Danas se u Crkvi u Hrvata slavi blagdan sv. Ćirila, monaha i Metoda, biskupa. U rimskome obredu se inače njihov blagdan slavi 14. veljače.
Sveta braća Ćiril i Metod, po nacionalnosti Grci, rođeni su u grčkome gradu Solunu u tadašnjem Bizantskom Carstvu u obitelji visokoga vojnoga dužnosnika Leona. Stariji brat Metod rođen je oko 815. g., a mlađi, krsnim imenom Konstantin, rođen je 826. ili 827. g. Već u tom vremenu u okolici Soluna bilo je nastanjeno novopridošlo slavensko stanovništvo s kojim su Solunjani imali bliske kontakte tako da su Sveta braća već u mladosti naučila govoriti slavenski. Metod je, po očevu primjeru, nakon pravničkoga obrazovanja postao upraviteljem slavenske pokrajine u Makedoniji, a Konstantin je, nakon školovanja u Solunu, otišao u Carigrad i odgajao se na carskome dvoru. Postao je knjižničar Carigradske patrijaršije i profesor filozofije, pa ga povijest pamti i pod nazivom Filozof. Kao istaknuti bizantski intelektualci sudjelovali su u nekoliko misija pod pokroviteljstvom Crkve i države.
Najvažnija od njih je svakako bila misija među slavenskim narodima koja je započela pozivom moravskoga kneza Rastislava 863. g., kada ih bizantski carski dvor šalje među tada poganske Slavene kako bi ih kristijanizirali i stvorili crkvenu organizaciju. Kako bi u tome uspjeli, bilo je nužno najprije stvoriti jezične preduvjete misije jer se nisu mogli koristiti Slavenima nerazumljivim latinskim ili grčkim jezikom, koji su se tada rabili u bogoslužju u Europi. Staroslavenska vrela Konstantinu pripisuju stvaranje prvoga slavenskoga književnoga jezika, staroslavenskoga ili crkvenoslavenskoga jezika te prvoga slavenskoga pisma za njegovo zapisivanje, glagoljice. Na taj umjetno stvoren jezik, nastao na temelju slavenskih govora iz okolice Soluna, prevedene su nužne knjige za početak slavenske misije. U popratnome pismu bizantskoga cara slavenskome knezu, prema tekstu Žitja Konstantinova, stoji: „Bog koji hoće da svatko dođe do spoznanja istine i da se uspne na veće dostojanstvo, vidjevši tvoju vjeru i nastojanje, učini da se sada, u naše vrijeme, otkrije pismo za vaš narod, koje prije nije postojalo – i što je bilo dano samo u prvobitno doba – da se i vi pribrojite velikim narodima koji slave Boga na svome jeziku. I evo, poslasmo ti ovoga [sc. Konstantina], kome je to Bog otkrio, muža dostojna svake časti, blagovjerna, veoma učena i filozofa. I primi taj dar, bolji i časniji od svakoga zlata i srebra i dragoga kamenja i prolaznoga bogatstva. Uznastoj da s njime žurno utvrdiš djelo sa svim srcem i da tražiš Boga, i ne odbaci općega spasenja, nego sve pokreni da se ne zalijene, nego da prihvate pravi put (…).“ Došavši u slavenske pokrajine pod Rastislavovom vlašću, Sveta braća uvode bogoslužje na slavenskome jeziku i školuju domaći kler.
Nakon djelovanja u Moravskoj, Sveta braća upućuju se prema slavenskome jugu, u Donju Panoniju koja je pod vlašću kneza Kocelja i koji je svoje podložnike također učinio učenicima Svete braće. Dok su bili u Veneciji, održali su znamenitu raspravu s tzv. trojezičnjacima (onima koji su zastupali tezu da se Boga smije slaviti samo latinskim, grčkim i hebrejskim jezikom) posramivši ih u njihovim stavovima.
Noseći relikvije sv. Klementa, Sveta braća su dospjela u Rim gdje je papa Hadrijan II. (867. – 872.) svečano odobrio bogoslužje na slavenskome jeziku. U Rimu se Konstantin zamonašio, promijenivši ime u Ćiril, te je i umro u 42. godini života 14. veljače 869. g. Pokopan je u crkvi sv. Klementa u Rimu gdje mu se i danas nalazi grob.
Metod je, pak, zaređen za biskupa te je kao upravitelj panonske crkvene pokrajine na stolici sirmijskih biskupa, nastavio slavensku misiju. Političke prilike negativno su se odrazile na njegovo djelovanje te je dvije i pol godine bio u tamnici zbog osvete bavarskih biskupa, protivnika bogoslužja na slavenskome jeziku i slavenske crkvene pokrajine. Na intervenciju pape Ivana VIII. (872. – 882.) Metod je pušten na slobodu, a 880. g. bulom Industriae tuae papa je ponovno svečano dopustio bogoslužje na slavenskome jeziku. Metod je preminuo 6. travnja 885. g. i pokopan na danas nepoznatoj lokaciji u Velehradu. Nakon njegove smrti njegovi su učenici zlostavljani i prognani. Jedan dio njih dospio je u naše krajeve, u dalmatinsko i kvarnersko priobalje, te donio bogoslužje na slavenskome jeziku i glagoljicu među Hrvate.
Upravo su Hrvati jedini slavenski narod u okrilju Katoličke crkve koji je ljubomorno čuvao ovo pismo i crkvenoslavenski jezik i tako njegovao ono što su Sveta braća započela u davnom VIII. st. Liturgijskom obnovom Drugoga vatikanskog koncila i uvođenjem narodnih jezika u rimski obred drevna ćirilometodska misija doživjet će svoju punu potvrdu te će od tada svi narodi moći „Boga slaviti na svome jeziku“, što su hrvatski glagoljaši i stoljećima prije činili.
Papa Ivan Pavao II. apostolskim pismom Egregiae virtutis od 31. prosinca 1980. g. proglasio je svetu braću Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe.
