Fra Marin Matančić, župnik u Gračanima (Zagreb)
Homilija na mladomisničkome slavlju fra Tomislava Sabađije
15. nedjelja kroz godinu – godina C
Crkva sv. Barbare, Prugovac, 13. srpnja 2025.
Dragi fra Tomislave, mnogopoštovani oče provincijale fra Branko, poštovana braćo svećenici, poštovane časne sestre, draga obitelji našega mladomisnika, rodbino i prijatelji, cijenjeni predstavnici političkoga i javnoga života, draga braćo i sestre u Kristu, Učitelju i Pastiru!
Danas, ponovno nakon 11 godina, u ovoj našoj drevnoj podravskoj župi slavimo mladu misu. Ne slaviš ju samo ti, fra Tomislave, sa svojom obitelji, rodbinom, prijateljima, nego ju slavi cijela naša župa, cijeli Prugovac i naš podravski kraj. Mladomisnički dan nije samo tvoj osobni i privatni, nego je zajedničko crkveno slavlje: sastali smo se da zajednički proslavimo Isusa Krista koji je već našega Tomislava učinio svojim svećenikom, propovjednikom njegove ljubavi i djeliteljem njegovih milosti. Nitko nije »zaslužio« postati svećenikom, nije Boga »zadužio« da bi mu se Bog trebao odužiti dajući mu svećeničko poslanje. Bog poziva, a čovjek se odaziva. Zbog toga svaka riječ ovdje danas izgovorena, svaka suza radosnica presretnoga oca i pokojne majke koja nas s neba blagoslivlja, cijele obitelji, rodbine, prijatelja, svih župljana i svih nazočnih predstavlja pjesmu hvale Kristu, koji se udostojao svoje svećeništvo udijeliti našemu mladomisniku fra Tomislavu. Zato mu danas, dragi prijatelju, zahvali što te pripravio na svoje svećeništvo, što te pozvao u svoje svećeništvo, iako nedostojna i slaba. Krist te pripravio da mu budeš svjedok, da naviještaš njegovu istinu, da obnavljaš njegovu žrtvu, da dijeliš njegovu milost. On te pozvao u svoje svetište, na svoj oltar, u svoje svećeničko poslanje. Dragi mladomisniče, dok te šalje na putove koji su našem nestrpljivom srcu često dugi, mučni i sivi, molim da ti da svojega Duha: da na putu svoga svećeništva imaš Boga pred očima, da hodiš u njegovoj svetoj prisutnosti, da iskreno radiš na oplemenjivanju svoga srca, da nosiš teret drugih i tako ispuniš plan koji Bog s tobom ima.
Današnje evanđelje, na ovu petnaestu nedjelju kroz godinu, donosi nam jednu od najpoznatijih prispodoba koje je Isus ispripovjedio – onu o milosrdnome Samarijancu. Prispodoba koja nije samo »priča«, već životni poziv. I to osobito danas, kad stojimo ovdje, pod ovom svetom misom, u trenutku kad se pred nama rađa novo svećeničko poslanje, tvoj, fra Tomislave, novi početak u službi Bogu i ljudima.
Fra Ante Vučković jednom je rekao da svećeništvo nije uspinjanje, nego silazak. To nije penjanje na tron, nego spuštanje u dolinu čovjekove rane. Svećenik nije onaj koji vlada, nego onaj koji služi. Nije iznad, nego uz čovjeka, često i ispod, kako bi ga mogao podignuti.
Upravo tako izgleda i lik milosrdnoga Samarijanca. On ne hoda pored ranjenoga čovjeka s visine, nego silazi, saginje se, dodiruje krv, lijeva ulje i vino – lijekove svog vremena. Zadržava se. Izlaže se. Plaća.
Tako, fra Tomislave, izgleda pravi svećenički život. Biti Samarijanac u svijetu u kojemu mnogi idu dalje, zatvorenih očiju i tvrdog srca. Biti svećenik znači proći mimo. Ne reći: »Nemam vremena«, ne prepustiti nekom drugom. Biti svećenik znači stati, pogledati, suosjećati i djelovati.
