Pismo generalnoga ministra i generalnog vijeća
svoj braći i sestrama Trećega samostanskog reda sv. Franje Asiškoga
prigodom svetkovine Uskrsa 2021.
[O sadašnjoj potrebi promicanja zvanja]
Draga braćo i sestre Reda, Gospodin vam dao mir!
Krist uskrsnu! Doista, On uskrsnu! Slavimo beskrajnu radost Uskrsa i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Iako se moramo suočavati s mnogim izazovima, ova poruka nade kraljuje nad svim, i nad samom smrću. Ova nam prigoda daje mogućnost razmisliti o tome kako svjedočimo svoju radost i kako pozivamo druge da nam se pridruže u nasljedovanju stopâ sv. Franje kao posvećeni muškarci i žene. Dok razmišljamo o beskrajnoj radosti Uskrsa sjetimo se riječī s kojima papa Franjo započinje svoju apostolsku pobudnicu Evangelii gaudium: „Radost evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa“[1]. Naš život posvećenih muškaraca i ženâ pozvan je biti i lijek i alternativa lažnoj radosti i beznađu koji prožimaju mnoga područja društva. Spomenuta apostolska pobudnica ukazuje na ovaj kulturni izazov:
Velika opasnost u današnjem svijetu, s pregršt njegovih potrošačkih dobara koja guše čovjeka, jesu pustoš i tjeskoba koje se rađaju iz samodopadnog i gramzivog srca, grozničavog traženja površnih užitaka i izolirane savjesti. Kada je duhovni život zaokupljen isključivo vlastitim brigama, u njemu nema više prostora za druge, nema mjesta za siromašne, Božji se glas više ne sluša, ne uživa se više slatka radost njegove ljubavi, ne osjeća se zanos za činjenjem dobrih djela. Vjernici su također, nesumnjivo i trajno, izloženi toj opasnosti. Mnogi podliježu toj opasnosti i pretvaraju se u ogorčene, nezadovoljne osobe u kojima nema života. Na taj se način zasigurno ne živi dostojanstveno i ispunjenim životom, to nije ono što je Bog želio za nas, to nije život u Duhu koji izvire iz srca Krista uskrsloga.[2]
[Promicanje zvanja – prioritet Reda]
Mnoga naša bratstva po svijetu napreduju zahvaljujući mnogim mladima koji prihvaćaju naš život. Hvala Bogu za taj dar! Druga bratstva možda nemaju iskustvo tog blagoslova, ali unatoč tome ima razloga za nadu. Prvo, pročitajmo ponovno članak 11 naših Ustanova: „Svekoliko bratstvo i svaki od nas dužan je brinuti se oko zvanja“. Prema tome, dokle god smo bratstvo, u tome smo zajedno. Iako može postojati osoba ili skupina, zadužena za promicanje zvanja, svaki od nas ima ulogu u pružanju podrške onima koji vode ta nastojanja i u osobnom poticanju mladih (Generalni statut, 3). Zadaća promicanja zvanja je od životnog značenja za sve (vice) provincije i delegacije našeg Reda i može biti vrlo zahtjevna, ali što više u nju ulažemo, to smo više na raspolaganju providnosti našega Oca.
U posljednje smo vrijeme bili svjedoci velikodušnoga i kreativnog rada nekih promicatelja zvanja u Redu i razlike koju su oni ostvarili djelotvorno se povezujući s mladima i pozivajući ih da razmisle o pridruživanju nama u življenju očaravajućega iskustva nasljedovanja Krista po zanosnom primjeru sv. Franje Asiškoga. Snažno potičemo sve provincije, viceprovincije i delegacije Reda da imenuju bar jednog fratra za tu zadaću od presudne važnosti, to jest za zadaću buđenja sjemena Božjeg poziva u srcima i mislima mladića i djevojaka. Taj fratar treba imati potrebno vrijeme, interes, sredstva i podršku da može izvršiti djelotvorno služenje zajednici. Ako smo uistinu zahvalni za dar svog zvanja i ako želimo surađivati na budućoj egzistenciji i rastu svake (vice) provincije, delegacije i cijelog Reda, dužnost promicatelja zvanja trebala bi biti prioritet naših zajednica u svim zemljama u kojima smo prisutni.
