Duhovnost franjevaca trećoredaca glagoljaša

Temeljni dokument za upoznavanje duhovnosti jedne redovničke zajednice ili Reda jest njihovo Pravilo. U njemu se zrcale motivi, nakane, način života utemeljitelja i očekivanja Crkve, po odobrenju i potpori crkvene vlasti. Samostanski franjevci trećoredci živjeli su od početka po nadahnuću i uputama sv. Franje Asiškoga (Pismo vjernicima i Memoriale propositi), zatim po Pravilu pape Nikole IV. (1289.) koje je bilo zajedničko svim trećoredcima: onima u svijetu i u samostanu. Samostanski pravac života se zatim oblikovao i dograđivao odlukama i Ustanovama generalnih kapitula Reda. Papa Pio XI. dao je samostanskim trećoredcima 1927. god. prilagođeno Pravilo, a papa sv. Ivan Pavao II. 1982. odobrava Pravilo i život braće i sestara Trećega samostanskoga reda sv. Franje. Na temelju toga pravila i, po njegovu nadahnuću, sastavljene su i odobrene (Zbor za ustanove posvećenoga života) Ustanove Reda (1992.) koje propisuju način i organizaciju života. One u svomu prvome poglavlju Naš identitet opisuju sažeto tip trećoredske duhovnosti ili karizme, kako se danas rado izražava: “Treći samostanski red sv. Franje je evanđeosko bratstvo koje ima svoje povijesne i duhovne korijene u crkvenom pokorničkom redu, u pokorničkim pokretima i u sv. Franji Asiškomu… U duhu svetoga Franje braća se slobodno obvezuju živjeti u bratstvu, vršiti evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, posvećuju se kontemplaciji, apostolatu i djelima milosrđa, s posebnom skrbi za siromahe” (25). Ovaj uzvišeni okvir i ideal valja ispunjavati sadržajem. Jedan od članova međunarodnoga Vijeća za stvaranje novoga Pravila komentira: “Teološko obilježje obnovljenog Pravila samo po sebi jamči da je ono sposobno izazvati osnovne životne stavove i motive, te oblikovati svakidašnju praksu. Konačna potvrda izvornosti i autentičnosti jednoga redovničkog Pravila jest međutim svetost osoba i zajednica koje se napajaju na tom izvoru. Tek tako može i ovo Pravilo postati “izvorom vode koja struji u život vječni” (Iv 4,14) (o. Srećko Badurina, Putovima obnove Trećega samostanskoga reda svetoga Franje, 58). Ukratko rečeno, prijašnja Pravila imala su sposobnost oblikovati dojmljivu duhovnost i svete redovnike. Ovaj naraštaj ima isto poslanje da, na temelju dubljega razumijevanja i življenja novoga Pravila, oblikuje takvu duhovnost koja će zračiti novom i privlačnom svetošću.

Dublje razumijevanje Pravila naći ćemo u njegovim komentarima. To je drugo mjesto gdje valja tražiti informacije o trećoredskoj duhovnosti. Niz komentara na hrvatskome jeziku pokrenuli su fra Antun Badurina i fra dr. Petar Bašić. Niz ima naslov: Pravilo i život. Početna knjiga niza je istoimeni zbornik (Zagreb, 1987.) koji donosi izlaganja dvanaestero poznavatelja novoga Pravila, iznesenih na seminaru u Samostanu sv. Franje u Odri od 7. do 9. listopada 1986. godine. Druga knjiga niza zove se S Franjom Asiškim u treće tisućljeće. Riječ je o duhovnim vježbama koje je vodio o. Drago Kolimbatović, OP, 1996. g. za redovnike naše Provincije. Izlaganja je temeljio na poglavljima našega Pravila, pa ih se može smatrati svojevrsnim komentarom, tim dragocjenijim jer predstavlja pogled izvana na našu duhovnost. Treća knjiga je komentar s naslovom Pravilo i život braće i sestara Trećega samostanskoga Reda svetoga Franje – povijesni uvod i komentar (Zagreb, 2003.) koju je napisao p. Raffaele Pazzelli, talijanski trećoredac, vrsni znalac trećoredske povijesti i duhovnosti. Autor na kraju donosi popis preko 460 zajednica na svijetu koje žive po istom Pravilu samostanskih trećoredaca i trećoretkinja. Tu je niz, nažalost, stao. Vrlo koristan bi bio npr. Prijevod komentara poznatoga franciskanologa P. Lothara Hardicka, OFM, Unsere Regel – unser Leben, 1987. Veća šteta jest što se nije ostvarila zamisao da se sastavi mješovito Vijeće trećoredskih zajednica istoga Pravila u Hrvatskoj koje bi moglo promicati spomenuto dublje razumijevanje i življenje duhovnosti Pravila. A dionici (-e) istoga Pravila su, osim muške provincije trećoredaca glagoljaša, šest družbi trećoretkinja u osam provincija: Sestre franjevke Bezgrešnog začeća (Dubrovnik), Sestre franjevke od Bezgrešne (Šibenik), Školske sestre franjevke (tri provincije), Kćeri milosrđa, Milosrdne sestre sv. Križa, Sestre franjevke misionarke iz Asiza.

