Franjevci trećoredci glagoljaši

Pismo uprave Reda prigodom svetkovine Duhova 2021.

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

 

Pismo generalnog ministra i Generalnog vijeća svoj braći i sestrama Trećega samostanskog reda sv. Franje Asiškoga prigodom svetkovine Duhova 2021.

 

Mojoj braći i sestrama u sv. Franji

 

Pozdravljam vas u ime Onoga koji govori: „Evo sve činim novo!“ (Otk 21,5) i želim svakome od vas svetkovinu Duhova punu blagoslova, osobito ove godine u kojoj se slavlju rođenja Crkve  Gospodina Isusa Krista pridružuje i slavlje 800. obljetnice Spomenice o načinu životaMemoriale prepositi, prvoga pravila našeg Reda.

 

[Obraćenje, krštenje, primanje Duha Svetoga]

U Memoriale propositi (MP) se blagdan Duhova spominje samo jedanput, kad se braća i sestre potiču da „ispovijedaju grijehe triput godišnje“, da „primaju pričest na Rođenje Gospodinovo, na Vazam uskrsnuća i na Duhove“, da „se pomire s bližnjima i vrate dugove“ i da „podmire prošle desetine i jamče buduće“ (MP 15).

Može se činiti neobičnim povezivati teme grijeha i kajanja s Duhovima, smatrajući da su te teme primjerenije korizmi. No podsjetimo se riječi sv. Petra na Pedesetnicu: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.“ (Dj 2,38) te riječi našega svetog oca sv. Franje, povezanih s njegovim primjerom, kad obećava da će oni koji „donose plodove dostojne pokore“ primiti blagoslove Duha Svetoga (1 PVj ‒ Prvo pismo vjernicima, redci 4 i 6).

Stoga, dok ove godine slavimo Duhove, pozivam vas da to ne vidite kao vrijeme u kojem nešto završava, završetak vazmenog vremena, nego kao vrijeme našeg obnavljanja u Božjoj ljubavi koja nam se očituje po Duhu Svetom (Rim 5,5) kako bismo još jednom ušli u život pokore i obraćenja na koji nas je Otac pozvao.

Nato će mu [Franji] glas opet: „Tko ti može više učiniti, Gospodar ili sluga?“ On odgovori: „Gospodar“. „Zašto dakle radi sluge ostavljaš Gospodara, i Vladara radi podanika?“ Njemu će Franjo: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ „Vrati se“, reče, „u svoju zemlju, učinit ćeš što ti Gospodin bude objavio.“ On se odmah po božanskoj milosti, kako se njemu samom činilo, promijenio u drugog čovjeka (Peruđ ‒ Nepoznati Peruđinac 6).

Ove riječi Nepoznatog Peruđinca podsjećaju nas da obnova našeg života u Kristu ‒ primanje one božanske milosti koja nas čini „drugačijim ljudima“, počinje potrebom „vraćanja natrag“ i iskrenog razmišljanja o našem odnosu s Bogom i bližnjim. Na sličan način Memoriale propositi prigodom svetkovine Duhova traži od nas da se „ispovijedimo“ i priznamo one čine u kojima smo  „ostavili Gospodara radi sluge“ i u kojima nismo odgovorili  na naš poziv „da opslužujemo sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista“, „da slijedimo Isusa po primjeru sv. Franje“ (Pravilo /TOR/ 1).[1]

 

[Donositi plodove Duha]

Sv. Franjo nas, naprimjer, upozorava da se čuvamo svake „oholosti, isprazne slave, zavisti i pohlepe“ (PPr ‒ Potvrđeno pravilo 10,7). No kako je lako dati se ravnati tim napastima radije nego Božjom milošću. Kako nam je lako pristupati svom bratu s prezirom radije nego s ljubaznošću. Stoga, dok ulazimo u otajstvo svetkovine Duhova, trebali bismo nastojati pozornije slušati riječi sv. Franje koji kaže da kod Duha Svetog „nema pristranosti“ jer Duh Sveti „jednako počiva nad siromašnim i priprostima“ (2 Čel ‒ Drugi životopis sv. Franje Tome Čelanskog 193). Trebamo spremnije tražiti darove ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, uslužnosti, velikodušnosti, vjernosti, blagosti i vladanja sobom, koje daje Duh Sveti (usp. Gal 5,22-23).

