Prvo čitanje: Izl 17, 3-7
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Gospodin među nama ili nije?«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 95 , 1-2.6-9
O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove,
ovce što on ih čuva.
O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.
Drugo čitanje:Rim 5 , 1-2.5-8
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Iv 4 , 5-42
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.” Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?” Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”
Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Nakon korizmenog „programa“ kojeg nam je po Isusovim riječima Crkva predložila na Pepelnicu, u evanđelju 1. korizmene nedjelje razmišljali smo o Isusovom četrdeset dnevnom postu, kušnji i njegovoj pobjedi nad đavlom. U 2. korizmenoj nedjelji promatrali smo Isusa kako se tijekom molitve na gori preobražava i unaprijed pokazuje svoju uskrsnu slavu odabranim učenicima. Na današnju 3. korizmenu nedjelju, razmišljamo o trećem putu u ostvarenju korizmenog „programa“, o milostinji ili daru. Prvo čitanje nas vodi u vrijeme izlaska Izraelaca iz Egipta i žeđi u pustinji. Bog po Mojsiju daje narodu najveći dar koji čovjek u pustinji može primiti, a to je voda.
Evanđelje nam donosi Isusov susret sa Samarijankom, jednom problematičnom ženom iz starog Šekema, drevnog mjesta povijesti Izraela. Izvan mjesta se nalazio zdenac kojeg je dao iskopati praotac Jakova. Na zdencu sjedi umorni Isus u svom prolasku kroz Samariju. Sam je. Do zdenca stiže i žena zagrabiti vode. Nakon što mu je drsko odgovorila na molbu da mu dade piti, Isus će njoj: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: „Daj mi piti“, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ Isus pokazuje kakav je darivaoc Bog! Božja milostinja je ta „voda živa“, to jest Duh Sveti. Štoviše, ta „voda“ po Isusovu daru postaje „izvorom vode koja struji u život vječni.“ Kakva čudesna izjava, kakav dar čovjeku! To je ono što se događa u krštenju: primamo Duha Svetog koji nas vodi u vječni život. Žena ne može shvatiti, niti pismoznanac Nikodem, nitko taj dar nije mogao shvatiti… Isus ženi otkriva da je on Pomazanik, da je poslan od Boga da ljudima objavi sve, da im daruje sve! Žena ne shvaća ali prima dar. Povjerovala je. Ostavlja svoju posudu na zdencu i nosi svojim sugrađanima vijest o Mesiji koji dariva „Izvor vode žive!“
Pred ovim se čovjek pita: „Kako je moguće da ljudi tako malo mogu željeti prave, božanske darove, da su tako malo „žedni“ onog: „Ja sam, ja koji s tobom govorim“, kako se Isus objavljuje ovoj ženi. Čime to svakodnevno „gasimo žeđ“, što to pijemo i zavaravamo se da smo utažili žeđ? Što li se sve danas stavlja u limenke i skupo naplaćuje da si ugasimo žeđ? Nije li grijeh današnjeg čovjeka, a još više nas kršćana u tom minimalizmu u primanja duhovnih darova i žeđi koju gasimo samo materijalnim, ostajući neprekidno žedni i nezadovoljni? Nije li to zapravo podcjenjivanje čovjeka, nedostatak samopoštovanja nas kršćana? Nismo li na krštenju postali „izvor vode žive“, a na Krizmi obdareni i upućeni kako napajati naše žedne suvremenike? Što to imamo veće darovati jedni drugima? Oko čega se zapravo trudimo u životu? Nije li toliko toga bilo promašeno, krivo darovano? Nismo li tako malo do sada obdarili one koje volimo?
I sv. Pavao nam u Poslanici Rimljanima, čiji danas odlomak čitamo, ukazuje na Božji dar, temelj našeg velikog kršćanskog dostojanstva: „…ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.“ Eto, Bog voli preobilje. Da se prelijeva!
fra Ivan Široki TOR
slika: Vladimir Blažanović, Isus i žena Samarijanka
