Većina jezika kojima se danas govori u Europi (osim, npr. mađarskoga), ali i u mnogim krajevima izvan Europe (Azija, Južna i Sjeverna Amerika, Australija) pripadaju velikoj jezičnoj porodici indoeuropskih jezika. Smatra se kako u svijetu postoji (ili je kroz povijest postojalo) oko 500 jezika ove jezične obitelji, koji svoje podrijetlo vuku od zajedničkoga praindoeuropskoga jezika koji se rabio u 5. tisućljeću pr. Kr. na području oko Crnoga mora. Raspadom toga jedinstvenoga jezika nastajali su brojni drugi jezici, koji su se dalje raspadali u nove jezike – i tako sve do suvremenih jezika kojima danas govorimo. U indoeuropske jezike ubrajaju se: germanski jezici, romanski jezici, ilirski jezici, keltski jezici, italski jezici, grčki jezik, toharski jezici, baltoslavenski jezici, indoiranski jezici, armenski jezik i anatolijski jezici.
Za nas je svakako najvažnija skupina baltoslavenskih jezika, koja se dijeli na dvije podskupine: baltički jezici (litavski, latvijski i pruski jezik) i slavenski jezici. Baltoslavenski jezici svoje podrijetlo vuku iz zajedničkoga prajezika koji se raspao sredinom 2. tisućljeća pr. Kr. Raspadom te stare jezične obitelji nastao je zajednički slavenski prajezik, tzv. praslavenski jezik, kojim su Slaveni, dakako uz mnogobrojne dijalekatske razlike, govorili sve do 8./9. st. pr. Kr. Taj jezik nam nije zapisan, ali ga, s pomoću suvremenih historijsko-komparativnih lingvističkih metoda, možemo djelomično rekonstruirati. Raspadom toga zajedničkoga praslavenskog jezika nastali su svi današnji slavenski jezici, koje dijelimo u tri skupine: zapadnoslavenski, istočnoslavenski i južnoslavenski jezici.
Kao što se vidi iz prikaza, u južnoslavensku jezičnu skupinu, osim i danas postojećih jezika, pripada i crkvenoslavenski jezik, umjetno stvoren slavenski jezik za potrebe liturgije i književnosti, koji je postojao kroz mnogo inačica kroz povijest, a djelomično je u uporabi i danas. Bitno je istaknuti kako se radi o umjetno stvorenome jeziku (dakle, nikada nikome nije bio materinskim jezikom): razlog njegova nastanka prvenstveno je liturgijske naravi, iako je kroz povijest služio i u druge svrhe (jezik pravnih i jezik književnih spomenika). Osnova ovoga jezika jesu južni slavenski dijalekti (tzv. makedonska teorija), ali kroz cijelu njegovu povijest susrećemo se s većim ili manjim unošenjem lokalnih jezičnih osobina.
S obzirom na njegovo imenovanje, kako kroz povijest, tako i danas postoji poprilična terminološka zbrka. Najstarija djela, pisana upravo ovim jezikom, nazivaju ga jednostavno slovênьskъ, tj. slavenski jezik. Slično je i u latinskim povijesnim izvorima, koji za ovaj jezik rabe termine lingua sclavinica, lingua sclavina, lingua sclavinisca, a i u grčkim izvorima kao τὰ σθλοβενικὰ γράμματα. Kroz znanstveno istraživanje ovoga jezika (koje je otpočelo od druge polovice 18. st.) za ovaj su se jezik rabili različiti termini koji su naglašavali neku njegovu osobinu: starobugarski jezik, staromakedonski jezik, staroslavenski jezik, crkvenoslavenski jezik, općeslavenski književni jezik i sl. Polazeći od činjenice kako je ovaj jezik bio oblikovan ponajprije za crkvenu, odnosno bogoslužnu uporabu, mi ćemo ga nazivati crkvenoslavenskim jezikom, poštujući pri tom različite nazive za pojedina razdoblja njegova postojanja.
Kroz svoju povijest ovaj jezik je bio zapisivan dvama vlastitim pismima: glagoljicom i ćirilicom, od kojih je svako imalo svoje različite oblike. Danas se u znanstvenoj literaturi ovaj jezik uglavnom zapisuje latinicom i suvremenim ćiriličnim pismima.
Prastarocrkvenoslavenski jezik je termin koji neki paleoslavisti (npr. N. S. Trubeckoj) rabe za najstarije razdoblje ovoga jezika (9. st.) koje se obično povezuje s djelovanjem svete braće Ćirila i Metoda. Iz toga razdoblja nemamo zapisanih sačuvanih spomenika, pa tu fazu jezika možemo samo rekonstruirati na temelju kasnijih pisanih spomenika.
Starocrkvenoslavenski jezik je književni jezik 10. i 11. st. koji nam je pismeno posvjedočen i koji se može smatrati „klasičnim“ crkvenoslavenskim jezikom. Odnos između njega i pojedinih slavenskih govora može se opisati kao odnos književnoga jezika (i to tada jedinoga slavenskoga književnoga jezika) i dijalekata.
Osnovica ovoga jezika – prema već spomenutoj makedonskoj teoriji – jesu slavenski govori iz okolice Soluna. Filolozi ipak prepoznaju dvije različite inačice ovoga jezika: moravsku, koja je posvjedočena na najstarijemu pisanome spomeniku – tzv. Kijevskim listićima, i makedonsko-bugarsku, koja se nalazi na svim ostalim spomenicima ovoga razdoblja. Neki filolozi prepoznaju na tzv. Brižinskim listićima (jedinom spomeniku pisanom latinicom) i treću inačicu, koju obično nazivaju slovenskom.
Pisani spomenici na starocrkvenoslavenskome jeziku nazivaju se kanonski spomenici. Možemo ih, s obzirom na pismo kojim su pisani, podijeliti u dvije skupine: glagoljički kanonski spomenici i ćirilični kanonski spomenici.
Od konca 11. st. u ovaj zajednički književni jezik pojedini auktori (što namjerno, što slučajno) počinju unositi brojne elemente mjesnih govora na fonološkoj, morfološkoj i leksičkoj razini. Tako su nastale brojne redakcije ili recenzije toga jezika. Među stručnjacima danas postoji slaganje o postojanju makar šest takvih redakcija:
- makedonsko-bugarska
- srpska
- hrvatska
- češka
- istočnoslavenska
- rumunjska.
Što se tiče makedonsko-bugarske redakcije, neki je promatraju kao jedinstvenu, a neki razdvajaju na dvije zasebne redakcije. Sličan problem je i s istočnoslavenskom redakcijom: neki je smatraju jedinstvenom, a drugi razdvajaju na samostalne redakcije (ruska, ukrajinska, bjeloruska). Sporan je i položaj tekstova nastalih na bosanskohercegovačkome tlu: neki smatraju da se radi o zasebnoj redakciji, dok drugi da se radi samo o nekoj podredakciji (ali onda je sporno je li u pitanju hrvatska ili srpska).
Crkvenoslavenski jezik je trajao sve do uspostave nacionalnih ili regionalnih književnih jezika, a to se kod većine slavenskih naroda dogodilo polovicom 16. ili kroz 17. stoljeće.
Novocrkvenoslavenski jezik predstavlja završnu fazu oblikovanja crkvenoslavenskoga jezika, u kojoj je ovaj jezik ostao samo liturgijski jezik (lingua sacra), umjetno normiran i udaljen od uporabnih slavenskih govora. Postoje dvije inačice: istočna (u uporabi u bizantsko–slavenskome obredu kod pravoslavnih i grkokatoličkih Slavena) i hrvatska (u uporabi u rimskome obredu).
