Ponedjeljak, 13. svibnja
Župno hodočašće u Italiju, pod duhovnim vodstvom fra Mateja Jovanovca i fra Ivana Paponje, započelo je u ranim jutarnjim satima okupljanjem ispred Ksaverske kalvarije. Fra Matej molitvom je zazvao Božji blagoslov na sve hodočasnike i putovanje je ubrzo započelo. U ranim poslijepodnevnim satima stigli smo u Bolognu, grad na sjeveru Italije u podnožju Apenina. Grad ima čak tri nadimka la Dotta, la Grassa, la Rossa. Dotta jer je u njoj smješteno najstarije sveučilište, Grassa zbog prepoznatljive gastronomije te Rossa zbog crvene opeke od koje su zidane građevine te zbog povijesno-političkog opredjeljenja. Svetištem svete Katarine Bolonjske proveo nas je misionar don Antonio. Iznio nam je nekoliko crtica iz života nama ne baš poznate svetice te nam pokazao kapelicu u kojoj se čuva njezino neraspadnuto tijelo.
Crkva sv. Petronija na gradskom trgu mjesto je susreta Tome Arhiđakona i sv. Franje Asiškog 1222. g. na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Tom prilikom Toma je zapisao nekoliko rečenica o tom susretu:
”Iste godine – tj. 1222. – na dan Bogorodičina uznesenja, kad sam bio na studiju u Bologni, vidio sam svetoga Franju kako propovijeda na trgu ispred javne palače gdje se skupio gotovo cijeli grad. Početak pak njegova govora bio je: ‘Anđeli, ljudi, demoni’. O ovim trima racionalnim duhovnim bićima izlagao je tako dobro i jasno da su se mnogi prisutni učeni ljudi nemalo divili govoru neuka čovjeka. On se pak nije držao propovjedničkog stila, nego je govorio više kao govornik u skupštini. Doista, sav sadržaj njegovih riječi smjerao je na dokidanje neprijateljstava i obnavljanje ugovorā o miru. Habit mu bijaše zamazan, osobnost prezira vrijedna, a lice neugledno. No Bog je njegovim riječima dao toliku djelotvornost da su se razgovoru o miru vratili mnogi tribusi plemića među kojima bijaše bjesnio žestoki bijes starih neprijateljstava uz prolijevanje silne krvi. Toliko je bilo veliko poštovanje i pobožnost ljudi prema njemu da su muškarci i žene na njega hrpimice nasrtali silno nastojeći dotaći se njegova skuta ili otrgnuti nešto od njegovih dronjaka.”
Put smo nastavili prema La Verni gdje smo odsjeli u obližnjoj kući za odmor pod vodstvom simpatičnih sestara franjevki svete Elizabete.
Utorak, 14. svibnja
Kratkom vožnjom dolazimo do svetišta gdje je sveti Franjo dobio stigme 1224. g. La Verna središnje je mjesto našega hodočašća jer se upravo ove godine obilježava 800. godišnjica stigmatizacije. Fra Iko predvodio je euharistiju u kapelici Santa Maria degli Angeli jezgri današnjeg svetišta. Naglasio je kako se Franjo volio povlačiti u osamu gdje bi četrdeset dana postio te razmatrao Kristovu muku i smrt. Želio je osjetiti bol koju je Isus osjećao na križu te se su obličiti s Kristom. Franjo je Isusa „nosio u srcu, gledao očima, nosio rukama, slušao ušima i naviještao ustima.“ Župnik je zaključio kako „ne treba nositi Isusov križ, nego svatko od nas treba nositi svoj križ. Kristovu prisutnost trebamo učiniti vidljivom po biljezima, ranama koje svatko od nas ima jer rane su znak pouzdanja i utjehe na našim životnim putevima.“
Devetim časom, koji se moli u petnaest sati u bazilici, započinje tradicionalna višestoljetna procesija do kapele stigmi. Procesija prolazi hodnikom na čijem se zidu nalaze freske s prizorima iz života sv. Franje te nas na taj način podsjeća da smo i mi pozvani sudjelovati u Kristovoj muci.