Naše razmišljanje ne bi se smjelo zaustaviti samo na našem individualnom ponašanju, nego bi trebalo ići dublje te ispitati jesmo li, kao bratstvo i kao Red, u odnosu s našom braćom i u našim odgovornostima prema onima koji su u potrebi „napustili Gospodara radi sluge“. Ne bismo se smjeli bojati priznati situacije u kojima nismo uspjeli iskazati ljubav prema Bogu i bližnjemu, bilo našim ponašanjem bilo našom ravnodušnošću.

 

[Izobilje života za sve]

Naše razmišljanje treba obuhvatiti i društvo kojem pripadamo te priznati da su sveze  koje bi nas trebale sjediniti oslabile ili čak raskinute. Kad nema ljubavi prema bližnjemu i prema Bogu, ta se praznina ispunjava zlima siromaštva, rasizma i zloporabe stvorenja. U svojoj nedavnoj enciklici Fratelli tutti papa Franjo nas ovako opominje:

Ako ne uspijemo povratiti zajedničku strast prema zajednici pripadnosti i solidarnosti, čemu se moraju posvetiti vrijeme, trud i dobra, globalna iluzija koja nas zavarava srušit će se i mnogi će postati plijenom tjeskobe i praznine. Ne može se, k tome,  naivno zanemariti činjenica da „opsjednutost konzumerističkim načinom života, poglavito kad je održiv za tek malen broj ljudi, može dovesti samo do nasilja i međusobnoga uništenja“. „Spašavaj se tko može“ brzo će prerasti u „svi protiv svih“, a to će biti gore od pandemije (FT 36).

Kako su ti socijalni grijesi postupno sve prisutniji, postaje nam teže podsjećati da to nije život  koji nam Bog nudi, postaje dakle teže slijediti put Onoga koji kaže: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju„ (Iv 10,10).

 

[Franjevačka duhovnost ‒ duhovnost uzvraćanja Bogu]

Ova naša razmišljanja govore o obećanju Oca koji stalno šalje svoga Duha Svetog kako bismo mogli poduzimati „sve veća nastojanja“ u našem „opsluživanju zapovijedi i savjeta Gospodina našega Isusa Krista“ (Pravilo /TOR/ 1). Osim toga Bog nam je dao primjer sv. Franje kako bismo se i mi mogli pouzdati u mogućnost „novog života milosti“ (1 Čel ‒ Prvi životopis sv. Franje Tome Čelanskog 2).

Nadahnuti tako Duhom Svetim i primjerom sv. Franje, nemojmo se obeshrabriti bolima prošlosti; nastojmo, naprotiv, bolje ispuniti službu pomirenja na koju smo pozvani i ostvariti ju na još veće i „kreativnije“ načine (Ustanove Reda 148). Neka  obnova našeg života u Kristu nadahne sličnu obnovu u Crkvi i svijetu (isto).

Jedna karakteristika vaše duhovnosti jest da je ona duhovnost uzvraćanja Bogu. Sve dobro koje je u nama ili koje mi možemo učiniti dar je Onoga koji je za sv. Franju bio „sve dobro, najviše dobro“ i sve treba vratiti „svevišnjem, svemogućem i dobrom Bogu“. To činimo molitvom hvale, to činimo kad živimo po evanđeoskoj logici dara koja nas vodi izlasku iz nas samih kako bismo susreli druge i primili ih u naš život[2].

Pomirenje s Bogom znači nastojati uzvratiti mu, uzvratiti Bogu  ono što pripada Bogu, koji je svako dobro (Opom ‒ Opomene 11). Za Franju, vratiti Bogu sve što mu pripada znači dati mu svaku hvalu i zahvalu (NPr ‒ Nepotvrđeno pravilo 17,17-18).