Pitanje koje zakonoznanac postavlja Isusu i danas odzvanja – ovdje u Prugovcu. A tko je moj bližnji?
Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Deus caritas est napisao je da »ljubav prema bližnjemu nije zaobilazak, nego susret s Bogom.« Drugim riječima, bližnji nije tek socijalna dužnost: on je prostor teološkoga susreta. Tamo gdje se saginješ nad čovjekom, dodiruješ lice samoga Krista.
U tom svjetlu tvoje svećeništvo, dragi fra Tomislave, postaje euharistijski čin: ne samo za oltarom, nego u životu. Euharistija nije ograničena na kruh i vino. Ona se nastavlja u ranama svijeta. Na ulici, u bolnicama, u ispovjedaonici, u tihom razgovoru s čovjekom koji je umoran i razočaran. Svećeništvo je sakrament Božje blizine. Neka uvijek smisao tvoga svećeničkog života bude objaviti Boga ljudima. Budi svjestan da ništa od toga ne možeš učiniti sam, već samo s Isusom, Velikim svećenikom. Plodan svećenički život moguć je jedino ako se naučiš svakodnevno osluškivati Isusov glas. Posvetiti vrijeme molitvi u Božjoj prisutnosti neka uvijek bude tvoj stvarni pastoralni prioritet jer to nije dodatak pastoralnom radu. »Biti s Gospodinom« pastoralni je prioritet i zapravo, najvažniji. Prijateljstvo s Isusom Kristom je bit svećeništva: neka ti sveta misa bude apsolutno središte tvoga života i svakoga tvoga dana.
Isus na kraju prispodobe ne daje teološki komentar. Daje zapovijed: »Idi pa i ti čini tako.« Nema »teoretskoga svećeništva«. Samo ono koje postaje tijelom. Fra Tomislave, pozvan si ići – ne ostati na mjestu. Činiti – ne samo govoriti.
Vlč. Jakov Rađa jednom je rekao da je »svećeništvo najljepši i najopasniji poziv jer se u njemu čovjek gubi, kako bi Krist mogao rasti u njemu.« Svećeništvo je, rekao bi on, poput svijeće: ne postoji da traje, nego da izgori. I u tom gorenju da svijetli.
Ti danas postaješ Kristov sluga. Kristov Samarijanac. I tu nema zavođenja – to je put križa, ali i put uskrsnuća. Jer jedino kad se daruješ, istinski živiš.
Milosrdni Samarijanac nije tek moralni uzor. On je slika samoga Krista. Onoga koji je i sam bio odbačen i koji se sagnuo nad ranjenim čovječanstvom. Isus nije prošao mimo. On je ostavio slavu neba, sišao u našu dolinu suza i rana, podigao nas i položio na svoja leđa.
Ti, fra Tomislave, po svetom si ređenju, postao njegov uprisutnjeni znak. Postao si nositelj onoga istoga ulja i vina, pomazanja i euharistije. Postao si onaj koji ne će proći mimo.
Živimo u vremenu kada mnogi napuštaju svećenički poziv, kada se sumnja, gubi povjerenje. I upravo zato – danas više nego ikada – trebamo svećenike srca. Ne menadžere, ne administratore. Trebamo ljude koji su prošli školu rana, školu križa, školu poniznosti.
Tvoje mladomisničko geslo – »A povrh svega – ljubav!« iz poslanice sv. Pavla Kološanima – neka ne bude samo riječ, nego program života. Ne zaboravi da je najmaštovitija upravo ljubav, koja će učinit sve da stvori prostore radosti, darivajući se. Svećeništvo nije sprint, nego hodočašće. I ne ide se sam, već zajedno, u ljubavi.
