Tko da razumije novinu koja je nova, neuobičajena, jedinstvena u svijetu? (…) Ono što ljudski razum ne uviđa, vjera shvaća. Ondje gdje ljudska pamet postaje slaba, vjera napreduje. (…) U jaslama leži, ali svijet obuhvaća. Siše grudi, a hrani anđele. U pelene se povija, a nas zaodijeva besmrtnošću. Doji se, ali mu su se klanjaju. U svratištu ne nalazi mjesta, a sebi podiže hram u vjerničkim srcima. Da bi slabost postala jakost, jakost je postala slabom. Tu upoznajemo poniznost tolike uzvišenosti. Sve je pak zbog nas. Neka nas to zapali ljubavlju da dopremo do Kristove vječnosti.
(Sv. Augustin, Govor 190, 2.4)
Poštovana i draga braćo, Gospodin vam dao mir!
Živeći u zajedničkome hodu liturgijski ritam Crkve, nalazimo se u vremenu pripreme za slavlje blagdana Rođenja našega Gospodina, blagdana koji je ljudima omiljen, a nama franjevcima osobito blizak.
Kao redovnička zajednica nalazimo se u vremenu neposredno nakon jednoga iznimnoga i važnoga događaja za našu Provinciju: slavlja redovitoga Provincijskoga kapitula. Na njemu smo, kao dionici našega redovničkoga zajedništva, imali milost podijeliti svoja razmišljanja o tome kako dalje djelovati i što činiti, ali smo također – što je u naravi kapitula – donijeli i neke odluke i preporuke koje valja provesti u sljedećem razdoblju.
Govoreći o božićnome blagdanu, veliki otac kršćanske starine sveti Augustin naziva ga novinom, koja je „neuobičajena, jedinstvena u svijetu“. Naš hrvatski narod razvio je mnoge običaje i ima bogatu baštinu povezanu sa slavljem otajstva Gospodnjega rođenja, a i mi ne slavimo Božić prvi puta. Imajući sve ovo pred očima, sa svom nam se ozbiljnošću postavlja pitanje: Kako uočiti i osjetiti tu neuobičajenu, jedinstvenu i istinsku novinu božićnoga blagdana? Hiponski Naučitelj Milosti stoga nas podsjeća da vjera shvaća ono što ljudski razum ne može uvidjeti, dapače, da vjera napreduje upravo u onome gdje ljudska pamet doseže svoje granice.
U tom smislu, ne preostaje mi ništa drugo, poštovana i draga braćo, doli poželjeti da nam svima, u ozračju bogate baštine našega naroda, ovogodišnje božićno slavlje na nov način otajstveno progovori u našim srcima. Upravo je srce, shvaćeno u biblijskome smislu kao središte čovjekove osobnosti i sijelo rađanja odnosā, po svojoj naravi otvoreno otajstvenome govoru i može nas činiti dionicima drukčije stvarnosti, one koja nailazi našu ograničenost i prolaznost. Dopuštajući da nas govor otajstava preobrazi i uvijek iznova oblikuje postat ćemo mudri graditelji koji grade na čvrstoj stijeni (usp. Mt 7,24-27), ne bojeći se nikakvih nevolja ovoga vremena – a ima ih doista u izobilju! – nego suočavajući se s njima radi jačanja u vjernosti i postojanosti.
Što se, pak, tiče sadašnjega trenutka naše redovničke zajednice, uvjeren sam da bi nam naš sveti brat i otac Franjo, kao siguran put koji ne ostavlja bez rezultata – bez obzira na sve ono dobro i korisno što već činimo – poručio: “Počnimo, braćo ispočetka jer do sada nismo gotovo ništa učinili.” To znači ‒ otvarajući se otajstvenome ‒ učiniti iznova naš način življenja što autentičnijim i ponuditi ga drugima, svjesni da je „bogat ljudskim i evanđeoskim vrednotama“ (Ustanove, 11). U našemu povijesnome trenutku autentičnost i odgovornost u življenju redovničkoga zvanja imaju istinsku snagu privlačenja i oduševljavanja. Isus Krist, utjelovljena Božja riječ, potpuni Bog i potpuni čovjek i njegovo evanđelje jedini su stvarni temelj našega života te također jedini istinski odgovor na sva pitanja i izazove koje budućnost pred nas stavlja.
Poštovana i draga braćo, dopustimo, ali i molimo, da u ovogodišnjemu slavlju Božića budemo tako zahvaćeni otajstvenošću koja nam se slavljem posreduje te sa svetim Franjom i poput njega mognemo reći da nam je Krist, utjelovljeni Sin Božji, jedini učitelj, kao što je bio i Franji u njegovo vrijeme.
Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo, bilo vam blagoslovljeno mlado ljeto 2025.!
Fra Branko Lovrić, provincijal
Zagreb, 17. prosinca 2024. g.
(Br. 250/2024)