Uzvratiti Ocu je pitanje pravde ‒ znači dati Bogu ono što mu pripada. Na isti način i uzvratiti bližnjemu je pitanje pravde ‒ znači dati drugima ono što im pripada. Sv. Franjo je u svom Drugom pismu vjernicima vrlo jasan u govoru članovima Trećega reda s obzirom na njihovu obvezu traženja oproštenja od onih koje su povrijedili:

A neka znaju svi: gdje god i kako god umire u smrtnom grijehu čovjek bez nadoknade, a može nadoknaditi i nije nadoknadio, đavao grabi dušu njegovu iz njegova tijela uz takvu tjeskobu i muku kakvu ne može znati nitko tko je ne trpi ( 2 PVj – Drugo pismo vjernicima  82).

Svetkovina Duhova je vrijeme uzvraćanja. Memoriale propositi od nas u ovom času traži „pomiriti se s [našim] bližnjima i vratiti dugove […] podmiriti prošle desetine i jamčiti buduće“. Bog nam, u poglavlju Levitskog zakonika koji govori o jubileju subotnje godine, govori na isti način:

Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej [pentekoston], oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati svome rodu (Lev 25,10).

Poziv na uzvraćanje znači još veću našu odgovornost prema siromasima, jer nas je sam Krist pozvao da im vratimo ono što im, zapravo, pripada (1 Bon ‒ Veći životopis sv. Franje Bonaventure Banjoređijskog VIII, 5; AsZb ‒ Asiški zbornik 15). Krist nam je dao zadaću raditi kako bi oni koji trpe zbog siromaštva, bilo materijalnog bilo duhovnog, i oni koje je društvo zapostavilo, mogli ponovno dobiti sve ono što zahtijeva njihovo ljudsko dostojanstvo[3].  Siromasi naime nose istinsku sliku Isusovu (1 Bon VIII, 5).

Ta odgovornost nije samo naša, ona je dana cijelom svijetu. Naime, kao što nas podsjeća sv. Franjo, uzvraćanje siromasima je pitanje pravde (NPr IX,8), a „nepravdu u jednome trpe svi“ (Ustanove Reda 146). Ne može biti mira bez pravde[4].

Uvažavajući dobro koje se ostvaruje uzvraćanjem, posebno uzvraćanjem siromasima, za Red je od velikog značenja stalno djelovanje generalnog i provincijskih koordinatora na području pravde, mira, očuvanja stvorenja i djelâ milosrđa (GS 96). Osim toga naš je prošli Generalni kapitul odobrio objavljivanje Direktorija za djela milosrđa, pravdu, mir i očuvanje stvorenja, iz kojeg se vidi kako je zauzimanje na ovim područjima sredstvo koje nam pomaže da bolje izvršimo naše obveze prema Bogu i prema bližnjemu.

Kao što mir naviještate ustima, tako ga još više imajte u svojim srcima. Nikoga ne izazivajte na srdžbu i nikome ne budite na sablazan, nego neka vaša blagost svakoga potiče na mir, dobrostivost i slogu. Ta zato smo pozvani da liječimo ranjene, povezujemo slomljene, pozivamo na povratak zalutale. Za mnoge nam se čini da su udovi đavlovi, a oni će još postati učenici Kristovi (LegTd ‒  Legenda trojice drugova 58).

 

[„Nema pravde bez oproštenja“]

Kao što nema mira bez pravde, tako nema pravde bez milosrđa[5]. Nismo spašeni po nečemu što možemo činiti, nego samo po Božjemu milosrđu (Pravilo /TOR/ 9). Hvalimo Boga i zahvalimo mu za njegovo oproštenje, jer nas je pomirio sa samim sobom u Isusu Kristu i jer nam je dao službu pomirenja (2 Kor 5,18). Kao što je Otac milosrdan prema nama, tako i mi moramo biti milosrdni prema našoj braći i sestrama (Lk 6,36).

Slijedeći primjer Dobroga Samaritanca, možemo sudjelovati u milosrđu Boga koji je Samaritanca učinio bližnjim onome koji je bio ranjen i napušten; možemo sudjelovati u milosrđu Boga koji liječi (Lk 10,25-37). Podsjetimo se sljedećih riječi sv. Franje:

…dok naime bijah u grijesima, bilo mi je odveć gorko gledati gubavce. Ali sam me Gospodin dovede među njih i iskazah im milosrđe. A kad sam odlazio od njih, okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko (Opor ‒ Oporuka 1-3).

