Alba koju će fra Ivo Martinović nositi na svom biskupskom ređenju ima, dakako, zbog same izrade i starine objektivno veliku vrijednost, ali i bez toga, njemu ona zasigurno predstavlja nešto puno više jer mu je izradila njegova pokojna majka. Naime, alba je ručni heklani rad (tehnika koja je izuzetno zahtjevna i spora) njegove pokojne majke Marije, koji je napravila za njegovo svećeničko ređenje 1992. g. Ovo fra Ivino simboličko oblačenje iste albe za biskupsko kao i za svećeničko ređenje, predstavlja također i radost njegove mlade mise, koju tada nije mogao podijeliti sa svojim župljanima zbog ratnog stanja u Posavini, a koju još uvijek nosi u srcu i sada je dijeli sa svima nama u još većoj mjeri, kao što je i u njegovu biskupskom geslu naznačeno (radost i mir).
U donjem dijelu albe nalazi se motiv jelena. Svoje simboličko značenje jelen poprima od početnih riječi Psalma 42: “Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.” Po tome je jelen primjer i slika pobožnosti i redovničkog poziva. Slično tome, jelen se navodi kao simbol samoće i čista života jer traži slobodu i zaklon u visokim planinama.
Sv. Augustin – naslanjajući se na zapise nekih atičkih autora – piše da kada jelen pojede zmiju (zlo), ožedni te dolazi utažiti žeđ na čiste vode krštenja koje neutraliziraju otrov zmije u njemu. To bi trebalo služiti kao primjer čovjeku koji se moralno usavršava: “Čovjek ga (jelena) treba imitirati, odričući se mržnje, požude, bijesa, pohlepe i pribjeći živućem izvoru – Kristu.” Jelen simbolizira i božanskog zaručnika (Boga), hitrog i neumornog u traženju duša, svojih zaručnica, kao i samu dušu, koja traži svoj božanski izvor da u njemu utaži žeđ.
Nadalje, osim križa i slova M koji su već spomenuti u tumačenju grba, motivi koji se nalaze na misnici i mitri – riječ je o motivima cvijeta, lista i sl., povezanih lozom – preuzeti su s narodne nošnje koju je svojim rukama izradila Ana Živković, rođena Pejić, kći Ive Pejića iz Matića (vidi uzorak na fotografiji). Bilo je to, prema njezinom kazivanju, 1972. ili 1973. godine, a pri tome je rabila stariji uzorak. Ta ista nošnja, koja je u nasljedstvu njezine unuke, rabi se i danas. Riječ je o tehnici zlatoveza koji je obilježje narodnih rukotvorina Hrvata koji žive na širem panonskom prostoru, a posebno je povezan s etničkom skupinom Šokaca u svim prostorima njihova obitavanja (bosanska Posavina, Slavonija, Srijem, Bačka, hrvatska i mađarska Baranja).
Ovim motivom i tehnikom zlatoveza na još jedan način povezuje se „toliški dio“ bosanske Posavine, kao zavičaj biskupa Ive, sa slavonskim prostorom, u kojemu će vršiti svoju biskupsku službu. Naime, sela „našega dijela“ bosanske Posavine (Domaljevac, Tolisa, Matići, Kostrč, Donja Mahala, Ugljara, Vidovice) jedina su oaza tzv. slavonskoga dijalekta (arhaičnoga nenovoštokavskoga govora) južno od rijeke Save, a s prekosavskim selima povezuje ih niz čimbenika koji su jasan pokazatelj da pripadaju jednoj te istoj etničko-kulturnoj sredini. Uostalom, svijest o zajedničkom podrijetlu i zajedničkom etničkom imenu, Šokci, bila je itekako prisutna u svijesti naših sumještana, a tek je u novije vrijeme, nažalost, počela blijediti.
Odabirom motiva na misnom ruhu mons. Ivo pokazuje svoju ljubav prema rodnom posavskom zavičaju te u ovoj simbolici koja povezuje njegov rodni kraj i Požešku biskupiju kojoj od danas kao pastir pripada, možemo, na jedan način, iščitati i njegovu blizinu prema svima nama: ljudima bosanske Posavine i vjernicima kojima je Božjom providnošću poslan. Ovim znakovima na jedan način pokazuje da sve nas nosi u srcu, gdje god se nalazio i što god radio, a što je još važnije, da smo u njegovim molitvama.
