Franjevci trećoredci glagoljaši

Pismo uprave Reda prigodom svetkovine Duhova

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

U Rimu je 28. travnja  objavljeno „Pismo generalnog ministra i generalnog vijeća svoj braći i sestrama Trećega samostanskog reda svetoga Franje Asiškog prigodom svetkovine Duhova 2020. g.“ pod naslovom „Duhovnost Trećega samostanskog reda svetog Franje za treće tisućljeće“. Potpisali su ga generalni ministar fra Amando Trujillo Cano, generalni vikar fra Sean Sheridan, generalni vijećnici fra Thomas Kochuchira, fra Calogero Favata, fra Danijel Gornik i fra Gregory Vajira Silva te generalni tajnik fra Seraphim Beshoner.

Pismo,  na osam stranica, ima iza uvoda četiri dijela sa sljedećim podnaslovima: Ispunjenje Božjeg obećanja, Obnovljeni misijski duh, Trajno formiranje koje budi i obnavlja savjesti, Duhovnost Trećega samostanskog reda svetog Franje za treće tisućljeće.

U uvodu se članovi uprave Reda osvrću na pandemiju bolesti COVID-19 tijekom korizme i vazmenog vremena, na dramatične okolnosti u nekim zemljama i na posljedice pandemije u životu društava, Crkve, obitelji i pojedinaca. No ističu kako se istodobno treba „radovati i zahvaliti za bezbrojne znakove solidarnosti, podrške  i suosjećanja s onima koji su bili izravnije pogođeni (…), za samozatajni angažman mnogih volontera i organizacija, za inovativne odgovore na izazove komunikacije, rada i suradnje, ali i za neke milosti koje smo primili upravo zbog ove globalne krize koja je sve ljude stavila na kušnju, posebno civilne vlasti“ te dodaju: „U velikoj dobroti, štoviše herojstvu mnogih osoba i ustanova, mogli smo vidjeti Božju ruku, ispruženu prema svojoj djeci koja mu se u teškoćama obraćaju u svojim molitvama.“ U posljednjem dijelu uvoda izražavaju nadu i molbu da se, uz popuštanje mjerâ zaštite od nove  bolesti, braća ne vrate „jednostavno na naše takozvane ”normalne” aktivnosti i naš stil života bez ikakve stvarne promjene“. U tom smislu smatraju korisnim da si postavimo neka pitanja: „Što sam naučio od ovoga jedinstvenog i povijesnog iskustva? U čemu sam se promijenio u tom razdoblju izvanrednog stanja opasnosti? Jesam li to vrijeme ”zatočenja” koristio za produbljenje iskustva molitve i bratskog života? I svetkovina Duhova prigoda je, nastavljaju, da si postavimo pitanja: „Kako nam Božji ‘oganj’ može pomoći ponovno zapaliti misijski duh našeg Reda u današnjem društvu? Kako nam Duh mudrosti i istine može pomoći oživjeti trajno formiranje u Redu dok se nalazimo pred zadaćom suočavanja s promjenom paradigama u svijetu i Crkvi?“

Izlijevanje Duha Svetoga

U prvom dijelu pisma (Ispunjenje Božjeg obećanja) razlaže se smisao i sadržaj Pedesetnice, svetkovine Duhova oslanjajući se među ostalim na homilije pape Franje na tu svetkovinu posljednjih godina. Papa najprije tumači kako Duh Sveti mijenja srca: „Duh oslobađa srca okovana strahom. Pobjeđuje otpore. Onomu koji je zadovoljan polovičnošću, daje velikodušnost koja ispunja srce. (…) Potiče na služenje onoga tko se prepustio komotnosti. Potiče na daljnji hod onoga tko smatra da je stigao do cilja. Potiče na snove onoga tko je obuzet mlakošću.“ No papa nas također upozorava da smo katkada skloni opirati se djelovanju Duha: „Kad život naših zajednica prolazi kroz razdoblja ”mlitavosti” u kojima se pred Božjom novošću daje prednost domaćem miru, to je loš znak. Znači da se traži zaklon od vjetra Duha. (…) Vjetar puše, a mi spuštamo jedra.“