Moć milosrđa preobražava i obnavlja onoga tko iskazuje milosrđe; ono što je gorko, postaje slatko.

Opraštanje je važna sastavnica milosrđa[6]. Sam Isus je prolio svoju krv za oproštenje naših grijeha kako bismo se mogli pomiriti s Bogom (2 PVj 7). Memoriale propositi ističe važnost primanja sakramenta pokore o svetkovini Duhova, tako da možemo primiti Božje milosrđe i preobraziti se.

Oproštenje omogućuje milost pomirenja kada uzvraćanje nije moguće. Toma Čelanski opisuje susret između sv. Franje i jednoga sluge koji se srdi na svog gospodara jer mu je gospodar oteo sve što je posjedovao. Sluga je odbijao oprostiti svom gospodaru „osim ako mu on prije ne povrati ono što mu je oteo“. Franjo, bojeći se da bi sluga, vođen bijesom, mogao učiniti kakvo zlo,  zamoli ga da oprosti svome gospodaru te mu reče: „Tako ćeš ti moći osloboditi svoju dušu, a može se dogoditi da ti tvoj gospodar vrati što ti je oteo.“ U toj je prigodi Franjo čak ponudio sluzi svoj ogrtač u nadi da bi se njegovo srce moglo promijeniti. Na kraju nas Čelanski izvješćuje da se sluga, dirnut Franjinim dobročinstvom, „udobrovoljio“ i, primivši dar, oprostio svom gospodaru (2 Čel 89).

Osim toga Franjo nam pokazuje da se istinsko pomirenje ne može postići mržnjom i nasiljem. On ne niječe činjenicu da je gospodar povrijedio slugu, ali mu pokazuje istinsku snagu Božjeg  milosrđa koja čini slatkim ono što bijaše gorko.

Oprostiti na taj način ne znači zaboraviti ili umanjiti prošle nepravde; znači, radije, odbiti podržavanje duha osvete koji uništava sve na što naiđe. Vjerodostojno oproštenje pridonosi autentičnoj pravdi, jer je usmjereno pomirenju onoga što je bilo podijeljeno grijehom, ponovnom uspostavljanju ujedinjenja u ljubavi, obnovi našeg sjedinjenja s Bogom[7]. Kao što kaže Franjo: ako jedan brat „tisuću puta pred tvojim očima sagriješi, ljubi ga više nego mene radi toga da ga privučeš ka Gospodinu“ (PMin – Pismo jednom ministru 11).

I mi dakle moramo biti služitelji milosrđa našoj braći i sestrama (2 PVj 43; Ustanove Reda 117, 240). Ojačani snagom Duha Svetoga moramo djelovati da ono što je grijehom podijeljeno bude ujedinjeno Božjom milošću te se sve preobrazi i obnovi.

 

[Pravi mir]

Pravda koja nastaje uzvraćanjem, opraštanjem i milosrđem stvara onaj pravi mir koji se ne rađa kada pobjeđujemo svog brata, nego kad, ujedinjujući se s njim, zajedno pobjeđujemo one situacije koje u našem društvu i našem srcu pridonose nepravdi.

Stoga kad Franjo traži od svoje braće da sve pozdravljaju riječima „Gospodin vam dao mir“ (Opor Si ‒ Oporuka iz Siene 23, Ustanove Reda 144), ne govori o pukoj odsutnosti rata; govori o snu naše karizme: da svi budu ujedinjeni u ljubavi. Zbog toga smo, od vremenâ Memoriale propositi sve do danas pozvani biti navjestitelji tog mira (MP 16, 26; Ustanove Reda 144-145).

Ta zadaća koju nam je Bog dao mogla bi nas obeshrabriti i činiti nam se prezahtjevnom. Mogli bismo ne znati odakle započeti. Moglo bi nam se činiti lakšim  ostaviti taj posao „nekom drugom bratu“ i zadovoljiti se samo uzvišenim mislima (Jak 2,16). Doista, poziv koji smo primili je velik, ali je još veća milost koju nam je Bog dao kako bismo mogli ostvariti taj poziv.

