Sv. Jeronim
Sveti Jeronim bio je crkveni otac koji je u središte svoga života postavio Sveto Pismo. Naime, preveo je Bibliju na latinski jezik, tumačio je u svojim djelima, a ponajprije ju je nastojao konkretno živjeti za svoga dugoga zemaljskoga života, unatoč svome poznatome teškom i raspaljivomu karakteru što mu ga je dala priroda.
Jeronim se rodio u Stridonu oko 347. godine, u kršćanskoj obitelji koja mu je omogućila prikladan odgoj i obrazovanje, poslavši ga i u Rim kako bi ondje dovršio školovanje. Osjetio je privlačnost svjetovnoga života (usp. Ep. 22,7), no prevladala je kod njega želja i zanimanje za kršćansku vjeru. Primivši krštenje oko 366. godine, usmjerio se prema asketskome životu. Došavši u Akvileju, tu postaje dijelom skupine gorljivih kršćana, koju je nazivao sličnom “koru blaženih” (Chron. ad ann. 374), a okupljala se oko biskupa Valerijana. Otišao je potom za Istok, da bi kao pustinjak živio u pustinji Kalcidi, južno od Alepa (usp. Ep. 14,10), posvetivši se ozbiljno studiju. Usavršivši svoje poznavanje grčkoga, počeo je učiti hebrejski (usp. Ep. 125,12), te je prevodio kodekse i patristička djela (usp. Ep. 5,2). Razmatranje, samoća, dodir s Riječju Božjom doveli su do dozrijevanja njegova kršćanskoga senzibiliteta. Snažno je osjećao teret svoga nekadašnjega mladenačkog života (usp. Ep. 22,7), a živo je primjećivao i kontrast između poganskoga mentaliteta i kršćanskoga života. Taj je kontrast postao poznat po dramatičnom i živom “viđenju”, u kojemu mu se učinilo kao da je bičevan pred Bogom, jer je “ciceronovac a ne kršćanin” (usp. Ep. 22,30).
Godine 382. prešao je u Rim, gdje ga je papa Damaz, čuvši glas o njegovu asketskomu životu i znanstvenoj kompetenciji, uzeo kao tajnika i savjetnika. Ohrabrio ga je i da započne novi latinski prijevod biblijskih tekstova iz pastoralnih i kulturnih razloga. Neke osobe iz rimske aristokracije, posebice plemkinje Paula, Marcela, Asela, Lea i ostale, želeći se posvetiti putu kršćanskoga savršenstva i produbiti poznavanje Riječi Božje, izabrale su ga kao duhovnoga vođu i učitelja u metodičkom pristupu svetim tekstovima.
Nakon smrti pape Damaza, Jeronim je napustio Rim 385. godine i krenuo na hodočašće, isprva u Svetu zemlju, tihu svjedokinju zemaljskoga Kristova života, a zatim u Egipat, zemlju koju su odabrali mnogi monasi (usp. Contra Rufinum 3,22; Ep. 108,6-14). Godine 386. zaustavio se u Betlehemu, gdje su, velikodušnošću plemenite gospođe Paule, izgrađeni jedan muški i jedan ženski samostan te svratište za hodočasnike koji su dolazili u Svetu zemlju, “misleći kako Marija i Josip nisu imali gdje bi se smjestili” (Ep. 108,14). U Betlehemu je ostao sve do smrti, nastavljajući sa svojom intenzivnom djelatnošću: tumačio je Božju Riječ; branio je vjeru, snažno se suprotstavljajući raznim krivovjerjima, poticao je monahe na savršenstvo; poučavao je mlade učenike klasičnoj i kršćanskoj kulturi; pastirskim je duhom primao hodočasnike koji su posjećivali Svetu zemlju. Preminuo je u svojoj ćeliji, u blizini špilje Rođenja, 30. rujna 419./420. godine.
