Franjevci trećoredci glagoljaši

Sprovod fra Stojana Ravića

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Sprovod fra Stojana Ravića, redovnika Samostana sv. Franje u Odri (Zagreb), koji je preminuo 5. srpnja u 76. godini života, bio je u srijedu, 8. srpnja, na zagrebačkom groblju Mirogoj.  Obred je predvodio provincijal fra Ivo Martinović, a uz njega su bili vikar samostana u Odri fra Petar Bašić i provincijski tajnik fra Zvonimir Brusač. Uz fra Stojanova brata Ivicu i njegovu obitelj, članove obitelji njegove pokojne sestre Anice i pokojne braće Blage i Marka i ostalu rodbinu, bilo je više od tridesetorice redovnika naše Provincije, nekoliko drugih svećenika i časnih sestara redovnica te njegovi brojni prijatelji i znanci.

Na početku obreda provincijal je izrazio sućut bratu Ivici i sestrama Mariji i Ivi, koje žive u Australiji i nisu mogle doći, i njihovim obiteljima, obiteljima pokojne sestre i braće, svoj rodbini i svima koji su došli na oproštaj od fra Stojana.

Zatim je pročitano pismo sućuti krčkog biskupa mons. Ivice Petanjka. Izražavajući svoju sućut i prenoseći izraze sućuti svećenika Krčke biskupije biskup je i pismu, između ostalog, poručio: „Otac Stojan je našem prezbiteriju bio poznat i drag redovnik jer je službovao kao župnik u Martinšćici na Cresu (…), a mnogo više vremena kao gvardijan u Martinšćici i na Portu na Krku. Uostalom, on je započeo svoj franjevački hod polaganjem prvih redovničkih zavjeta 1963. godine upravo u samostanu sv. Franje u gradu Krku. Među svećenicima ove biskupije ostao je otac Stojan zapažen svojom otvorenošću u bratskim susretima i spremnošću da pomogne u pastoralu po našim župama kad god je to bilo potrebno.“ Nakon toga je životni put i djelovanje fra Stojana prikazao fra Zvonimir Brusač.

U prigodnoj je homiliji provincijal, između ostalog, kazao: „Na kraju fra Stojanovoga životnog puta želimo  Bogu zahvaliti za njegovo rođenje, život, roditelje, braću i sestre, za obitelj u kojoj je odrastao i sve što je u njoj primio, jer se u njoj oblikovala njegova ljudska i kršćanska osobnost, koja je rasla kroz redovnički i svećenički odgoj i formiranje te se potpuno ostvarila u našoj zajednici marljivim radom, služenjem i dobrotom u žrtvi za Boga, Crkvu, Provinciju i narod Božji, po kojoj, vjerujemo, postaje dionik uskrsnuća i života vječnoga. (…) Njegova vjera, koju je primio u obitelji i u kojoj se opredijelio za franjevački i svećenički poziv, postala je temelj njegovoga apostolata i pastorala, karitativnog djelovanja, propovijedanja i naviještanja Kristove ljubavi u burnim i mirnim vremenima, u Hrvatskoj i inozemstvu, u svemu po čemu je kod svih bio prepoznatljiv kao svećenik i fratar“. Napomenuvši da je bio „vesele i jednostavne naravi“, podsjetio je kako je, uz njegov smisao za humor i šalu, „u njegov identitet bila utkana posebna marljivost po kojoj ga prepoznaju osobito stariji fratri“. Zaključujući homiliju, kazao je kako „lik i život ovoga skromnog franjevca i svećenika, koji je u Njemačkoj, Splitu, Martinšćici i Portu naviještao Krista u zahtjevnim vremenima i različitim društvenim stvarnostima, u životima vjernika i fratara, ostaju prepoznatljivi znak jednostavnoga čovjeka Božjeg koji je iskrenim srcem živio za Boga, Crkvu i čovjeka.“

Na kraju obreda fra Branko Lovrić, gvardijan samostana u Odri, uputio je riječi zahvale liječnicima i osoblju Kliničke bolnice „Sestre milosrdnice“, njegovateljicama u „Kući sv. Franje – domu za starije i nemoćne osobe“ u Odri i fra Anti Lukendi, redovničkom bratu u samostanu u Odri, za posebnu i zauzetu brigu i pažnju prema fra Stojanu posljednje dvije godine, tijekom kojih je uz redovnu hemodijalizu često morao odlaziti i na druge bolničke odjele radi pregleda ili liječenja.

