U samostanskoj crkvi sv. Franje u Krku i ove je godine 13. lipnja svečano proslavljena svetkovina sv. Antuna (Antona) Padovanskoga, suzaštitnika Grada Krka, čiji su građani u 18. stoljeću u znak zahvalnosti za zagovor u oslobađanju od kuge Svetcu svega svijeta podigli oltar u ovoj crkvi. U spomen na te događaje i ove je godine euharistijskome slavlju prisustvovao i gradonačelnik Grada Krka g. Darijo Vasilić.
Trodnevnicu i slavlje na samu svetkovinu predvodio je don Anton Šuljić, svećenik Krčke biskupije, koji je nazočne vjernike iz dana u dan pripravljao na svetkovinu sv. Antuna, povezujući dnevna čitanja sa životom Svetca cijeloga svijeta. Prije euharistijskog slavlja tijekom trodnevnice molila se zlatna krunica na čast Srca Isusova, litanije i molitva na čast sv. Antuna, a na sam blagdan bio je blagoslov djece.
Svečanome euharistijskome slavlju u prepunoj samostanskoj crkvi prisustvovali su svi franjevci trećoredci glagoljaši s otoka Krka, karmelićani iz samostana u Krku i krčki župnik vlč. Vedran Kirinčić. Liturgijsko pjevanje na svečanome misnome slavlju predvodio je krčki katedralni zbor, dok su na trodnevnici i jutarnjoj blagdanskoj misi pjevali pjevači crkve sv. Franje.
Na kraju euharistijskoga slavlja gvardijan fra Antun Badurina zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripravi proslave, posebno predvoditelju trodnevnice i svečane blagdanske mise don Antonu Šuljiću, katedralnome zboru, vjernicama koje čiste i ukrašavaju samostansku crkvu i dobročiniteljima samostana, te je sve nazočne pozvao na susret i okrjepu u samostanski atrij.
Homilija don Antuna Šuljića na blagdan sv. Antuna Padovanskoga
Draga braćo i sestre,
siguran sam da većina vas nije prvi put u ovoj crkvi, kao što ni ja nisam prvi put na proslavi svetoga Antuna. Mnogo smo puta slušali njegovu poruku i slavili ono što je Bog po njemu učinio u njegovu vremenu. A znamo da je njegovo vrijeme, gledano ljudskim očima, bilo kratko. Živio je svega trideset i šest godina, na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, u burnom razdoblju nastanka srednjovjekovnih gradova i novoga građanskog društva.
Pa ipak, u tom kratkom životu Bog je podigao čovjeka koji je ostavio dubok trag u povijesti Crkve. Upravo nas njegov život podsjeća na jednu važnu istinu: naši planovi nisu uvijek i Božji planovi.
Možemo imati plemenite želje, velike ideale i duboko vjerničke nakane, ali to još ne znači da smo do kraja prepoznali Božju volju. Sveti Antun nas uči da se svetost ne sastoji prvenstveno u ostvarivanju vlastitih planova, nego u prihvaćanju Božjega vodstva.
Nema slučajnosti za čovjeka vjere
Prva velika pouka koju možemo naučiti od svetoga Antuna jest da za čovjeka vjere nema slučajnosti.
Onaj tko istinski vjeruje prepoznaje Božju providnost i onda kada ne razumije događaje vlastitoga života. Takav čovjek ne stavlja pred Boga svoje planove kako bi ih On samo potvrdio, nego dopušta da ga Bog vodi putem koji možda nikada sam ne bi izabrao.
To je posebno važno u našem vremenu, kada nastojimo sve unaprijed isplanirati, organizirati i predvidjeti. Vjera nas poziva da ostavimo prostor Božjem djelovanju.
Antunov život snažno svjedoči upravo o tome.
Rođen je u Lisabonu pod imenom Fernando. Kao mladić stupio je među augustince, gdje je živio život molitve, šutnje i proučavanja Svetoga pisma. Bio je čovjek velike duhovne čežnje i želio je potpuno pripadati Bogu.
Godine 1220., vidjevši tijela petorice franjevačkih mučenika koji su poginuli navješćujući Evanđelje u Maroku, osjetio je snažan poziv da i sam pođe njihovim putem.
Napustio je augustince i pridružio se franjevcima, uvjeren da ga Bog poziva na mučeništvo.
No Bog je imao drukčiji plan.
Kad je stigao u Maroko, teško se razbolio. Morao se vratiti, a nevrijeme je njegov brod preusmjerilo prema Italiji. Umjesto među mučenike, dospio je u anonimnost jednoga samostana u Forlìju.
Svi njegovi planovi kao da su se srušili.
Ali upravo tada počeo se ostvarivati Božji plan.
Božja providnost vidi dalje od naših planova
Dok je živio povučeno i gotovo neprimjetno, dogodio se trenutak koji je promijenio njegov život.
Na jednom svećeničkom ređenju propovjednik koji je trebao govoriti nije se pojavio. Braća su zamolila Antuna da održi propovijed.
Nitko nije očekivao ono što će uslijediti.
Kad je progovorio, svi su ostali zadivljeni njegovom mudrošću, poznavanjem Svetoga pisma i dubinom vjere.
Tako je otkriven njegov izniman dar propovijedanja.
Onaj koji je želio umrijeti kao mučenik postao je jedan od najvećih propovjednika u povijesti Crkve.