Želim spomenuti još dva važna učitelja trećoredske duhovnosti, dostupna na hrvatskome jeziku. To su: p. Lino Temperini, talijanski trećoredac, povjesničar i duhovnik, te o. Srećko Badurina, proučavatelj Pravila (objavljen je i njegov komentar u knjizi Putovima obnove, 59-126) i prenositelj znanja o našoj duhovnosti. Prvi nam je dostupan po maestralnomu članku iz 1980. g. La tradizione storica e spirituale del nostro movimento, koji je na hrvatski jezik preveo upravo o. Srećko Badurina s naslovom: Duhovnost franjevačkog Reda od pokore (VFT, 1/1982.). Autor nas učiteljski uvodi u temu i objašnjava je, s kraćom definicijom duhovnosti općenito, zatim opisuje franjevačku školu duhovnosti s jasnim razlučivanjem naglasaka i nijansi pojedine franjevačke obitelji (Prvi red, Klarise, Treći red), a središnji dio članka je posvećen tradicionalnim stupovima trećoredske duhovnosti (karizme) sa zasebnim naslovima: Pokora ili trajno obraćenje u duhovnosti Trećega reda i Djela milosrđa ili djelotvorna ljubav. “Ova su dva obilježja uvijek kroz stoljeća označavala život i djelo franjevačkog trećeg reda u svim mnogovrsnim kongregacijama. I dok pokazuju posebnu svrhu tolikih muških i ženskih institute koji imaju isto Pravilo, otkrivaju u isti mah njihov razlog postojanja u okviru franjevaštva i u Crkvi (…). Treba dakle da očistimo pamet od iluzija da bi sve bilo lakše u drugoj sredini, s drugim Pravilom, s drugim oblicima djelatnosti. Ovakve su misli prava napast!” (57). O. Srećko Badurina jedan je od sastavljača novoga Pravila, preveo ga je na hrvatski jezik te popratio kritičkim analizama i objašnjenjima: Izvori Pravila; Osnovna načela duhovnosti u Pravilu; Komentar Pravila po poglavljima (duhovne vježbe Školskim sestrama u Splitu, 1985.). Njegova razmišljanja i izlaganja o trećoredskoj duhovnosti sabrana su u spomenutoj knjizi Putovima obnove, ali naći ćemo ih i u drugim njegovim knjigama: Prema novoj zrelosti, 1989. (Naseljen sam mnogima, 43-54; Trećoredstvo, 188-213) te Stopama pastira, 2012. (Odanost redovničkim korijenima, 283-323). On je sam sebe smatrao nestručnjakom za područje trećoredske duhovnosti, ali smo zahvalni Providnosti što nam je providila i podarila takvoga “nestručnjaka” kojega još dugo, tako mislim, nitko neće nadmašiti.