Obnoviti misijski duh

U drugom dijelu pisma (Obnovljeni misijski duh) članovi uprave polaze od istine da „Duh Sveti osposobljuje Crkvu za vjerno svjedočenje služenjem i širenjem radosne vijesti o Isusu Kristu“, podsjećaju na riječi Ustanova Reda o nužnosti uključivanja braće u misijsku evangelizaciju u vlastitoj zemlji ili izvan nje te upozoravaju na neke stavove koji su zaprjeka misijskom duhu: „…u nekim se slučajevima čini da postoji tendencija težiti za životnim uvjetima koji mogu jamčiti ostvarenje naših materijalnih, kulturnih i afektivnih potreba, dok se isključuje gotovo a priori mogućnost staviti se na raspolaganje za započinjanje ili jačanje naše misijske  prisutnosti bilo unutar bilo izvan zemlje podrijetla. Ta nas napast (…) može dovesti do manjka plodnosti i do daljnjega smanjivanja u nekim našim provincijskim i drugim zajednicama.“ „Neka područja Reda“, nastavlja se u pismu, „kao što su naše delegacije i neke viceprovincije, još uvijek su u fazi razvoja i mogla bi im biti velika blagodat prisutnost osposobljenih misionara i razni oblici partnerstva s provincijama Reda, pod uvjetom da postoji jasnoća i poštenje s obzirom na ciljeve koje treba postići i na preuzete odgovornosti. Moglo bi biti korisno razviti trajni program za volontere laike i/ili uključiti u naše misije članove Franjevačkoga svjetovnog reda i Franjevačke mladeži.“ Na kraju je tog dijela i nekoliko brojeva iz apostolske pobudnice Evangelii Gaudium u kojima papa Franjo kritizira pastoralni relativizam i pasivnost nekih pastoralnih djelatnika u odnosu na zadaću i hitnost evangelizacje, kad,na primjer, poručuje: „Danas se kod mnogih pastoralnih djelatnika, uključujući i posvećene osobe, može uočiti pretjerana briga za prostore osobne slobode i opuštanja… (…) …kod mnogih se djelatnika u evangelizaciji, premda mole, može uočiti naglašeni individualizam, kriza identiteta i opadanje gorljivosti.“ (br. 78)

Nužnost trajnog formiranja

U trećem dijelu pisma (Trajno formiranje koje budi i obnavlja savjesti) pozivajući se na svoje pismo prigodom svetkovine sv. Franje prošle godine, članovi uprave podsjećaju na „drugo područje rasta za naš Red“: trajno formiranje. Ono „je neprekidno ostvarivanje vlastitog zvanja i stoga je potrebno da traje cijelog života i da se ostvaruje na svim razinama“ (Ustanove 29).  Posebno je potrebno formiranje o „vrijednosti naše karizme i o poslanju koje odgovara novim horizontima i izazovima što ih društvo stavlja pred nas“. Na području trajnog formiranja treba posvetiti pažnju starijoj braći čiji broj „stalno raste“ i braći „koja su manje od deset godina u svečanim zavjetima i/ili svećeničkoj službi“ jer žive i djeluju, s još nedovoljno iskustva, u današnjem svijetu i Crkvi „koji su vrlo kompleksni i katkada puni izazova“. „I ta mlada braća imaju potrebu za podrškom u sazrijevanju u svom pozivu.“

Duhovnost Reda za sadašnje vrijeme

U četvrtom dijelu (Duhovnost Trećega samostanskog reda svetog Franje za treće tisućljeće)  ponovno se osvrću na iskustvo pandemije i zaštite od nove zarazne bolesti i pitaju sebe i braću kako bi se moglo odgovoriti na posljedice pandemije: „Koji će biti naš doprinos promjeni? Kako možemo postati nositelji nade i solidarnosti ljudima oko nas? Kako možemo biti vjerodostojniji znakovi Božjeg kraljevstva…?“ U tom kontekstu najavljuju da će u svojim sljedećim sličnim pismima razmišljati o „razvijanju i usvajanju duhovnosti Trećega samostanskog reda svetog Franje za treće tisućljeće“, uvjereni da ćemo vođeni Duhom moći „otkriti putove Gospodnje za naš Red na svim područjima našeg života i poslanja“. Podsjećajući na kraju na poticaj svetog Franje kako braća „moraju nada sve čeznuti za tim da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje“ (Potvrđeno pravilo 10,8-9) i čestitajući svetkovinu Duhova, generalni ministar i generalni vijećnici upućuju sljedeću završnu poruku: „Ne budimo franjevci ”part-time”, samo u određenim trenutcima, u određenim okolnostima ili pri određenim odlukama; budimo franjevci i živimo kao franjevci u svakom trenutku!“

fra Zvonimir Brusač