Put prema Asizu bio je ispunjen izmjenom iskustava i razgovorom te molitvom krunice i pjesmom.
Srijeda, 15. svibnja
Jutro smo započeli zajedničkom molitvom u Porcijunkuli i svetom misom koju je predslavio fra Matej u samostanskoj kapeli. Benediktinci koji su živjeli u Asizu sagradili su kapelicu za molitvu u poljima ispod grada. Franjo preuzima brigu o crkvici plaćajući najamninu u obliku ribe. Toliko je volio to mjesto da je ondje želio i umrijeti. Na samrti skinuo je svoj stari i poderani habit i gol legao na zemlju jer nije htio biti vezan nizašto zemaljsko. Fra Matej je u svojoj homiliji naglasak stavio na pojam poniznosti, „poniznost je znati ići protiv svoje volje.“ Sveti Franjo je ljubio malenost i poniznost. „Bog od nas želi da odbacimo teret koji nas sputava, želi da odbacimo navezanost…“ Potrebno je da jedni drugima donosimo Krista koji je mnogima teret, ali Isus je sam rekao „Uzmite jaram moj na sebe… jaram je moj sladak i breme moje lako.“ Kristov jaram je lagan jer ima cilj. Fra Matej je zaključio kako Franjo nikada nije nastojao mijenjati druge, nego je mijenjajući sebe mijenjao druge tj. promjenom sebe oduševljavao je druge.
U Asizu smo posjetili crkvu sv. Klare u kojoj se nalazi križ sv. Damjana pred kojim je molio sveti Franjo i pred kojim je imao viđenje. U kripti crkve nalazi se grob svete Klare, suvremenice sv. Franje i osnivačice drugog franjevačkog reda. Sveta Klara u umjetnosti najčešće se prikazuje s pokaznicom jer je, po predaji, za vrijeme napada Saracena ustala iz bolesničke postelje i noseći pokaznicu u rukama otjerala napadače i na taj način spasila Asiz.
Franjevac trećoredac Asiške provincije fra Mauricio pokazao nam je jedno od tri mjesta, a prema postojećoj dokumentaciji i najvjerojatnije, za koje se vjeruje da bi moglo biti Franjina kuća. Molitvom na svečevu grobu i zajednička fotografija ispred bazilike svetog Franje završen je razgled Asiza. Autobusom smo se uputili prema prenoćištu u blizinu Svetišta Greccio.
Četvrtak, 16. svibnja
Uz molitvu krunice pješke smo se uputili u Svetište Greccio, mjesto na kojem je sveti Franjo uprizorio prve žive jaslice. U propovijedi fra Iko je rekao kako je Božić za Franju „svetkovina nad svetkovinama“, te da se u jaslicama očituje Božja ljubav i otajstvo naše vjere. Jaslice šalju poruku o obitelji i zajedništvu, pokazuju nam koliko nam je Bog blizak. Na pitanje „Zašto je Bog došao k nama, grješnim ljudima?“ fra Iko odgovara: „Čovjek je slika Božja i zato Bog ne želi da čovjek propadne. Vječnost ulazi u naše vrijeme, nebo pohađa zemlju.“ Isus koji je nakon rođenja položen u jasle koje su zapravo mjesto za hranjenje životinja simbolički upućuje na našu potrebu za blagovanjem Krista kako bismo živjeli. Na kraju bogoslužja fra Matej je zaključio kako često zaboravljamo biti zahvalni i kako je to grijeh koji Bog „najteže“ oprašta, ali Bog zna čekati.
Sljedeća postaja bila je Fonte Colombo poznat pod nazivom „Franjevački Sinaj“ jer je sveti Franjo upravo na tom mjestu sastavio Pravilo Reda. Također, u kapelici sv. Magdalene nalazi se crveno slovo „T“. Znak tau Franji je bilo posebno drago slovo grčkog alfabeta jer podsjeća na Kristov križ i znak izabranika prema Knjizi Otkrivenja.