Lino Temperini završava spomenuti članak ovim riječima: “U dugom životu Trećega reda sv. Franje bilo je trajnog duhovnog vitaliteta i divnog procvata pothvata koji uzdižu čovjeka. U tom žaru duha i djelovanja trajno su dozrijevali toliki blaženici, sveci, mučenici, izvanredne ličnosti… Zašto ne bismo pustili da nas ponese oduševljenje radi ovog izvanrednog vrela kršćanskog savršenstva?” (57). Sveti redovnici i redovnice su odraz kršćanske zrelosti i ozbiljnosti neke redovničke zajednice. Potvrda vjerodostojnosti određene duhovnosti. Sveta baština. Bivši generalni ministar Reda p. Giovani Parisi je u svojoj knjizi “Florilegio serafico del Terz ordine regolare di S. Francesco” (1968.) popisao 42 Božja ugodnika našega Reda: svetaca (1), blaženika (14) i slugu Božjih (27). Kakvo je današnje stanje, nisam provjeravao. Među sluge Božje uvrstio je i dobro opisao i jednoga Hrvata – o. Mateja Bošnjaka Mastilića (1420. – 1525.), str. 175.-180. U mlađim danima pomalo sam zavidio drugim redovima u Hrvatskoj na njihovim svetim ljudima: benediktincima (sv. Vojtjeh-Adalbert, Bijeli Hrvat, sv. Gaudencije, sv. Ivan Trogirski), dominikancima (bl. Augustin Kažotić, bl. Ozana), franjevcima Prvoga reda (sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Mandić, bl. Jakov Zadranin, sl. Božji fra Šimun Filipović, sl. Božji o. Ante Antić…), klarisama (sv. Stanislava Šubić) itd., jer u tradiciji naše Provincije nemamo njegovani, kontinuirani svetački kult pojedinih redovnika. O povijesti Provincije pisano je s raznih gledišta i dotaknuta su mnoga područja (borba za samostalnost, glagoljaštvo, školstvo, apostolat, izdavaštvo itd.), ali nedostaje poglavlje o svetosti. U vrijeme moje provincijalne službe (1988.-1992.) stiglo je na Provincijalat pismo fra Hrvatina Gabrijela Jurišića, OFM, marljivoga poznavatelja i istraživača svetosti u Hrvatskoj, posebice franjevačke, s molbom da mu pošaljem podatke o svojim redovnicima koje štujemo i pamtimo kao svete. Nisam znao što odgovoriti, pa sam zamolio za uslugu i savjet  mnp. o. Nikolu Gregova koji je dosta pisao o redovnicima i temama iz provincijske povijesti. Vratio mi je, nakon desetak dana, pismo s isprikom da ni on ne zna što bi odgovorio, štoviše da mi i nemamo tradicije štovanja i pamćenja svetih pojedinaca. Kad sam odgovorio fra Gabrijelu na njegovu molbu i nabrojio tek nekolicinu redovnika s tragovima svetosti, kako ih je zabilježio povjesničar Provincije o. Stjepan Ivančić (1852.-1925.), zahvalio je na poslanomu i nadodao: „Previše ste skromni, svi vaši stari fratri bili su sveti. Možda je ta skromnost simpatična, ali krije u sebi i crtu nemarnosti i nesposobnosti za prepoznavanje svetih dosega naše braće“. Bilo bi korisno za sve da netko s toga gledišta svetosti istraži povijest naše gotovo osamstogodišnje trećoredske zajednice. Možda je brošurica Naša je domovina na nebesima (2018.), koju su priredila mlađa braća, znak takve potrebe i želje.

U svakom se stoljeću, od naših početaka, spominju imena redovnika koja zaslužuju da ih se istraži. Spomenut ću barem neke od njih. Fra Petar Runje je u svojoj knjizi Pokornički pokret i franjevci trećoreci glagoljaši (2001.) pronašao, istražujući Povijesni arhiv Zadar, nekoliko imena redovnika za koje nismo znali. Među njima se osobito ističe fra Gašparin (60-62), čije ime pronalazi i prati u sudskim spisima kroz četrdesetak godina djelovanja u Zadru (1359.