Sprovod fra Josipa Vrdoljaka (Ivinog), redovnika i svećenika Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša i Samostana sv. Franje u Odri (1949. ‒ 2023.), predvodio je na vazmeni petak, 5. travnja 2024. u Zagrebu, na Mirogoju imenovani požeški biskup fra Ivo Martinović uz asistenciju provincijskog vikara i tajnika fra Zvonimira Brusača i vikara samostana u Odri fra Petra Bašića.
Na sprovodu su, uz tridesetoricu redovnika Provincije, bile obitelj fra Josipova brata Petra i obitelji njegove pokojne braće Stanka i Jakova, vlč. Mato Draganović, župnik u Savskom Nartu, dvadesetak redovnica, tridesetak vjernika iz župe u Kloštru Podravskom, vjernici iz Gračana te mnogi prijatelji i poznanici.
Na početku obreda fra Ivo Martinović je u svoje ime i u ime provincijala fra Branka Lovrića izrazio sućut fra Josipovu bratu Petru i njegovoj obitelji, obiteljima njegove braće Stanka i Jakova, braći Provincije, ostaloj rodbini, prijateljima, znancima te župljanima župâ u kojima je fra Josip djelovao. Nakon uvoda fra Zvonimir Brusač je iznio tijek njegovog života i djelovanja.
U prigodnoj homiliji fra Ivo Martinović je navodeći Isusove riječi iz pročitanog Evanđelja – „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam je, ondje će biti i moj služitelj“ ‒ rekao da fra Josipovo djelovanje u više samostana i župa naše Provincije „možemo sažeti u jednu riječ: predanost“. „Bio je predani služitelj Bogu, Crkvi, narodu Božjem i Provinciji“.
Govoreći o njegovu služenju Bogu rekao je da mu je „Bog bio na prvom mjestu i iznad svega“. „Bio je čovjek molitve“ i „svoju je duhovnost posebno produbljivao euharistijskim klanjanjima“. „Ljeti je desetljećima vrijeme svojega godišnjeg odmora koristio za odlazak s vjernicima na hodočašće u Taizé, gdje je u molitvenom i duhovnom ozračju obnavljao i jačao svoje zajedništvo s Gospodinom. (…) Nikome nije dopuštao da se… uzima neozbiljno ono što se odnosi na Boga i vjeru. Bio je svjestan poziva što ga je Bog uputio Mojsiju i svom narodu: ‘Budite, dakle, sveti jer sam svet ja!’ /Lev 11,45/ (…) Kao neumorni svećenik, učitelj i svjedok vjere trudio se svim vjernicima otkriti Božju veličinu i svetost.“
Prikazujući njegovu svećeničku službu rekao je da je, gdje god je bio, „predano služio Crkvi i maksimalno se žrtvovao u pastoralnom radu i apostolatu“. Župna kateheza „bila mu je na prvom mjestu i iznad svega, najvažnija za temeljito pripremanje vjernika za primanje svetih sakramenata“. Duhovni život župljana nastojao je također „obogaćivati organiziranjem duhovnih obnova, hodočašća, promicanjem Franjevačkoga svjetovnog reda i pokreta Kursiljo (Mali tečaj kršćanstva)“ i drugim inicijativama. U svom je radu „veliki naglasak stavljao na mlade i obitelji“. Bio je svjestan dostojanstva obitelji i njezine „odgovornosti i vrijednosti za Crkvu i društvo“. Imao je i veliku osjetljivost za „siromahe, bolesnike, stare, nemoćne i osamljene župljane“. To se očitovalo u “njegovom organiziranju župnih karitasa u župama u kojima je djelovao i u njihova aktivnom djelovanju“. „U vrijeme Domovinskog rata je u župi sv. Ivana u Zadru pružao veliku pomoć prognanima, izbjeglicama i socijalno ugroženima te pomagao preko 1 150 ugroženih obitelji.
Uz pastoralni rad fra Josip se zauzeto brinuo i za crkvene građevine, naglasio je fra Ivo. Gdje god je bio maksimalno je svoje vrijeme i darove posvetio obnovama crkava, samostana i župnih kuća.
Na kraju je govorio o fra Josipovoj prisutnosti i djelovanju na razini Provincije. „Koliko je mogao, aktivno je sudjelovao i uključivao se u sve provincijske susrete i događaje. Kao član Provincijske uprave imao je posebnu ulogu u organiziranju pastoralnih susreta na razini Provincije, što je zauzeto, stručno i veoma temeljito pripremao i vršio. Kao ugledan i uzoran župnik mnogim je kapelanima i đakonima naše Provincije bio mentor koji ih je uvodio u pastoralni život i rad na župi. Svojim iskustvom i znanjem bio je učitelj koji je mlade znao ne samo poučiti (…), nego, još više, biti im primjer uzorna molitelja, savjesna i odgovorna fratra i svećenika, služitelja Kristova.“ Govor je završio obraćajući se fra Josipu: „Fra Josipe, hvala Ti za svu predanu i iskrenu ljubav koju si posvjedočio prema Bogu, Crkvi, Provinciji i narodu Božjem. Svojim si životom i potpuno predanim služenjem slijedio uskrsloga Gospodina. Neka Ti on udijeli slavu uskrsne radosti i vječnoga mira!“
Svetu misu zadušnicu u crkvi sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu predvodio je fra Ivo Martinović u koncelebraciji s vikarom samostana u Odri fra Petrom Bašićem, fra Josipovim rođakom fra Josipom Vrdoljakom (Marijanovim), bivšim provincijalom fra Nikom Barunom i dvadeset i trojicom svećenika. Pjevanje je predvodio zbor Župe sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, a posluživali su đakon fra Tomislav Sabađija, brat redovnik fra Anto Lukenda i bogoslov fra Patrik Mežnarić.
Poslije popričesne molitve od svog su se strica osobnim svjedočanstvima oprostile njegove nećakinje Marija Vrdoljak i Terezija Martinović.
Na kraju mise fra Ivo Martinović je zahvalio liječnicima koji su pratili fra Josipa u njegovoj bolesti posljednjih godina, fra Zvonimiru Brusaču, gvardijanu samostana sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu u kojem je fra Josip bio posljednje dvije i pol godine, fra Branku Lovriću i ostaloj braći u Odri s kojom je bio posljednja tri mjeseca te osoblju Kuće sv. Franje – doma za starije i nemoćne osobe u Odri koje se brinulo za njega u njegovoj nemoći.
fra Zvonimir Brusač
