Mt 6, 1-6.16-18
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide.Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti! Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.
Homiletsko razmišljanje
Danas Crkva, pa onda i mi kao njezini udovi, započinje vrijeme priprave za proslavu Gospodnjega Vazma: Muke, Smrti i Uskrsnuća Isusa Krista, odnosno započinjemo korizmu. Kroz sljedećih četrdesetak dana intenzivno ćemo se pripravljati kako bismo u svetoj noći Vazma mogli čista srca obnoviti svoju krsnu vjeru i radosno proslaviti Gospodnje uskrsnuće. Važno je danas posvijestiti sebi kako je korizma vrijeme priprave za nešto, ona smjera prema nečemu, ona nas vodi prema nekome cilju; ona, drugim riječima, nije smisao sebi samoj te stoga i pokorničke vježbe koje su s njome povezane, nisu smisao sebi samima. Ispravno značenje korizme i njezina uloga u našim životima se, stoga, može i mora iščitavati samo i jedino iz Vazmenoga trodnevlja, prema kojemu nas vodi.
Evanđelje koje smo upravo čuli oslikava nam „tri kolosijeka“ na našem korizmenom putu: milostinju, molitvu i post. Ta tri kolosijeka neodvojivi su dio jednoga te istoga korizmenoga puta te se ni jedan ne može isključiti niti bi se jedan smio prenaglasiti u odnosu na drugoga. Korizma, dakle, ne može biti vrijeme u kojem ću se samo odreći nečega. Ukoliko to odricanje ne rađa obraćenjem i ukoliko to odricanje nema posljedica u našim odnosima prema Bogu ili bližnjemu, ono nema nikakvoga smisla. Što vrijedi odreći se slatkoga, pušenja ili što slično, ako moj bližnji u potrebi ne će imati koristi od mog odricanja? Drugim riječima, koji je smisao posta, ako nije popraćen milostinjom? Što vrijedi odreći se bilo koje naše životne navike koju ne smatramo dobrom (pa i one koju smatramo dobrom!), ako to odricanje nije učvršćeno u molitvi i u obnovi odnosa s Bogom? Isus nas je danas triput upozorio da svoja dobra djela ne činimo pred ljudima, nego pred Gospodinom koji vidi u skrovitosti. Korizma, dakle, nije vrijeme činjenja djela pokore, nego ona je vrijeme one unutarnje promjene koju nazivamo obraćenje; djela, pak, pokore samo su vanjski znak te naše unutarnje, skrovite promjene srca. Korizma tako počinje priznanjem. Na Pepelnicu, posipljući se pepelom kako su nekoć u Crkvi otaca činili javni pokornici, priznajemo svoju grješnost, slabost i krhkost. Priznajemo javno kako smo svi mi u životu griješili i činili ono što nas od Boga i bližnjega udaljava. To priznanje jest početak našega obraćenja. Kako bismo se obratili – što je smisao korizme – moramo najprije sebi posvijestiti od čega se to ob-vraćamo. Nadalje, moramo si isto tako posvijestiti prema kome se to obraćamo. Pepelnica je, stoga, neka međa, granica na kojoj ostavljamo svoje grijehe i slabosti i okrećemo se na drugu stranu, prema Bogu. Ali taj put prema Bogu zahtjeva čišćenje i liječenje onih rana koje su nam grijesi zadali – to činimo posteći, moleći i nevoljnima pomažući.
Danas smo ušli u vrijeme koje je označeno kao vrijeme milosno i kao vrijeme spasa. I milost i spasenje su Božji nezasluženi darovi koje on u svojoj dobroti daje nama ljudima. U ovoj se korizmi okrenimo Bogu ne stavljajući toliko naglasak na ono što mi činimo i ono što mi radimo, nego dopustimo Njemu da milosno i spasonosno djeluje u našem životu darujući nam preobrazbu i dioništvo u božanskoj naravi, koje nam je zaslužio njegov Sin u svome vazmenom otajstvu.
Fra Mirko Mišković, TOR