-1402.). Tako doznajemo da je iz Verone, susrećemo ga u raznim službama, najčešće kao priora, i ulogama (svjedok na sudu, izvršitelj oporuka, svećenik, ispovjednik, predstavnik zajednice i na crkvenom i na civilnom području, posrednik), pa fra Petar zaključuje: “On je dobro poznati član Trećega reda i dobro viđena osoba u gradu Zadru…jedan od prvih redovnika trećoredaca na zadarskom području, jedan od onih koji su iz susjedne Italije unijeli u ono doba novi svježi duh u proces osnivanja i formiranja franjevaca trećoredaca odnosno njihovog samostanskog stila života”. Očito jedan od očeva Provincije koji zaslužuje poštovanje i daljnje istraživanje. Petnaesto stoljeće pamti već spomenutoga slugu Božjega o. Mateja Bošnjaka Mastilića, zaslužnoga za širenje Provincije na kvarnerske otoke (Krk, Cres), provincijal i povjerenik Reda, crkveni uglednik (prijatelj biskupa), snažna karaktera i duha. Njegov suvremenik je i o. Marin Rabljanin – svete uspomene, o kojemu, nažalost, ne znamo mnogo. O. Stjepan Ivančić u svojim Povjestnim crtama navodi ga kao gvardijana u zaglavskome samostanu 1490., koji podiže u crkvi pobočne oltare, a 1498. tamo i umire. “On je kao vješt propovjednik obišao sve župe onog otoka i često božju rieč propovjedao po Dalmaciji i Kvarneru.  Sviet je svukud za njim grnuo, pošto se uvelike odlikovao svetošću života, a nekoja mu se čudesna ozdravljenja pripisivala. Umrie…u glasu svetosti” (Ivančić, 211). U šesnaestom stoljeću predaja je zabilježila svetost o. Maksima iz Dubašnice: “Znamo po predaji  da življaše sveto u pokori i neprestanom moljenju: na svaku porugu ili uvriedu svoje subraće ili kojeg drugog stranca, odgovarao bi nalik ustrpljivom Jobu: Bogu hvala ili, budi ime Gospodinovo blagoslovljeno. S toga obližnji puk držao ga za svetca, pa i nekoji izmedju njegovih znanaca, preporučivali se njegovim molitvama. Umrie na Glavotoku. I njegovo tielo bi zakopano u crkvi kod malih vrata” (Ivančić, 221). U sedamnaestom se stoljeću očuvao spomen na uglednoga o. Ivana Caretića (oko 1620.-1695.), učitelja novaka (deset godina), provincijala, generalnoga povjerenika, obnovitelja Provincije. Kao provincijal je radio energično i zauzeto na obnovi redovničkoga duha i discipline. O tome osobito svjedoči njegova Okružnica iz 1673. Puna jasnih odredbi o zajedništvu i molitvenomu životu. Nastavio je u provođenju tih naputaka i za svoga nasljednika provincijala fra Ivana Šintića. On mu je, naime, zbog bolesti povjerio pohađanje samostana i vođenje provincijskih poslova. Sve što je zahtijevao od drugih, i sam je živio. “U svoje vrieme bio je na glasu kao učen bogoslovac”. Studije filozofije i teologije završio je u Italiji, gdje je nekoliko godina, prije povratka u domovinu, bio professor talijanskim đacima. “Viešt u crkvenoj poviesti i bogoslovlju, on je dosta toga napisao za porabu svojuih učenika, pa uvaženi i poznati pisac Ferrari-Cupilli  tvrdi, da se nekoliko takovih hrvatskih rukopisa, koje je kanio na svietlo  izdati, čuvalo sve do zadnje dobe u zadarskom Samostanu”. Nažalost, ne i sačuvalo. Osim što je bio učen bogoslovac, bio je i vješt propovjednik na hrvatskomu i talijanskome jeziku, pa su ga tražili i biskupi (npr. 1677. Korizma u Osoru – na molbu biskupa Gaudencija). Zanimljivo ime ovoga stoljeća je o. Srećko Zelić, vrhovni dušobrižnik zadarskih lazareta. To imenovanje dodijelilo mu je zadarsko Vijeće za “neumorno požrtvovanje” u epidemiji kuge koja je 1649. i više nego desetkovala grad. “U ovako žalostnoj prigodi redovnici sv. Ivana časno se odlikovali, žrtvujući i sami život dvoreći okuženike, kojima su u bolnicama i privatnim kućama služili, kano andjeli utješitelji, kako to jasno svjedoče crkvene i gradjanske zadarske vlasti” (Ivančić, 79). U znak zahvale nadbiskup Božidar Balbi je sagradio samostan na otoku Silbi i darovao ga trećoredcima te 1660. posvetio crkvu.  