Književna sprema i široka erudicija omogućile su Jeronimu da izvrši reviziju i prijevod mnogih biblijskih tekstova. Riječ je o dragocjenom djelu za latinsku Crkvu i za zapadnu kulturu. Na temelju izvornih tekstova i, zahvaljujući usporedbi s prethodnim prijevodima, izvršio je reviziju četiriju evanđelja na latinskome jeziku, potom Psaltira, te većeg dijela Staroga zavjeta. Vodeći računa o hebrejskom i grčkom izvorniku, o grčkom prijevodu Septuaginte, kao i o prethodnim latinskim prijevodima, Jeronim je, potpomognut ostalim suradnicima, mogao ponuditi bolji prijevod koji čini takozvanu Vulgatu, “službeni” tekst latinske Crkve. Zanimljivo je primijetiti kriterije kojih se ovaj veliki bibličar držao u svome prevoditeljskom poslu. Otkriva ih on sam kad izjavljuje da poštuje čak i red riječi Svetoga pisma, jer je u njemu, kaže, “čak i poredak riječi otajstvo” (Ep. 57,5), to jest objava. Ističe, uz to, i potrebu utjecanja izvornim tekstovima: “Ako bi se podigla kakva raspra među Latinima o Novom zavjetu, zbog različitih oblika teksta u rukopisima, utecimo se izvorniku, to jest grčkome tekstu, na kojemu je napisan Novi savez. Na isti način i za Stari zavjet, ima li razlike između grčkih i latinskih tekstova, pozovimo se na izvorni tekst, hebrejski. Tako sve što izlazi iz izvora, moći ćemo naći i u potocima“ (Ep. 106,2). Jeronim je, također, tumačio i brojne biblijske tekstove. Po njemu, tumačenja moraju ponuditi različita mišljenja, “tako da oprezan čitatelj, nakon što je pročitao različita tumačenja i nakon što je upoznao različita mišljenja – koja valja prihvatiti ili odbaciti – sam mogne procijeniti koje je najvjerodostojnije te, poput stručnjaka u mjenjačnici, odbaci lažan novac” (Contra Rufinum 1,16).
Također je snažno i živo pobijao krivovjerce koji su dovodili u pitanje tradiciju i vjeru Crkve. Dokazao je i važnost i vrijednost kršćanske književnosti, kao već dostojne da je se usporedi s onom klasičnom. Učinio je to napisavši De viris illustribus, djelo u kojemu predstavlja biografije više od stotinu kršćanskih pisaca. Napisao je i životopise monaha, oslikavajući, uz ostale duhovne životne putove, i monaški ideal. Uz to, preveo je razna djela grčkih pisaca. Konačno, u svojoj važnoj zbirci pisama, tom remek-djelu latinske književnosti, Jeronim se pokazuje sa svim svojim značajkama učena čovjeka, askete i duhovnoga vođe. Stoga možemo i mi prihvatiti onaj njegov poziv što ga je jednom uputio Paulinu Nolanskome: “Gledajmo da naučimo na zemlji one istine čija će se trajnost nastaviti i u nebu” (Ep. 53,10).
Jeronim je u biblijskim tekstovima nalazio radost i naglašavao važnost njihova poznavanja: “Ne čini li ti se da – već ovdje, na zemlji – prebivaš u kraljevstvu nebeskom kad živiš među ovim tekstovima, kad ih razmatraš, kad ne poznaješ i ne tražiš ništa drugo?” (Ep. 53,10). Približiti se biblijskim tekstovima, a posebice Novom zavjetu, bitno je za vjernika, jer – “ne poznavati Pisma, znači ne poznavati Krista”. Ovu njegovu poznatu rečenicu citirao je i Drugi vatikanski sabor u konstituciji Dei Verbum (br. 25).