[Promicanje zvanja – novi načini u novim okolnostima]
U svojoj posinodskoj apostolskoj pobudnici Christus vivit papa Franjo sve nas potiče ići mladima kako bismo ih pozvali razmisliti o pozivima na posebno posvećenje: „Ako smo doista uvjereni da Duh Sveti nastavlja pobuđivati zvanja na svećeništvo i redovnički život, možemo ‘ponovno baciti mreže’ u ime Gospodnje, s punim povjerenjem. Možemo ‒ i moramo ‒ imati hrabrosti reći svakoj mladoj osobi da preispita mogućnost da slijedi taj put“.[3] Lice i demografski podatci Crkve mogu se mijenjati, prema mjestima i načinima života, ali poziv na posebna posvećenja ostaje. Možda je u nekima od nas, upravo kao što se dogodilo apostolima na Tiberijadskome jezeru (Iv 21,3), narastao osjećaj razočaranja i obeshrabrenja zbog duge ”noći” uzaludnog ribarenja, ali uskrsli Krist dolazi i nama i poziva nas da ponovno bacimo mreže, pa i više puta, možda na drugačiji i inovativan način (Iv 21,6), ali uvijek uzdajući se u njegove riječi. Ako doista želimo slijediti Gospodinovo vodstvo suočeni sa stalnim i dubokim promjena koje se događaju u društvu, ne možemo ostati na zastarjelim predrasudama i običajima, koji su često uvjetovani ekonomskim ili kulturnim razlozima. Kreativna vjernost traži povjerenje u aktivnu Božju prisutnost, otvorenost novim stvarnostima i trajnu promjenu našeg stila života i naših službi. Sve to traži ozbiljno razlučivanje i realno ulaganje personalnih i financijskih mogućnosti.
[Više pozornosti molitvi za zvanja]
Članak 11 naših Ustanova podsjeća nas na važnost molitve u promicanju zvanja: „Pojedina braća pridonose promicanju zvanja primjerom svoga života, evangelizacijom i postojanom molitvom“. Neke naše provincije uključuju i molitvu za zvanja u nakane svoje svagdanje molitve. Želimo podržati taj običaj tako ga uvedu sva naša bratstva i svaki brat. Trebali bismo posvetiti više pozornosti molitvi za zvanja. Osim toga moglo bi biti prikladno posvetiti svakog mjeseca jedan dan slavljenju svete mise i/ili svete ure euharistijskog klanjanja s nakanom promicanja zvanja na redovnički život i svećeništvo; nakon obreda mogao bi tijekom istog dana slijediti neki oblik odricanja. Uzdamo se da će Gospodin nagraditi takva nastojanja novim zvanjima.
[Biti uzor mladima]
Mnogi mladi danas traže smisao života, traže nekoga koga bi slijedili ili neki uzor na kojem bi se nadahnuli, neki cilj koji bi njihov život učinio velikim. Mi im našim životom možemo pokazati jedan način ispunjenja te potrebe: u dubokoj svetosti i molitvi, u radosnoj evangelizaciji i u bratstvu koje privlači. Oni žele biti drugačiji od posvjetovljenoga svijeta kako bi prigrlili izazov evanđeoskog života, ne radi časti i vanjskih znakova, nego kako bi bili snažni svjedoci evanđelja i našega Gospodina, kao što je to bio sveti Franjo. Moramo ih nadahnuti da kažu iste riječi koje je rekao on, kad je prigrlio svoj pokornički habit: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti“ (1 Čel 22).
Dok to činimo, moramo uvijek biti svjesni da smo dio „Crkve koja je otvorena obnovi“, čiji su članovi pozvani biti ”u” svijetu, ali ne ”od” svijeta. Taj poziv je od životne važnosti za svjedočenje ljepote kršćanskoga života mladima, kako nas podsjeća papa Franjo u svojoj apostolskoj pobudnici Christus vivit:
Istina je da mi članovi Crkve ne bismo trebali biti čudaci. Svi bi nas trebali smatrati braćom i bližnjima, poput apostolâ, koji su „uživali naklonost svega naroda“ (Dj 2,47; usp. 4,21.33; 5,13). No, istodobno moramo imati hrabrosti biti drugačiji, pokazati druge snove koje ovaj svijet ne nudi, svjedočiti ljepotu velikodušnosti, služenja, čistoće, jakosti, opraštanja, vjernosti vlastitom pozivu, molitve, borbe za pravdu i opće dobro, ljubavi prema siromašnima i druželjubivosti.
Konkretno, možemo to činiti primajući mlade u naš život i naša bratstva, u kojima mogu iskusiti naš život i izbliže nas upoznati (Generalni statut, 2). Ako steknu iskustvo radosnoga i zadovoljnog života, vrlo će vjerojatno željeti ostati i ući u naše evanđeosko bratstvo. Dok ih pomalo budemo osobnije upoznavali, moći ćemo pratiti djelovanje Duha Svetoga i izravno ih poticati sugerirajući im da bi mogli biti dobri redovnici. Vrlo često upravo taj osobni poziv dovodi mladića do ozbiljnoga razmišljanja o pozitivnom odgovoru na poziv na naš način života. U isto vrijeme, svi koji su uključeni u promicanje i primanje novih zvanja imaju tešku odgovornost da razluče, uz pomoć Duha Svetoga i ljudskih sredstava, ima li svaki kandidat autentičan poziv na naš način života. Prihvaćati nove članove bez odgovarajućega procesa razlučivanja može otvoriti vrata ozbiljnim problemima, kao što se pokazalo u Crkvi općenito.