 

[Otvoriti se djelovanju Duha]

Ovo je naime vrijeme svetkovine Duhova, vrijeme u kojem i sv. Petar i sv. Franjo obećavaju milost Duha Svetoga svima koji čine pokoru.  Budimo svjesni da Duh tog obećanja nije neki manji duh; to je Sav-Sveti Duh Božji. To je Duh koji je govorio u ljudskoj povijesti u Zakonu i prorocima, koji je sišao na Isusa u liku goluba, koji je sišao na Mariju, apostole i učenike na dan Pedesetnice, koji u svakom našem bogoslužju pretvara kruh i vino, koje prikazujemo, u Tijelo i Krv Kristovu, koji dijeli vjernicima mnoštvo darova ‒ koji je Bog sam ‒ to je Duh koji je obećan svima koji čine pokoru i za čiji dolazak odvažno molimo[8].

Molimo bez straha da, upravo kao što je Duh Sveti preobrazio sv. Franju i učinio slatkim ono što mu bijaše gorko, na isti način, taj Duh i nas preobrazi u „drugačije ljude“ koji uvijek nastoje činiti volju Očevu.

Molimo bez straha da taj Duh Sveti uzme one  koji su podijeljeni ljudskim grijehom i ujedini ih, da taj Duh preobrazi neprijatelje u prijatelje, robove u sinove i kćeri. Molimo da, upravo kao što su vjernici prije toliko vremena bili ujedinjeni u gornjoj sobi na dan Pedesetnice, i mi svi mognemo postati jedno u današnjoj Pedesetnici.

(Ur. broj 048/2021)

Rim, 22. svibnja 2021.

 

Prečasni o. Amando Trujillo Cano, TOR, generalni ministar

Mnogopoštovani o. Sean Sheridan, TOR, generalni vikar

Mnogopoštovani o. Thomas Kochuchira, TOR, 1. vijećnik

Mnogopoštovani o. Calogero Favata, TOR, 2. vijećnik

Mnogopoštovani o. Danijel Gornik, 3. vijećnik

Mnogopoštovani o. Gregory Vajira Silva, TOR, 4. vijećnik

Mnogopoštovani o. Seraphim Beshoner, TOR, generalni tajnik

 

_______________

[1] Memoriale propositi poziva sve članove Trećega reda da svake večeri ispitaju svoje djelovanje tijekom dana.  (MP 18).

[2] Papa Franjo, Audijencija za šestero predstavnika franjevačkih obitelji ‒ Prvoga reda i Trećega samostanskog reda, 23. studenog 2017.

[3] Našu odgovornost za suočavanje s grijehom nepravde može se naći u: Pravilo 30, Ustanove Reda 120, Generalni statut 95. Djela milosrđa su, doista, dio naše karizme od samih početaka (MP 20,21).

[4] Poruka Njegove Svetosti pape Ivana Pavla II. za Svjetski dan mira 1. siječnja 2002. Na sličan način papa Franjo u Evangelii gaudium kaže: „Kada je društvo ‒ bilo ono lokalno, nacionalno ili globalno ‒ spremno ostaviti na periferiji dio sebe, nema tih političkih programa niti snaga reda ili obavještajnih službi koje mogu na neograničeno vrijeme jamčiti mir“ (EG 59).

[5] Papa Franjo kaže: „Otajstvo utjelovljenja pokazuje nam istinsko lice Boga… za kojega pravda nije osveta nego milosrđe.“ Govor Njegove Svetosti pape Franje članovima Diplomatskog zbora koji su akreditirani pri Svetoj Stolici prigodom tradicionalnoga novogodišnjeg čestitanja 11. siječnja 2026. Vidi također Ustanove Reda 241.

[6] Papa Ivan Pavao II. u svojoj poruci za Svjetski dan mira, koja je već citirana, kaže da „nema pravde bez oproštenja“.

[7] Papa Franjo u Fratelli tutti 245.

[8] Anafora liturgije sv. Jakova.

_______________

[Podnaslovi: fra Zvonimir Brusač. Na slici: Marijan Jakubin, Krštenje (detalj), vitraj u crkvi sv. Josipa Radnika u Belišću]