježja
Knjiga je tiskana na papiru i ima 118 listova u kvart formi. Format je 20,5 x 14 cm. Tisak je jednobojan (crna boja), a tekst je složen u dva stupca sa po 35 redaka. Na kraju se nalazi drvorez koji prikazuje Kristovo raspeće (karakterističan za Senjsku glagoljsku tiskaru). Na početku se nalazi otisnut incipit, a na kraju teksta, osim kolofona, nalazi se i sadržaj.
Sačuvani primjerci
Danas je poznato sedam sačuvanih primjeraka, od čega su četiri u Hrvatskoj, a ostali su u Beč i Sankt-Peterburgu. Dva primjerka pripadaju franjevcima trećoredcima glagoljašima i čuvaju se u samostanu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, gdje su doneseni iz samostana sv. Marije u Glavotoku na Krku. Jedan primjerak je potpun, a drugome – koji je restauriran 1983. g. – nedostaje 11 listova.