Tijelo pokojnog fra Stojana, praćeno molitvom i pjesmom nazočnih, pokopano je nakon posljednje preporuke i oproštaja u grobnicu „braće Trećega reda sv. Franje“ na Mirogoju.

Svetu misu zadušnicu u Dvorani biskupa Srećka kraj crkve sv. Franje Ksaverskoga (koja nije uporabljiva zbog oštećenja u potresu) predvodio je provincijal fra Ivo Martinović u koncelebraciji s više od trideset svećenika i uz sudjelovanje brojne rodbine i prijatelja. U kratkoj homiliji je rekao: „Draga braćo i sestre! Sveti Pavao nam u poslanici Filipljanima govori da će ‘Gospodin preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome’, a Isus u Evanđelju moli Oca za svoje učenike, za svakoga od nas, da budemo dionici njegove slave. Njegova slava je slava uskrsnuća u koju ulazimo po ljubavi. Kao Isusov učenik, fra Stojan je snagom krštenja, svećeništva, redovničkoga života i darivanja, svojim životom i ljubavlju prema Bogu i ljudima, svjedočio da živi za Božju slavu. ‒ Osim po tajni uskrsnuća mi za života postajemo dionici Isusove slave po tajni euharistije, koja je bit i središte kršćanskoga i svećeničkog života. U njoj je među nama Krist, uskrsli, preobraženi, slavni i živi. U njoj nam se  on daje u tajni svoga Tijela i Krvi, u tajni svoje ljubavi, u tajni bez koje nema vječne slave i jedinstva s Bogom. Snagom euharistije Isusova i Očeva ljubav i slava šire se dalje. Ona  preobražava život svakoga od nas. Tako je bilo i u fra Stojanovom životu. Euharistija ga je krijepila, obnavljala i preobražavala. Po njemu su u euharistiji vjernici dolazili u zajedništvo s Kristom i Ocem. ‒ Krist želi da svi budemo u njegovoj slavi, u  vječnoj i nepromjenjivoj ljubavi s njim i Ocem. To je božanska istina i stvarnost na koju nas Krist poziva i za koju moli Oca. Isus moli za svoje učenike i želi da i oni budu u njegovoj i Očevoj slavi. Isus nas tako poučava da treba moliti ne samo za sebe nego i za druge. ‒ Fra Stojan je kao Isusov učenik to posebno činio u svakoj svetoj misi slaveći Gospodina. S molitvom na usnama i srcu prikazivao je Gospodinu svoje molitve za stvarnosti i živote vjernika, za njihove nakane i želje, obitelji, bolesnike, potrebe, njihovu vjeru i živote… Mi sada, u ovoj euharistiji, upućujemo Gospodinu svoje molitve za fra Stojana: da bude dionik njegove slave, uskrsnuća, života vječnoga i da snagom Gospodinove preobrazbe njegovo bijedno tijelo bude u slavi Očevoj, u slavi uskrsnuća.“

Vinko Delinac, voditelj hrvatske katoličke zajednice u Gelsenkirchenu u Njemačkoj, u kojem je fra Stojan djelovao deset godina (1972. – 1982.), poslao je poruku sućuti. „U ime ove naše zajednice i u svoje osobno ime zahvaljujem dobrom Bogu što si vodio ovu našu zajednicu ovdje u Gelsenkirchenu s puno ljubavi. Neka Bog nagradi tvoj duboko ljudski i plemeniti život i rad“, piše, među ostalim, u poruci.

Na sprovodu i svetoj misi zadušnici posluživali su mladomisnik fra Mirko Mišković, redovnički brat fra Anto Lukenda, novak Tomislav Sabađija i aspirant Patrik Mežnarić, a za liturgijsko pjevanje i sviranje brinuo se fra Branko Lovrić. Nakon mise svi su se sudionici okupili na susretu i okrjepi u samostanskoj blagovaonici i dvorištu.

fra Zvonimir Brusač