Fra Srećko predstavlja čitavo jedno neobrađeno poglavlje povijesti Provincije o dvorenju okuženika, osobito u XVII. i XVIII. stoljeću, pri čemu su neki i umrli, te ustupanju samostana za lazaret (Školjić u tri navrata, Novigrad). U osamnaestomu stoljeću čuvalo se sjećanje na o. Ivana Crvarića, rodom iz Garice kod Vrbnika. “Iz malašne dobe prijet u red postade i obsluživanjem redovničkih zakona i svetinjom života uzorom svim i najstarijim redovnicima. Bio je starješinom u više samostana, te je otčinski upravljao svojimi podložnicima. Živio je u prvoj polovici osamnajstoga vieka. Njegova sveta smrt bi gorko oplakana od subraće i pučana obližnjih sela, pa se i danas po predaji spominje njegovo sveto življenje i blažena smrt. Pače i pripovieda se, da su mnogi prigodom njegove smrti u svojim tužbama vapijali – o blaženi otče Ivane, ako nisi ti svet, težko da bude ko drugi!” (Ivančić, 221-222). O. Antun Juranić (1719.-1799.) iz Baške predstavlja drugu polovicu stoljeća. “Pravom zaslužuje da mu se ime zlatnim slovima ubilježi u našoj iako ubogoj poviesti, te da ga smatramo kano preporoditelja ove Redodržave”. Da je bio pravi redovnički lider svjedoče njegove službe: župnik, gvardijan, provincijski tajnik i vijećnik, pet puta biran za provincijala, dva puta generalni povjerenik-vizitator, vijećnik u upravi Reda da bi, napokon, od pape Pija VI. bio proglašen počasnim generalom Reda. Sačuvano je mnogo odluka i  naredaba kojima je nastojao poboljšati unutarnje stanje Provincije. Bio je glagoljaški vještak i jezični savjetnik (uredio i tiskao, sam ili u suradnji, osam knjižica). Može se još nabrajati o svestranosti ove osobe (uspješni diplomat), ali o njegovoj duhovnosti svjedoči najviše podatak da je “omilio i raznim biskupima”, jer su – uz njegovu pomoć – nastojali učvrstiti i raširiti Božji i crkveni zakon u svojim biskupijama. Djelovao je kao propovjednik, pučki misionar, voditelj duhovnih vježbi, ispovjednik (Hrvatski franjevački biografski leksikon, 274). Devetnaesto stoljeće predstavlja više od svih o. Josip Dujmović (1833.-1884.) iz Porta na Krku. O. Stjepan Ivančić, koji nam je ostavio najveći dio podataka o spomenutim redovnicima, posvetio je svoje Povjestne crte upravo o. Josipu: “Slavnoj uspomeni velečastnoga o. Josipa dra Dujmovića koji sliedeći stope o. Mateja Bošnjaka osnovatelja i o. Antuna Juranića čuvatelja svojom gorljivošću preporodi u svakom pogledu ovu starohrvatsku redodržavu samostanskog III. Reda sv. O. Franje… njegov gojenac smjerno posvećuje”. S pravom je nazvan “preporoditeljskim karizmatikom” (o. Srećko Badurina u zborniku Franjo među Hrvatima). Provincija je – zbog mletačkih, francuskih i austrijskih crkvenih reformi – bila na povijesnomu dnu, u opasnosti utrnuća (1864. g. ima sedam samostana i 32 člana, a sto godina ranije imala  je 14  samostana i 123 člana). Doživljavalo ga se zato izrazitim čovjekom Providnosti. Nakon završenih studija u Rimu, s doktoratom teologije i lektoratom filozofije, vraća se u Zadar, gdje ostaje čitav, relativno kratak, život kao gvardijan Samostana sv. Mihovila, provincijal (16 godina), profesor staroslavenskoga jezika i biblijskih nauka u Bogosloviji te savjetnik metropolitanskoga suda. Mladi provincijal (tridesetogodišnjak) iznio je program duhovne i materijalne obnove u 30 točaka, kakav je i prihvaćen. Naglasak je bio na primanju redovničkih kandidata (posinovljenje) i odgoj. O. Srećko, koji je rado o njemu govorio (u duhovnim vježbama npr.), smatrao ga je karizmatikom nadvladavanja krize i predlagao da se pomnjivo prouči njegov program, “lucidne zahvate u ostvarivanju”, njegove vizitacije i život u dobro pripremljenu simpoziju kako bi proniknuli u tajnu njegova uspjeha i nadahnuće za vlastito djelovanje. Sigurno da je temelj tajne – osoba. Morao je svladavati mnoge poteškoće i protivljenja, ali je stekao unisono priznanje za svoj život i rad: svoje Provincije, Reda (proglašen je ocem i naučiteljem Reda), Crkve (nadbiskup Petar Dujam Maupas uporno je želio baš njega za profesora i suradnika). “Skroman i čedan u svem, on je volio potiho raditi negoli javno bučiti, i znao je svedjerno na to upućivati svoje podanike. Miroljubiv i do skrajnosti ustrpljiv, ne zanesen za vanjštinu nego proviruć u srce, za sebe nemaran ko strogi filozof, al drugima uviek na ruku, predobio bi svačije srce, i svaki ga volio, svaki ga ljubio tko ga pravo poznavao i dičio se njegovim prijateljstvom” (Ivančić, 196). Jedan osobit redovnik i duhovnik ovoga stoljeća, a jedva poznat i u vlastitoj Provinciji, je o. Vjekoslav Canzutti (1848.