Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša, Župa Uznesenja Marijina u Tolisi, u Bosanskoj Posavini, i žitelji sela Matići obilježili su u Matićima 7. i 8. kolovoza 25. godišnjicu pogibije četvorice sjemeništaraca Provincije i četvorice drugih mladića, koja se dogodila u tom selu prije četvrt stoljeća, u vrijeme Domovinskoga rata. Poginuli su od posljedica ranjavanja granatom koja je u večernjim satima 7. kolovoza 1995. godine pala u dvorište u kojem su se oni okupili, poslana s nedalekog područja pod kontrolom Srba.
Na dan pogibije, 7. kolovoza uvečer, župnik fra Mario Jurić, OFM, predvodio je molitvu za poginule mladiće na groblju u Matićima, pred njihovim grobovima.
Dan kasnije, 8. kolovoza, slavila se u filijalnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Matićima, uz sudjelovanje velikog broja vjernika, svečana misa zadušnica za poginule mladiće i sve poginule u Matićima u vrijeme Domovinskog rata, koju je predvodio provincijal franjevaca trećoredaca fra Ivo Martinović, i sȃm iz tog mjesta. Koncelebrirali su župnik i gvardijan toliškog samostana fra Mario Jurić, odgojitelj poginulih sjemeništaraca fra Zvonimir Brusač, generalni vijećnik i ekonom franjevaca trećoredaca fra Danijel Gornik, fra Perica Martinović, OFM, iz samostana u Tolisi te još petorica franjevaca trećoredaca: fra Vidan Mišković iz Kostrča u župi Tolisa, fra Marko Neretljak, podrijetlom iz Matića, fra Mirko Mišković, mladomisnik iz Kostrča te fra Branko Janjić i fra Dario Mican. Aspirant Provincije Patrik Mežnarić je posluživao i navijestio prvo čitanje.
Na početku svete mise zadušnice fra Ivo Martinović je iznio imena poginulih mladića. Poginuli su sjemeništarci Damir Dominković (rođen 1977.), Slaven Marković (1977.), Ivica Marković (1978.) i Pejo Mikić (1979.), koji je preminuo desetak dana kasnije u bolnici u Slavonskom Brodu te još četvorica mladića iz Matića: Marinko Mikić (1976.), Tomislav Pejičić (1976.), Pejo Marković (1979.) i Iljo Orkić (1980.)
Provincijal je u uvodnoj riječi, između ostalog, rekao: „Kao Provincija u kojoj su naši sjemeništarci živjeli željeli smo posebno obilježiti taj dan i moliti ne samo za njih, nego za sve poginule iz Matića, za sve poginule koji su položili živote za slobodu, mir i ljubav prema domovini i hrvatskom narodu. Svjesni smo da su njihovi životi neprocjenjivo blago koje je Bog dao, ali smo isto tako svjesni da su velike rane ostale u dušama i srcima majki, očeva, djedova, bakȃ, braće i sestara, odgojiteljȃ, prijateljȃ, fratara, profesorȃ i svih onih koji su ih odgajali, poučavali o vjeri i životu, svjesni smo da su velike rane ostale i u našem selu i općini. Danas se želimo spomenuti svega onoga što su oni dali, utkali za ovaj naš lijepi mir, radost i za ljepotu života koju danas živimo i slavimo s Gospodinom. Stoga, dok ih se sjećamo, zahvalimo Bogu za njihove živote i žrtve.“
Podsjetivši na okolnosti tragičnog događaja, fra Ivo Martinović je na početku homilije naglasio kako su ti mladići u vrijeme ljetnih odmora došli u Matiće s raznih strana da posjete svoje i svoj zavičaj i da se susretnu, „iako nisu morali doći na ovo ratno područje“, te nastavio: „Njihov je dolazak bio znak prisutnosti, blizine i potpore onima koji su izložili svoje živote i koji su već godinama svakog dana bili u rovu braneći svoje domove. (…) Oni su nam pokazali da ljube ovaj kraj, ovo mjesto i da im je stalo do svakoga od nas. (…) Vjerujem da su u svom mladenaštvu maštali o svojim idealima, životnim putevima, pozivu, zanimanju, o onome što će možda sutra ostvariti u svom životu, bilo u obiteljskom bilo u redovničkom i svećeničkom pozivu. U jednom su trenutku svi ti ideali presječeni, nestali, a njihovi životi su se ugasili. To je ono što nas duboko pogađa jer osjećamo kako su smrt, rat, nasilje i nepravda okrutni i nečovječni. Ovi mladići su bili pravednici koji u obitelji nisu učili o ratu, mržnji, preziru i zlu. Bili su na svom ognjištu i živjeli za svoj kraj, bili su uz one koji su branili svoj dom, svoje selo Matiće i svoj zavičaj. (…) Možemo slobodno reći da su ovi mladići ‒ koji su, nevini i nedužni, ubijeni ‒ naši mučenici; vjerujemo da su u nebu kod Boga jer su to zaslužili.“ Oni su nam, istaknuo je, dali i primjer zajedništva, te temeljne vrjednote ljudskog života i kršćanske vjere. Podsjetio je zatim na riječi čitanja iz Knjige Mudrosti ‒ „Pravednik ako i umre prijevremeno, naći će mir. Jer duljina danâ ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina.“ ‒ i povezao ih s poginulim mladićima ističući kako se „ljudska čast očituje životom i djelima“. „Molimo Boga da i mi ostvarimo zajedništvo vječne ljubavi i vječnoga života, kao i oni koji su pred nama otišli i da se nađemo u zajedništvu s našim ‒ možemo slobodno reći ‒ svetcima i mučenicima. Vjerujem da nas oni iz neba prate i zagovaraju kod Gospodina!“, rekao je zaključujući homiliju.
Pri kraju bogoslužja fra Mario Jurić je u ime franjevačkoga samostana u Tolisi izrazio sućut i blizinu ožalošćenim obiteljima poginulih mladića te podsjetio da za taj zločin, to „ubojstvo nevinih“, nije do sada pokrenut nikakav sudski proces i da taj zločin, iako se dogodio u ratu, „ne može nikad zastarjeti“. Zahvalivši Provincijalu i koncelebrantima, sve je nazočne pozvao i na molitvu ispred spomen-obilježja u središtu sela.
Na kraju je provincijal fra Ivo Martinović, zahvalivši fra Mariju što je omogućio da se obilježi ova godišnjica, najavio da će Provincija prigodom ove godišnjice ujesen u sjemeništu u Zagrebu, u kojem su sjemeništarci živjeli, postaviti spomen-ploču s njihovim imenima.
Molitvu za poginule mladiće, za branitelje i žitelje Matića poginule u Domovinskom ratu te za poginule u Drugome svjetskom ratu predvodio je pred spomen-obilježjem u središtu Matića provincijal fra Ivo Martinović, a zatim su roditelji poginulih mladića i predstavnici mjesta položili vijence na spomen-obilježje. Tijekom dana Provincijal i braća iz Provincije posjetili su obitelji sjemeništaraca i poginulih mladića. (Z. B.)