Posljednja lokacija koju smo posjetili bila je Poggio Bustone, mjesto na kojem je prema predaju Franjo molio i vikao sve dok od Boga nije dobio oproštenje za grijehe iz mladosti. Franjo je seljane pozdravljao riječima „buon giorno buona gente“ što bi značilo „dobro jutro dobri ljudi“. Upravo na ovom mjestu Franjo je održao svoju prvu propovijed.
Zajedničko druženje uz pjesmu i gitaru animirao je fra Matej na trgu ispred Porcijunkule. Osim duhovih pjesama „pala“ je i ganga.
Petak, 17. svibnja
Samotište Carceri mjesto je na koje se Franjo prvi put povukao u osamu. Franjo je redovito bježao od buke svijeta i odlazio u prirodu jer se u prirodi osjećao jedno sa svim stvorenjima. Fra Matej je istaknuo kako je Franjo „volio osamljena mjesta jer u osami možemo biti više s Bogom, a kad smo s Bogom tada možemo postati bolji prema sebi i prema drugima. Što smo više Božji više ćemo ljubiti svakog svojeg brata i sestru, sve stvoreno.“ Kao zaključak navodi da moramo prihvatiti svoje slabosti, a to je ostvarivo ako smo ponizni jer samo u poniznosti čovjek može spoznati svoje slabosti.
Crkva i samostan svetog Damjana nalaze se također izvan zidina Asiza, u podnožju brda. U crkvi sv. Damjana započelo je Franjino djelovanje. Bog progovara svetom Franji i šalje ga da popravi njegovu Crkvu koja se ruši. Nakon obnove crkvu je predao sv. Klari u kojem je Klara izgradila svoju zajednicu.
Subota 18. svibnja
U Svetištu viđenja u mjestu Camposampiero nedaleko od Padove ugostio nas je fra Nikola, franjevac konventualac iz Hrvatske. Kroz nekoliko rečenica upoznao nas je sa svetim Antunom i njegovim djelovanje u Padovi i okolici. Prekrasan perivoj, u kojem se nalaze skulpture vezane uz sv. Antuna, povezuje dva svetišta, Svetište viđenja i Svetišta oraha. Svetište oraha mjesto je gdje se nalazio orah na kojem je bila ćelija u kojoj je sv. Antun molio i razmatrao, ali i propovijedao narodu koji se okupljao. Danas se na tom mjestu nalazi crkvica oslikana freskama koje prikazuju čuda koja je Antun učinio.
Prije odlaska u svetište sv. Leopolda zastali smo u bazilici sv. Antuna gdje se čuvaju njegovi posmrtni ostaci. Svetište sv. Antuna jedno je od najposjećenijih svetišta na svijetu i nezaobilazna točka brojnih hodočasnika. Uz brojne europske i svjetske jezike Padovom se čuje i lijepi naš „kaj“.
Svetište sv. Leopolda Mandića završna je točka našega hodočašća. Upravo nam sv. Leopold daje primjer kako možemo živjeti smisleno i odgovorno. Svojom malenošću ostvario je sliku Dobroga Pastira. Sav se dao u ono što je činio te je živio i borio se za jedinstvo. Fra Iko je, povezujući svu trojicu svetaca s kojima smo se susretali ovih dana sv. Franju, sv. Antuna i sv. Leopolda, zaključio: „Moramo zanemariti sebe i svoje želje jer jedino tako Bog može djelovati, jedino tako Bog može činiti čudesa.“
Puna srca i ispunjene duše vratili smo se u Zagreb. Dok se dojmovi još sliježu zahvalni Bogu za predivno iskustvo, duhovnu obnovu i osobnu izgradnju te ljude koje smo susreli i upoznali iščekujemo iduće hodočašće.