-1890.), podrijetlom iz Furlanije. Na simpoziju Franjo među Hrvatima u prigodi 750. obljetnice smrti sv. Franje 1976. zatekao me fra Karlo Jurišić, OFM, pitanjem koliko mi u Provinciji cijenimo i poznajemo o. Vjekoslava Canzuttija. Malo začuđeno, malo posramljeno, priznao sam da mi je ime poznato (u Nekrologiju se čita 26. ožujka), ali ne znam o njemu ništa više. „To je najveći apostol Trećega svjetovnoga reda u 19. stoljeću“, nadodao je. Pisao je o njemu u časopisu Kačić (14/1982.), ali podatke je našao u referatu o. Ćirila Studenčića: “Izvještaj ‘de statu quo’ III. Reda sv. Frane u provinciji samostanskih trećoredaca”, koji je održao na sastanku upravitelja trećega reda u Zagrebu 1912. god. Osnivanje Udruga Trećega reda bila je u povijesti povlastica Prvoga franjevačkoga reda, a samostanskim trećoredcima se to pravo nijekalo. Tek je papa Pio IX. 1873. god. odredio da sve franjevačke obitelji trebaju organizirati među vjernicima treći red. Tu je naredbu te iste godine general Reda o. Franjo Salemi prenio o. Josipu Dujmoviću, provincijalu, koji se tada zatekao u Rimu, a on je odmah pri povratku u domovinu odabrao mlade redovnike, pune elana, za taj pionirski posao. Već sljedeće godine (1874.) osnovana je krčka općina, a organizator je bio o. Danijel Zec. U Dalmaciji je taj posao povjeren o. Vjekoslavu, koji je ustanovio općine Trećega reda u Zadru (1877.), Preku (1879.), Vinjercu i Prvić Luci (1886.). Njegovo vodstvo pojedinih općina odlikovalo se brojnošću i raširenošću (npr. u Zadru se početni broj od 57 članova, popeo do preko 250, a rad se rasprostranio u prigradska mjesta: Arbanasi, Stanovi, Kožino, Kolan). Njega se opisivalo kao revnoga, kao onoga koji nije mario za umor, koji se nije dao smesti protivštinama, kao poletnoga i nesebičnoga, a očito i duhovno obdarena kad je mogao na raznim mjestima tolike ljude privući u Treći red  (u Zadru pet kanonika, 24 svećenika, profesora bogoslovije dr. Josipa Marčelića, budućega dubrovačkoga biskupa, koji će kasnije uputiti u duhovnost Trećega reda i novu žensku družbu iz Blata Kćeri milosrđa). Spašavajući samostan u Prvić Luci od požara, zadobio je tešku upalu pluća i sušicu, od koje je i umro. Dvadeseto stoljeće obiluje dobrim redovnicima, čiji smo suvremenici, pa ih ne treba opisivati, nego tek nabrojiti: naši mučenici, žrtve komunističke bešćutne krvoločnosti – o. Petar Turkalj, o. Kazimir Tetkić, o. Augustin Šabalja, o. Gabrijel Badurina, fra Josip Baričević (vidi podatke u knjižici Domovina nam je na nebesima), zatim o. Stjepan Sorić, fra Vjeko Marcelić, fra Roko Sorić, fra Dinko Burić.  

Opširnost ovoga članka  opravdavam time što se vjerojatno prvi put na ovomu mjestu govori o duhovnosti samostanskoga Trećega reda sv. Franje, pa sam nastojao ocrtati pojam i okvir teme: uputiti na mjesta gdje se o njoj može više doznati, spomenuti tko su danas dionici te duhovnosti te istaknuti koji su njezini bitni stožeri: zajedništvo, pokorništvo i kontemplativnost, djela milosrđa, posebice prema siromasima, te raznovrsni apostolati koje su diktirale povijesne okolnosti i potrebe. U drugom dijelu želio sam istaknuti barem neka imena redovnika koja odražavaju ostvarenu duhovnost, s naglaskom na neko od spomenutih načela ili na sve njih. Završit ću definicijom duhovnosti sv. Franje koju donosi naše Pravilo: “Neka sva braća i sestre paze da iznad svega žele imati duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje” (čl. 32). Duhovnost je poslušnost Duhu Svetomu (ili volji Božjoj) – On oduhovljuje.