Na današnji dan, 6. veljače 2000. g., u samostanu sv. Franje Asiškoga u Odri pokraj Zagreba preminuo je fra Marko Japundžić, franjevac trećoredac glagoljaš. U Imeniku preminulih redovnika Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca za dan 6. veljače sažeto je zabilježeno:
2000. g. u Odri: fra Marko Japundžić, iz Drenovaca, bio kateheta, kapelan, župnik, ispovjednik, generalni vijećnik; bavio se znanstvenim radom; preminuo u 86. godini života
U kratkoj i sažetoj tvrdnji – kakve su uobičajene za redovničke nekrologije – da se bavio „znanstvenim radom“ skrivena je cijela jedna mukotrpna istraživačka i stručna djelatnost koja je fra Marka pratila sve do zadnjih dana njegova ovozemnoga života. Fra Marko se bavio mnogim i različitim stvarima. Već njegovo obrazovanje pokazuje nam širinu njegovih zanimanja: u mladosti je u Zagrebu završio filozofsko-teološki studij na Katoličkome bogoslovnome fakultetu i započeo studij slavistike na Filozofskome fakultetu, a u Rimu je doktorirao na Papinskome istočnome institutu te diplomirao arheologiju na Papinskome arheološkome institutu, redovničko pravo pri Kongregaciji za redovnike, misionarsku medicinu na rimskome Medicinskome fakultetu i završio tečaj arhivistike i paleografije na Papinskoj školi za arhivistiku. Radio je na Vatikanskome radiju, bio generalni arhivar Trećega samostanskoga reda sv. Franje, samostanski arhivar u Rimu i revizor Hrvatskoga povijesnoga instituta. Aktivno je sudjelovao i u provedbi obnove Drugoga vatikanskoga koncila, najprije kao član pripravnoga koncilskoga povjerenstva za istočne katoličke Crkve, a potom i kao član Povjerenstva za obnovu liturgijskih knjiga za Ukrajinsku grkokatoličku crkvu. Indultom o biritualnosti stekao je pravo slaviti liturgiju po bizantskome (istočnome) obredu.
Unatoč svoj širini zanimanja istinsko središte njegova rada, ali i njegovo životno nadahnuće, bilo je hrvatsko glagoljaštvo. Sate i sate provodio je u vatikanskim arhivima i knjižnici istražujući stare glagoljske rukopise. Plod tog rada, uz njegovu doktorsku disertaciju o znamenitom zadarskom nadbiskupu Mateju Karamanu koji je priredio jedno od izdanja glagoljskoga misala i brevijara u vremenu „istočnoslavenizacije“ hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga, jesu opisi hrvatskih, glagoljskih i latiničnih rukopisa iz Vatikanske knjižnice, ali i mnogi drugi članci i znanstveni prinosi, od istraživanja biblijskih prijevoda Stjepana Rusića do istraživanja lika i djela znamenitoga fratra trećoredca fra Mateja Bošnjaka Mastilića. Usput rečeno, upravo u njegovoj ostavštini pronađen je portret fra Mateja Bošnjaka Mastilića, kako ga je zamišljao i naslikao fra Markov prijatelj iz zadarske franjevačke provincije fra Vinko Fugošić, a koji se danas nalazi izložen u svim samostanima franjevaca trećoredaca glagoljaša u Hrvatskoj.
