Franjevci trećoredci glagoljaši

II. korizmena nedjelja

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Prvo čitanje: Post 12, 1-4a

Čitanje Knjige Postanka

U one dane: Gospodin reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 33, 4-5.18-20.22

Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Prava je riječ Gospodnja
i vjernost su sva djela njegova.
On ljubi pravdu i pravo:
puna je zemlja dobrote Gospodnje.

Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje,
nad onima koji se uzdaju u milost njegovu:
da im od smrti život spasi,
da ih hrani u danima gladi.

Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Neka dobrota tvoja, Gospodine,
bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!

Drugo čitanje: 2 Tim 1, 8b-10

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Ljubljeni: Zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremenâ vjekovječnih, a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mt 17,1-9

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«

Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«

Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

 

Evanđelist Matej na ovu drugu korizmenu nedjelju vodi nas na brdo kako bi nam pokazao Isusa kao novoga Mojsija koji okuplja oko sebe novi narod, i to narod koji sluša Izabranog. Isus je, dakle, onaj koji će donijeti novi zakon u kojemu vlada pravednost koja je ispunjenje svih onih milosti koje je Bog dao svome narodu. Njegovi učenici imaju vlast i zadatak tu novost navijestiti svima i sve privući Bogu.

Isus, na putu prema Jeruzalemu gdje ga čekaju muka, smrt i uskrsnuće, s trojicom se učenika odvaja i uspinje na „duhovnu okrjepu“. I tu u „visinama“ dodiruje se ljudsko i nebesko, Bog objavljuje apostolima i svijetu istina da je Isus njegov ljubljeni Sin. No, ako smo pažljivo iščitavali današnje evanđelje, vjerujem da su se mnogi od nas zapitali pripadaju li ovi redci vremenu u kojem se nalazimo – vremenu korizme – vremenu Isusove i naše kušnje, posta, molitve, dobrih djela i odricanja? Ovi evanđeoski redci kao da nam želi prikazati Isusa Krista poslije Uskrsa okruženog svjetlom i sjajem, a ne korizmenog Isusa koji svoj život proživljava u muci, patnji i poniženju. Ipak ako bismo malo bolje zastali i promislili, vidjeli bismo da nam je Crkva s pravom, u ovo milosno vrijeme, stavila pred oči ovo redke, želeći svima nama poručiti da se, poput Isusovog, svaki ljudski život najprije sastoji od patnje i muke, a tek na koncu dolazi proslava. Vođena tom logikom Crkva je kroz ovaj događaj na gori željela i nama posvjestiti kako ćemo i mi, ako budemo oslonjeni na Boga nakon svoje korizme, tj. nakon muka, patnji i odricanja, jednoga dana zasluženo ući i živjeti u nebeskoj slavi. Štoviše, ovim „nebeskim događajem na zemlji“, Isus nam je odškrinuo vrata raja, tj. pokazao put koji vodi k njemu. Prisutnost Ilije i Mojsija, koji predstavljaju proroke i zakonodavce, potvrda je da je Isus ispunjenje Zakona i Proroka, dok Očev glas: „Slušajte ga!“, pokazivanje je puta koji vodi prema kraljevstvu nebeskom. Stoga imajmo na srcu da je Isus učitelj i vođa koji nas vodi u život vječni. Njegov put jest trnovit, ali je to put kojim trebaju ići njegovi učenici. Na tom putu su mnoge i teške kušnje, ali tko se predaje Isusu, tko živi od njegove riječi, evanđelja, siguran je da će završiti svoj život u prostranstvima svjetlosti i radosti kao što nam to lijepo poručuje današnje evanđelje. I na koncu tko prihvati Isusa u vjeri i cijelim svojim bićem, na njemu će – kao i na Abrahamu – počivati Božji blagoslov te će on ujedno postati miljenik Božji.

Postoji jedna poučna pripovijest koja kaže da je neki čovjek imao krasan voćnjak. Nitko takvih jabuka, krušaka, šljiva, kajsija, trešanja i drugog voća nije imao. Jednoga dana mu je došao prijatelj koji je i sam htio vidjeti taj čuveni voćnjak i okusiti jedinstvene plodove iz tog voćnjaka. Čovjek je prijatelja poveo u voćnjak i tek što su stupili unutra, došli su pred red divnih jabuka. Prijatelj odmah pruži ruku, skine jedan plod i zagrize. Međutim, razočarao se!  Umjesto slatke i mirisave arome usta mu se napune kiselinom i gorkim okusom te je sve izbacio iz sebe. Promatrajući njegovo začuđeno lice, čovjek je rekao: „Ovakve gorke voćke sam posadio uokolo da odvratim nepoželjne i nepozvane goste, kradljivce i djecu. No, krenimo prijatelju malo dalje prema sredini, tamo ćeš naći što si želio: lijepe i ukusne plodove.“

Nije li slično i s našom vjerom, s našim kršćanskim životom, s našom kršćanskom pokorom i postom, s molitvom. Na početku, na ulazu, njezin je okus gorak i neugodan i tko se ne potrudi ući u dubinu do sredine, do srži, taj će razočaran napustiti taj „Božji vrt“. Tko, pak, ustraje do kraja u vjeri, taj će se spasiti. Stoga molimo i mi svakoga dana Isusa Krista neka i nas poput Petra, Jakova i Ivana povede na visoku goru u osamu te neka i nama udijeli milost da osjetimo onu slast koja nas čeka iza naših trpljenja, muka i patnji na ovome svijetu; tada ćemo i mi s Petrom usklikniti: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti!“ Odvažimo se, zapravo, i osjetimo češće trenutke Božje blizine i milosti poput Petra, Jakova i Ivana s Gospodinom u zajedništvu i molitvi. Jer upravo nam ti trenutci, iako smo svjesni da su kratki, daju snagu da svoj križ nosimo strpljivo prema izvoru svjetlosti koje nas obasjava i pokazuje već utrti put kojim trebamo koračati.

 

Fra Marko Neretljak, TOR