Doista “zaljubljen” u Riječ Božju, postavljao je sebi pitanje: “Kako bi se moglo živjeti bez poznavanja Pisama po kojima se uči kako upoznati samoga Krista koji je život vjernika?” (Ep. 30,7). Bibilija, sredstvo “po kojem Bog svakoga dana govori vjernicima” (Ep. 133.13), postaje tako poticaj i izvorište kršćanskoga života za sve situacije i za svaku osobu. Čitati Pismo znači razgovarati s Bogom: “Moliš li“ – piše Jeronim nekoj plemenitoj djevojci u Rim – „razgovaraš sa Zaručnikom; čitaš li, On ti progovara” (Ep. 22,25). Proučavanje i razmatranje Pisma čine čovjeka mudrim i mirnim (usp. In Eph., prol.). Naravno, da bi se moglo sve dublje prodirati u Riječ Božju, potrebno je ustrajno i sve zauzetije čitanje. Tako je Jeronim preporučivao svećeniku Nepocijanu: “Često čitaj božanska Pisma. Čak neka Sveta knjiga nikad ne bude ispuštena iz tvojih ruku. Iz nje nauči ono čemu moraš poučavati druge“ (Ep. 52,7). Rimskoj plemenitašici Leti dao je ovakve savjete za kršćanski odgoj kćeri: “Gledaj da ona svakoga dana prouči koji odlomak Svetoga pisma… Neka nakon molitve čita, a nakon čitanja moli… Neka, umjesto nakita i svilenih halja, ona zavoli božanske Knjige” (Ep. 107,9.12). Razmatranjem i poznavanjem Pisma “održava se ravnoteža duše” (Ad Eph., prol.). Samo duboki duh molitve i pomoć Duha Svetoga mogu nas uvesti u razumijevanje Biblije: “Pri tumačenju Svetoga pisma uvijek nam je potrebna pomoć Duha Svetoga” (In Mich. 1,1,10,15). Strastvena ljubav prema Pismima oblijevala je dakle čitav Jeronimov život, ljubav koju je on uvijek nastojao prenijeti i na vjernike. Jednoj je duhovnoj kćeri preporučivao: “Ljubi Sveto pismo i mudrost će te ljubiti; ljubi ga nježno, i ono će te čuvati; časti ga i zamilovat će te. Neka ti ono bude poput tvojih ogrlica i tvojih naušnica” (Ep. 130,20). I nastavlja: “Ljubi poznavanje Pisma, pa nećeš ljubiti poroke tijela” (Ep. 125.11).
Za Jeronima temeljni je kriterij ispravne metode tumačenja Pisama bio sklad s učiteljstvom Crkve. Za njega se autentično tumačenje Biblije moralo uvijek skladno slagati s vjerom Katoličke Crkve. Tako je opominjao: “Nastavi čvrsto prianjati uz tradicionalni nauk kojem si poučen, da možeš poticati na zdrav nauk i pobijati one koji mu se protive” (Ep. 52,7). Na osobiti način, budući da je Isus Krist utemeljio svoju Crkvu na Petru, svaki kršćanin – zaključuje sveti Jeronim – mora biti u zajedništvu “s katedrom svetoga Petra. Znam da je na toj stijeni izgrađena Crkva” (Ep. 15,2). Slijedom toga, bez okolišanja, izjavljuje: “Ja sam uz bilo koga tko je u jedinstvu s Petrovom stolicom” (Ep. 16).
Jeronim, naravno, ne zanemaruje ni etički vidik. On čak često podsjeća na obvezu usklađivanja života s božanskom Riječju. Takva dosljednost neodvojiva je od kršćanina, a posebice to vrijedi za propovjednika, tako da ga ne osramote njegova djela koja su u neskladu s njegovim riječima. Ovako potiče svećenika Nepocijana: “Tvoja djela neka ne poništavaju tvoje riječi, da se ne bi dogodilo da kad propovijedaš u Crkvi netko u sebi kaže: ‘Zašto onda baš ti ne radiš tako?’ Baš je simpatičan onaj učitelj koji, punoga trbuha, razglaba o postu; i lopov može govoriti protiv škrtosti, ali kod svećenika Kristova misao i riječ moraju se slagati” (Ep. 52,7). U jednom drugom pismu Jeronim ponavlja: “Ako i posjeduje sjajan nauk, ostaje posramljena ona osoba koju vlastita savjest osuđuje” (Ep. 127,4). I dalje govoreći o dosljednosti, primjećuje: “Evanđelje treba prevesti u postupke istinske ljubavi, jer svako je ljudsko biće prisutno u samoj osobi Kristovoj.“ Obraćajući se, primjerice, prezbiteru Paulinu (koji će kasnije postati biskup Nole i svetac), Jeronim ga ovako savjetuje: “Pravi je hram Kristov duša vjernika: uresi to svetište, uljepšaj ga, postavi u njega svoje prinose i primi Krista. Čemu ukrašavati zidove dragocjenim kamenjem, ako Krist umire od gladi u osobi nekog siromaha?” (Ep. 58,7). Jeronim to dodatno pojašnjava: „Valja odjenuti Krista u siromasima, pohoditi ga u onima koji trpe, nahraniti ga u gladnima, dati mu prebivalište u onima bez krova nad glavom” (Ep. 130,14). Ljubav prema Kristu, hranjena studijem i razmatranjem, omogućuje nam da nadiđemo svaku teškoću: “Ljubimo i mi Isusa Krista, tražimo uvijek zajedništvo s njime: tada će nam izgledati lako što je teško” (Ep. 22,40).