Draga braćo i sestre, osjećamo da suvremenost donosi brze obrate koji rađaju nove odnose u društvu. Ne trebamo ih se bojati, jer je naša sigurnost u Kristu, ali kao Crkva sve trebamo čitati i činiti u Duhu koji nam je dan, koji nadahnjuje i preobražava, koji nas pripravlja za ono što izgleda nemogućim. U tome izazovu nismo sami. Upravo mlada misa pokazuje da smo nastavak istoga Božjega djela, nova karika u povijesnom tijeku koja je iskovana u kovačnici Duha Svetoga za nova očitovanja Božje prisutnosti.
Zato danas, fra Tomislave, zahvaljujemo Bogu za dar tvoga poziva. Zahvaljujemo tvojim roditeljima. Zahvaljujemo župnoj zajednici koja te pratila molitvom. Zahvaljujemo svakom svećeniku, sestri redovnici, prijatelju koji ti je bio podrška.
I molimo da ti Duh Sveti svaki dan udijeli snagu Samarijanca. Da nikad ne prođeš mimo. Da tvoje ruke ne budu čiste, ali da budu milosrdne. Da tvoje srce bude izranjeno, ali i otvoreno. I da tvoje svećeništvo bude – i u tišini i u riječi, i u slabosti i u vjeri – svjetionik koji će druge voditi Kristu.
Fra Tomislave, kao što kaže sveti Augustin: »Za vas sam biskup, s vama sam kršćanin.« Ti si danas za nas svećenik – ali i dalje s nama brat. Odi pred nama, ali ne zaboravi hodati s nama. I kad stigneš do onih najranjenijih, znaj da nisi sam. Onaj koji je tebe podigao, On te vodi.
Idi i ti, i čini tako. I bit ćeš sretan. Ne po ljudskim mjerilima – nego po onom nutarnjem miru koji daje samo Bog.
Dragi vjernici, molimo za našega fra Tomislava. Neka njegovo srce ostane vjerno, a ruke otvorene za milosrdnu ljubav. Neka Gospodin Isus – koji je svojim rukama ozdravljao, podizao, blagoslivljao i lomio kruh – njegove ruke ojača kad zadrhte i primi ih u svoje vječne ruke, kada jednoga dana podijele svoj posljednji blagoslov.
Presvetoj Djevici povjeravam tvoje svećeništvo. U svim prigodama života ugledaj se u nju, Majku našega svećeništva. Molim ju da probudi u tvome srcu velikodušnu i novu zauzetost za potpuno predanje Kristu i Crkvi. Uvijek čuvaj svjedočanstvo jedinstva sa svojim provincijalom, subraćom fratrima, s mjesnim biskupom, s drugima svećenicima i s laicima, koje je, danas kao i uvijek, toliko nužno. Usprkos zlu koje je u svijetu, Kristove riječi upućene njegovim apostolima na Posljednjoj večeri i dalje su aktualne: »U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16, 33). Vjera u božanskoga Učitelja daje nam snagu gledati s povjerenjem u budućnost. Dragi fra Tomislave, Krist računa na tebe. Pusti da te od danas on potpuno osvoji. Tako ćeš i ti, u današnjem svijetu, biti glasnik nade, pomirenja i mira!
Dragi prijatelju, sada nastavi svetu misu i pod njom se moli za svoga oca i svoju pokojnu majku, moli za svoju sestru i nećakinju, rodbinu i prijatelje, za dobročinitelje, za našu Provinciju, za sve župljane, za našu Podravinu, za našu općinu, za sav hrvatski narod da ostane vjeran Bogu i za sve koji su utkani na tvoj put i u ovaj otajstveni događaj darovanosti i Božje prisutnosti. Moli zajedno sa svima nama da ostaneš uvijek pravi Kristov svećenik, onakav kakav je potreban ovome svijetu i ovom vremenu u kojem živimo. U svemu što ćeš kao službenik Crkve činiti uvijek polazi od Božjega dara i služenja koje izvire iz srca poslušnoga Bogu. Amen.