U našoj je javnosti fra Marko najpoznatiji po teoriji o hrvatskome podrijetlu glagoljice i bogoslužja na staroslavenskome jeziku. Smatrao je i do kraja života uporno branio svoju tezu da su i glagoljsko pismo i bogoslužje na staroslavenskome jeziku stariji od misionarskoga djela svete braće Ćirila i Metoda te da su nastali na našem zapadnom području, pri čemu glagoljica svoje podrijetlo ima u pretkarolinškom latiničnom kurzivu. Iako se danas smatra nedvojbenim da je glagoljica genijalni izum sv. Konstantina-Ćirila, a u najnovije vrijeme naš znameniti filolog Stjepan Damjanović podvrgnuo je fra Markove tvrdnje temeljitoj analizi i pokazao neopravdanost njegova stava[1], doista ostaje vrijednim divljenja njegova uvjerenost u „hrvatsko podrijetlo glagoljice“. Nije li u toj njegovoj upornosti prepoznatljiva sva ona stoljetna upornost hrvatskih glagoljaša u obrani svojih prava, svoga jezika i svoga pisma? Uostalom, baš su se hrvatski glagoljaši stoljećima služili danas sasvim napuštenim (dakako, iz potpuno opravdanih razloga) mišljenjem o nastanku glagoljice po kojemu bi ona bila izum velikoga crkvenoga naučitelja sv. Jeronima. Poput svojih časnih prethodnika – koji su jednako ustrajali i u svojemu „slavenskome tradicionalizmu“, ali istodobno bili otvoreni svim stečevina zapadne europske uljudbe – fra Marko je uporno ustrajao u obrani svoga mišljenja o nastanku glagoljice, ali je pratio i suvremena istraživanja (prisjetimo se da je sasvim uredno navodio rezultate L. C. Molhbergovih istraživanja euholoških obrazaca Kijevskih listića koja su pokazala da se radi o tekstovima zapadnoga, rimskoga liturgijskoga podrijetla). Još vrjednijom ostaje njegova preciznost i marljivost, za što ću navesti samo jedan primjer. Pišući o tekstu najstarijega hrvatskoglagoljskoga evanđelistara, sam fra Marko navodi da je ispisao 1802 listića s usporednim tekstovima iz različitih glagoljskih evanđelistara te latinskoga i grčkoga teksta evanđelja.[2] Uređujući dijelove fra Markove ostavštine u Odri 2019. g., doista sam naišao na cijele svežnjeve papirića s uredno ispisanim tekstovima i zabilježenim razlikama i podudaranjima među njima. Teško je u tom trenutku ne povući još jednu paralelu i sjetiti se naših i poznatih i anonimnih glagoljskih pisara koji su strpljivo ispisivali pergamene i pergamene (i papire, i kamene ploče) glagoljskoga teksta. Takav je rad, bez obzira na održivost dalekosežnih zaključaka koje je fra Marko iz njega izveo, u najmanju ruku i zadivljujući i poticajan. Rezultate svojega rada fra Marko je objavljivao u vrlo tečnim i lako čitljivim tekstovima, a rado ih je predočavao i široj javnosti. Ponovno se možemo zapitati ne treba li i u tom prepoznati nešto od one Hercigonjine „horizontalne orijentacije hrvatskoga glagoljaštva“, težnje naših starih glagoljaša da dospiju do što širih slojeva povjerenoga im puka.