Jeronim, kojega je Prosper iz Akvitanije opisao kao “uzor života i učitelja ljudskoga roda” (Carmen de ingratis, 57), ostavio nam je i bogat i raznolik nauk o kršćanskoj askezi. On podsjeća da odvažno nastojanje oko savršenstva zahtijeva trajnu budnost, česta mrtvljenja (ipak, uz umjerenost i razboritost), ustrajan intelektualni i fizički rad poradi izbjegavanja lijenosti (usp. Epp. 125,11 i 130,15), a osobito poslušnost Bogu: “Ništa… se ne dopada toliko Bogu koliko poslušnost…, koja je najizvrsnija i jedina krepost” (Hom. de oboedientia: CCL 78,552). U put askeze mogu se uvrstiti i hodočašća. Jeronim je, na osobit način, dao poticaj hodočašćima u Svetu zemlju, gdje su hodočasnici prihvaćani i ugošćivani u zdanjima koja su podignuta uz betlehemski samostan, zahvaljujući velikodušnosti plemkinje Paule, Jeronimove duhovne kćeri (usp. Ep. 108,14).
Ne može se prešutjeti ni doprinos što ga je Jeronim dao kršćanskome odgoju (usp. Epp. 107 i 128). On želi odgojiti “dušu koja mora postati hramom Gospodnjim” (Ep. 107,4), “dragi kamen” u očima Božjim (Ep. 107,13). Dubokom intuicijom on savjetuje da se ta duša sačuva od zla i od grješnih prigoda, da se isključe dvojbena i rastresujuća prijateljstva (usp. Ep. 107,4 i 8-9; usp. i Ep. 128,3-4). Ponajviše potiče roditelje da ostvare mirno i radosno ozračje oko svoje djece, da ih potaknu na učenje i rad, služeći se pohvalama i natjecateljskim duhom (usp. Epp. 107,4 i 128,1), da ih ohrabruju na nadilaženje teškoća, da u njima gaje dobre navike i paze da ne preuzmu loše jer (i ovdje navodi rečenicu Publilija Sirca što ju je čuo u školi) ćeš “teško uspjeti ispraviti stvari na koje si se bezbrižno navikao” (Ep. 107,8). Roditelji su prvotni odgojitelji djece, prvi učitelji života. Jeronim vrlo jasno, obraćajući se majci neke djevojčice i spominjući potom oca, upozorava, gotovo izričući temeljnu potrebu svakog ljudskoga stvorenja koje počinje svoj život: “Neka ona u tebi nađe učiteljicu i u tebe, u svome neiskusnom djetinjaštvu, gleda s divljenjem. Ni u tebi, ni u svome ocu neka nikad ne vidi postupke koji bi vodili prema grijehu kad bi ih ona počela oponašati. Sjetite se da je … lakše možete odgajati primjerom nego riječju” (Ep. 107,9). Među glavnim Jeronimovim intuicijama u smislu pedagogije valja istaknuti važnost što ju je pripisivao zdravom i integralnom odgoju od najranijega djetinjstva, posebnoj odgovornosti roditelja, važnosti ozbiljnoga moralnoga i vjerskoga odgoja, potrebi učenja za potpun ljudski rast. Uz to, tu je i ono što je u starini prilično neočekivano, ali za Jeronima od životne važnosti, a to je davanje značaja ženi kojoj on priznaje pravo na potpuno obrazovanje: ljudsko, školsko, vjersko i profesionalno.
Ne možemo zaključiti ove kratke bilješke o velikome crkvenom ocu, a da ne spomenemo doprinos što ga je dao očuvanju pozitivnih i vrijednih elemenata stare hebrejske, grčke i rimske kulture u kršćanskome svijetu koji se rađao. Jeronim je prepoznao i usvojio umjetničke vrijednosti, bogatstvo osjećaja i sklad slika prisutne u klasičnim piscima koji odgajaju srce i maštu za plemenite osjećaje. On je ponajprije u središte svoga života i svoga djelovanja postavio Riječ Božju koja čovjeku pokazuje staze života i otkriva tajne svetosti. Za sve to možemo mu biti samo duboko zahvalni.