Ako nismo imali toliko sreće da primimo nove članove bratstva, to može biti prigoda za razmišljanje o razlozima zbog kojih nismo imali više zvanja. Naša je karizma trajno obraćenje (Ustanove, 76). Kao redovnici Trećega samostanskog reda sv. Franje nastojimo se uvijek što više suobličiti Kristu, bilo načinom života bilo načinom na koji se susrećemo s drugima (Ustanove, 2). Svaki se od nas treba pitati kako da to bolje čini ‒ možda više moliti, biti vjerniji vlastitim obvezama posvećenog života ili biti bolji svjedok svoga franjevačkog poziva. Svjedočenje života svakog redovnika ili redovnice utječe na zvanja. Naše svjedočenje može privući nove članove u zajednicu, ali ih može odvesti i prema nekoj drugoj redovničkoj ustanovi ‒ da njoj razluče svoj poziv. Naša je molitva da ih Gospodin dovede u život Trećega samostanskog reda.
[Proročka dimenzija redovničkog života]
U svom uvodniku pod naslovom „Novo lice posvećenog života“, napisanom za bilten Talijanske konferencije viših redovničkih poglavara, Silvano Pinato, RCJ, izražava svoje uvjerenje da će Duh Sveti svojim djelovanjem obnoviti lice Crkve te stoga i lice posvećenog života. Zato će ključ obnove Crkve biti, kao njezino prvo poslanje, povratak Kristu:
Samo će tako biti moguće formirati redovničke zajednice ljudski privlačne, socijalno značajne, zvanjima plodne, raspoložive biti prisutne na najtežim kulturnim, geografskim i socijalnim granicama i, nadasve, tamo gdje nas očekuju najpotrebitije osobe. To nije pitanje preživljavanja nego „proročkoga poslanja“. Posvećeni život bit će vrijedan ne zato što će biti koristan nego zato što će imati svoje značenje i važnost, što će biti sposoban otvarati pitanja i primati osobe koje se žele uključiti u njegovo poslanje, utjelovljujući Kristovo proročko poslanje jednim paradoksalnim životom, životom po evanđelju.
[Vjerodostojnost redovničkog života i odgoj novih zvanja]
Kad zainteresirani počinju ulaziti u ovaj evanđeoski život, naše poslanje ne prestaje nego se nastavlja. Te mlade redovnike možemo ohrabriti, formirati i pomoći im u njihovu rastu. Naša vjernost franjevačkome stilu života i našim zavjetima je to više važna u ovoj fazi njihova puta. Možemo ih nadahnuti, a i oni mogu nadahnuti nas! Njihova energija, njihov entuzijazam i zanos mogu biti velik izvor života za naše zajednice i pridonijeti promicanju novih zvanja. U toj plodonosnoj razmjeni presudno je razraditi i osuvremeniti naše odgojne programe i aktivnosti kako bismo tim kandidatima, koji su nam dani kao dar, pružili najbolja sredstva za njihovo suobličavanje Kristu i usvajanje naše franjevačke pokorničke karizme. Ne smijemo nikad zaboraviti da je naša posebna karizma dragocjeni dar Duha Svetoga koji nam je dan za život svijeta i rast Crkve. Pokažimo ljepotu stalnoga vraćanja Bogu i pomirenja jednih s drugima. Pokažimo radost življenja kao braća i sestre koji su okupljeni oko Krista uskrslog i od njega poslani u svijet kao njegovi svjedoci! Pokažimo milosrđe prema onima koji trpe, kao što je Bog pokazao milosrđe prema nama! Neka nam Gospodin udijeli mnoge nove članove, svjedoke njegova uskrsnuća!
Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva,
Preč. o. Amando Trujillo Cano, TOR, generalni ministar
Mnp. o. Sean Sheridan, TOR, generalni vikar
Mnp. o. Thomas Kochuchira, TOR, 1. vijećnik
Mnp. o. Calogero Favata, TOR, 2. vijećnik
Mnp. o. Danijel Gornik, TOR, 3. vijećnik
Mnp. o. Gregory Vajira Silva, TOR, 4. vijećnik
Mnp. o. Seraphim Beshoner, TOR, generalni tajnik
Ur. broj 028/2021
Rim, 2. travnja 2021.
————————————————
[1] Apostolska pobudnica Evangelii gaudium Svetoga Oca Franje biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. studenoga 2013.), 1.
[2] Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 2.
[3] Posinodska apostolska pobudnica Christus vivit Svetoga Oca Franje mladima i cijelome Božjem narodu.
[Na slici: Bazilika svetih Kuzme i Damjana u Rimu, sjedište Generalne uprave franjevaca trećoredaca]