Evanđelje: Lk 24, 13-35
Prepoznaše ga u lomljenju kruha.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.
HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE
Evanđelje 3. uskrsne nedjelje donosi nam poznati odlomak iz Lukina Evanđelja: o putu dvojice učenika u Emaus. Isusa kojega su s oduševljenjem slijedili pune tri godine kao Učitelja, Mesiju i zbog kojega su ostavili sve: roditelje, braću, sestre, dom, posao, osudili su crkveni i politički glavari; umro je između dvojice razbojnika. Doživjeli su strašno razočaranje. Nakon toga pala je neopoziva odluka: napustiti Jeruzalem, vratiti se svojim poslovima i gorko iskustvo što prije zaboraviti. No to iskustvo ih je posvuda pratilo, neprestano su pretresali pojedinosti i pitali se: „ a mi smo se nadali…“, kako se to moglo dogoditi? Isus im se pridružio kao slučajni prolaznik.
Ne mogu vidjeti ni to da je Bog s njima u svemu što im se događa, da prati njihov život i to što nose u duši, što ih tišti, zašto su razočarani? Ljudi nisu svjesni koliko se Bog zanima za njihove probleme. Emaus poručuje da je Bogu više stalo do ljudi i da ih traži na njihovim stranputicama prije nego li oni njega počnu tražiti, osobito one koji se zatvore frustrirani i puni gorčine. Čini se da trebamo naučiti povjeriti se Bogu, iskreno mu reći da smo izgubili nadu, da nas je napustila mladost duha, da smo zarobljeni strahom koji nas je paralizirao. Pravi vjernik zna da mu molitva, iskreni razgovor s Bogom, daje izvanrednu priliku za susret s Uskrslim Isusom kojemu možemo povjeriti svoje rane i potražiti lijeka, bolnim iskustvima. Učenicima na putu je strpljivo tumačio Pisma pokušavao ih uvjeriti da je onaj prorok silan na riječi i djelu pred Bogom i pred ljudima, morao trpjeti, da je to bilo u Božjem planu te da nakon svega uskršava. Sve se to ispunilo. Njihov je Učitelj pobijedio smrt. Treba naučiti prihvaćati Mesiju onako kako je Bog zamislio, a ne kako su ljudi očekivali, u liku političkog i vojnog osloboditelja. Učenici su bili slijepi, gluhi i zatvoreni zato sve to nisu razumjeli a Isusova tumačenja, puna utjehe, pokazala su se nekorisnim; sablazan križa djelovala katastrofalno na njihove duše.
Ljudi i danas imaju poteškoća uskladiti svoje kriterije s Božjima, svoje putove s Božjim putovima, svoje misli s Božjim mislima. Ne razumiju da svemogući Bog može izgledati nemoćan i da je njegov Sin morao podnijeti muku. Najteže od svega osmišljavaju patnju s kojom se susreću i ne mogu u križu vidjeti spasenje. Vjernicima je također teško prepoznati Uskrsloga kao suputnika svojih životnih sudbina. Oni gledaju tjelesnim očima i očekuju da će susresti Isusovo materijalno obličje, a to nije moguće. Teško je susresti Isusa i u njegovoj riječi, čak i onima koji redovito čitaju sveto Pismo. Isus se također uzalud trudio da Pismima otvori oči dvojici svojih učenika. Postoji li uopće način da se Isusa prepozna? Emaus svjedoči da je to moguće onako kako je to Isus učinio. Kad je Učitelj uzeo kruh, izrekao zahvalnu molitvu, kad ga je razlomio i pružio učenicima, tada su im se otvorile oči i tada su ga prepoznali. Upravo to omogućuje euharistijsko slavlje. Ono je čudesno lomljenje kruha na oltarima, Isusovo sakramentalno djelovanje, koje ima moć podariti duši „gledanje” i prepoznavanje Uskrsloga. Euharistija je djelo iste ljubavi u kojoj se nekoć Isus darovao Ocu žrtvom na križu za spasenje svijeta, a danas to isto čini za sudionike svete misne žrtve.
U vrijeme ove pandemije u ovoj prikraćenosti euharistijskog slavlja nedostaje nam blizina Uskrslog, njegova Riječ i osobito euharistijska hrana i slavlje. Naše male zajednice obitelji Crkva u malom bile su prilika za nas da se jedni drugima u svojim obiteljima više približimo i družimo s Riječju Božjom.
Dopustimo da nas pouči Riječ Božja te upoznamo zakonitosti Uskrsnuća i vječnog života. Isus i nas želi vratiti na svoj put kao i ovu dvojicu učenika. Da ne budemo stranci u životu, u svojoj vjeri, u Crkvi već ispunjena srca Isusovom ljubavi svjedoci životne radosti. Da vjera i znanje o Isusu ne budu mrtvo slovo na papiru već da nas potakne da uskrsnu vjeru pretočimo u svakodnevni život. Temelj i najviši domet slavlja je uskrsnuće koje je sv. Petar navijestio u duhovskoj propovijedi kao ispunjenje Davidova proroštva: “Bog ga uskrisi, oslobodivši ga grozote smrti… Stog mi se srce raduje i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš dati da Pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispunit me radošću lica svoga.” Kad to doživi, vjernik postaje svjedokom kakvim ga je sam Isus zamislio kad je rekao: „Bit će te mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, sve do kraja zemlje.” Čime će svjedočiti? Ljubavlju! „Ako bude imali ljubavi jedni za druge, svi će znati da ste moji učenici!”
fra Marijan Jelušić TOR
slika: Vladimir Meglić, Putnicu u Emaus, 1997.