Fra Marko Japundžić bez ikakve dileme može se ubrojiti među najznačajnije suvremene istraživače glagoljaštva u našoj redovničkoj provinciji, upravo uz fra Josipa Leonarda Tandarića, fra Petra Runju i fra Anđelka Badurinu. Pri tome mi uvijek u oči upada činjenica da je fra Marko rođen daleko od onih krajeva koji se tradicionalno smatraju dijelovima „glagoljaškoga sociolingvističkoga kompleksa“. Fra Marko Japundžić, naime, dolazi iz Drenovaca, sela u županjskoj Posavini koje je nekoć bilo sjedište Dvanaeste kompanije Sedme brodske graničarske regimente, po kojoj je i cijeli kraj dobio naziv Cvelferija (prema njemačkome zwölf, dvanaest), a čije se stanovništvo i danas ponosi svojom graničarskom prošlošću. U najnovije vrijeme „slavonska glagoljašica“ Milica Lukić pokazala je i dokazala da su glagoljaštvo i glagoljica sastavnica i slavonske povijesti[3] te da i našu panonsku ravnicu, a ne samo istarsko, kvarnersko i dalmatinsko Primorje s Likom i pojedinim dijelovima sjeverne Hrvatske, s punim pravom možemo smatrati glagoljaškim područjem. Da je doista tako, pokazuju nam i nedavno otkriveni glagoljski grafiti u crkvama u Brodskome Drenovcu i Lovčiću koji svjedoče o slavonskom glagoljaškom srednjovjekovlju. Osječka znanstvenica iznijela je i niz podataka o popovima glagoljašima koji su u panonskoj ravnici glagoljali, između kojih spominjemo vlč. Luku Sučića, vlč. Vida Maslaća i vlč. Matišu Sladojevića. Slučajno ili ne, sva trojica spomenutih slavonskih glagoljaša glagoljala su u 19. st. u selima nedaleko od fra Markovih rodnih Drenovaca (npr. Rajevo Selo, Sotin ili Komletinci gdje se i danas čuva uspomena na gagulane, svećenike glagoljaše). Slavonija je i zavičaj naših velikih stručnjaka za glagoljicu, kao što su Stjepan Ivšić (iz Orahovice), Josip Hamm (iz Gata pokraj Belišća) ili, već spomenuti, Stjepan Damjanović (iz Strizivojne pokraj Đakova). Bez ikakve sumnje, u oba ova popisa – i onih koji su na oltarima slavonsko-srijemske ravnice glagoljali i onih koji su, rodivši se u istoj toj ravnici, posvetili svoj život proučavanju glagoljanja – možemo uvrstiti i još jednoga Slavonca, fra Marka Japundžića. Osobno ga nisam poznavao, ali od starijih fratara čuo sam za mnoge dogodovštine u kojima se pokazivala fra Markova ljubav prema svom rodnom kraju. Da je tome tako, mogao sam se i osobno uvjeriti kada sam, pregledajući njegovu ostavštinu, nailazio na mnoge tekstove i bilješke o Drenovcima i slavonskoj Posavini. Dopustit ću si biti osoban te napisati da kad god čujem poznatu pjesmu Zvonka Bogdana Markova čežnja, uvijek mi na pamet dođe upravo fra Marko Japundžić i njegov dugogodišnji boravak daleko od Slavonije i hrvatske domovine, u Rimu. O njegovoj ljubavi prema rodnom kraju bit će dovoljno izreći i ovo: postavši članom Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“, uzeo je oznaku „ašlangradski“ u spomen na srednjovjekovnu utvrdu Ašlan koja se nekoć nalazila u močvarama današnje Cvelferije.
Na koncu, fra Marko je bio redovnik duboke vjere, predan molitvi i meditaciji, po mnogočemu „fratar staroga kova“. Mnogima je u sjećanju ostala njegova ganutost i suze tijekom pobožnosti križnoga puta. Stoga danas, na godišnjicu njegova preminuća, ovaj tekst napisan „v’ pominanie“ na fra Marka Japundžića, fratra glagoljaša iz graničarske Cvelferije, završavam molitvom na hrvatskostaroslavenskome jeziku:
Pomeni, Gospodi, raba svojego,
brata našego Marka,
jegože ot sego mira k sebê prizval jesi.
Podaj da iže svrstnik bist podobiju smrti Sina tvojego,
to i vaskrêšenija jego budet,
jegda umršeje vzbudit v plti ot zemlje
i têlo smêrenija našego
sobrazno stvorit têlesi slavi svojeje.
fra Mirko Mišković
v’ Belišći dni 6. mêseca pervara lêt’ Gospodnjih’ 2023.
[1] Usp. Stjepan Damjanović, U potrazi za književnim jezikom. Iz povijesti hrvatskoga jezika i filologije, Zagreb, 2021., 30-40.
[2] Usp. Marko Japundžić, Tragom hrvatskoga glagolizma, Zagreb, 1995., 141.
[3] Usp. Milica Lukić, Uvod u problematiku glagoljaštva u Slavoniji, u: Jezikoslovlje I (1998.) 1, 80-88.