Bog ga nije poslao među muslimane u Maroko. Poslao ga je među kršćane kojima je trebalo ponovno navijestiti istinu Evanđelja.
To je snažna poruka i za nas.
Koliko puta mislimo da je nešto krenulo po zlu samo zato što nije ispalo prema našim očekivanjima? Koliko puta u životnim razočaranjima ne uspijevamo prepoznati Božju ruku?
A upravo tada Bog često ispisuje najljepše stranice našega života.
Zato psalmist kaže:
„Prepusti Gospodinu putove svoje i uzdaj se u njega, i on će sve voditi.“
Darovi postoje radi služenja
Sveti Antun nije svoje sposobnosti koristio za vlastitu slavu.
Shvatio je da svaki dar koji čovjek prima od Boga ima svrhu služenja drugima.
To vrijedi i za nas.
Naše znanje, iskustvo, vrijeme, strpljenje, dobrota, razumijevanje i sposobnost ljubavi nisu dani samo nama. Darovani su nam da njima obogaćujemo živote drugih ljudi.
Koliko vrijedi jedna riječ ohrabrenja?
Koliko vrijedi pružena ruka?
Koliko vrijedi zagrljaj?
To nikada nećemo moći potpuno izmjeriti.
Nekome upravo jedna riječ može vratiti nadu, smisao i snagu za život.
Svetost sadašnjega trenutka
Sveti Antun nas uči i važnosti sadašnjega trenutka.
Često živimo između žaljenja za prošlošću i brige za budućnost, a zaboravljamo da se Bog susreće upravo sada.
Sadašnji trenutak mjesto je našega susreta s Bogom.
Svaka minuta života nosi posebnu zadaću i milost.
Bog nije prisutan samo u velikim događajima. Prisutan je u svakodnevici: u obitelji, na poslu, u susretima s ljudima, u molitvi, radu i odmoru.
Kršćanin zna da vječnost nije nešto daleko.
Vječnost započinje već sada, u zajedništvu s Bogom.
Mudrost koja se hrani istinom
Sveti Antun bio je čovjek knjige.
Njegova mudrost nije bila površna niti stečena usput. Nastajala je kroz godine molitve, učenja i promišljanja.
Čitao je Sveto pismo, proučavao crkvene oce i ozbiljno pristupao traženju istine.
I nama danas treba takva mudrost.
Živimo u vremenu u kojem svatko može iznositi svoja mišljenja i predstavljati ih kao istinu. Društvene mreže često stvaraju privid znanja, a istodobno udaljavaju od dubine.
Zato je važno čitati, učiti i neprestano oblikovati vlastiti duh.
Čitati znači hraniti dušu.
Molitva kao odnos ljubavi
Posebno je lijepo ono što sveti Antun govori o molitvi.
Za njega molitva nije samo izgovaranje riječi, nego ljubavni odnos s Bogom.
Takav odnos zahtijeva unutarnju tišinu.
Ne samo tišinu bez buke, nego slobodu srca od svega što ga zarobljava: od strahova, navezanosti, briga i sebičnosti.
Tek tada čovjek može istinski razgovarati s Bogom.
Sveti Antun ističe četiri koraka molitve: otvoriti srce Bogu s povjerenjem, započeti iskren razgovor s njim, iznijeti mu svoje potrebe, zahvaljivati i slaviti ga.
To je put prema zreloj vjeri.
Ljubav je duša vjere
Jedna od najljepših Antunovih misli glasi:
„Ljubav je duša vjere.“
Bez ljubavi vjera postaje prazna.
Možemo mnogo znati, mnogo moliti i mnogo govoriti o Bogu, ali ako nema ljubavi, sve gubi smisao.
Zato sveti Pavao kaže da će jednoga dana proći i vjera i nada, ali ljubav nikada neće prestati.
Ljubav ostaje jer je ona sam Božji život u nama.
Nježnost prema čovjeku i osjetljivost za pravdu
Iz svoje duboke povezanosti s Bogom sveti Antun crpio je i veliku ljubav prema ljudima.
Bio je blag prema slabima, strpljiv prema grešnicima i pun razumijevanja za ljudske borbe.
Istodobno je bio vrlo osjetljiv na nepravdu.
Brinuo se za siromašne, za dužnike, za one koji su bili iskorištavani i ponižavani.
Nije zatvarao oči pred patnjom ljudi.
To je izazov i za nas danas.
Kršćanska vjera ne smije ostati zatvorena u crkvenim zidovima. Ona mora postati ljubav koja vidi čovjeka, suosjeća s njim i zauzima se za njegovo dostojanstvo.
Svaki čovjek zaslužuje poštovanje.
Svaki čovjek nosi u sebi Božju sliku.
Svaki čovjek ima pravo na pravednost.
Zaključak
Neka nam sveti Antun pomogne da budemo ljudi povjerenja.
Da se ne bojimo prepustiti Božjem vodstvu.
Da svoje darove stavimo u službu drugih.
Da živimo sadašnji trenutak kao mjesto susreta s Bogom.
Da njegujemo molitvu kao odnos ljubavi.
Da budemo osjetljivi na potrebe ljudi oko sebe i hrabri u zauzimanju za istinu i pravdu.
Neka nas svojim primjerom vodi prema onoj svetosti koja se ne sastoji u velikim riječima, nego u vjernosti Bogu u svakodnevnom životu.
Amen.
