Bože, iže blaženoju bratijeju Kurilom i Metodijem slavenskije jeziki posvetil jesi,
podaj nam srdci našimi slovesa tvojego učenija prijeti,
nas že stvori ljudi jednomisleće o istinnêj vêrê i pravem ispovêdaniji.
Bože, ti si po svetoj braći Ćirilu i Metodu slavenske narode obasjao svjetlom evanđelja.
Daj da srcem prihvatimo tvoj nauk
te budemo narod složan u pravoj vjeri i ispovijedanju tvoga imena.
(Zborna molitva blagdana sv. Ćirila i Metoda iz tzv. Tandarićeva misala na hrvatskom novocrkvenoslavenskom jeziku i tekst iz hrvatskoga izdanja Rimskoga misala)
U cjelokupnoj povijesti europske civilizacije i kulture malo je bilo onih pojedinaca koji su iza sebe ostavili takav trag u prošlosti i sadašnjosti kakav su ostavili Sveta solunska braća Konstantin-Ćiril i Metod. Navedena zborna molitva njihova blagdana na sažet, ali sadržajem bremenit način – i inače vlastit liturgijskome izričaju rimskoga obreda – spominju onaj njihov najvažniji i temeljni doprinos: evangelizaciju slavenskih naroda, tada još uvijek zaslijepljenih tamom poganstva ili, pak, njegovim ostatcima. Kao što je nekoć utjelovljena Riječ unijela svjetlo istine u svijet, tako su Sveta braća „iznova utjelovila“ Slovo da bi i slavenski jezici (staroslavenska riječ językъ istodobno znači i jezik i narod) postali dionicima spasenja i oslobođenja od staroga ropstva. Donijeli su Božja slovesa na jeziku razumljivu slavenskim narodima te im na takav način, uz kršćansku vjeru, podarili vlastitu pismenost, uključujući ih u europski civilizacijski krug. Dapače, donijeli su onaj „dar bolji i časniji od svakoga zlata i srebra i dragoga kamenja i prolaznoga bogatstva“, kako je – prema Žitju Ćirilovu – uoči početka misijskoga djelovanja Svete braće među Slavenima ushićeno pisao tadašnji bizantski car moravskome knezu Rastislavu: vlastito pismo prilagođeno zapisivanju najstarijega slavenskoga književnoga jezika, a većina se stručnjaka danas slaže da je riječ o glagoljici.
Unatoč često nepovoljnim uvjetima i zaboravu kojim su kasnija stoljeća često prekrivala djelo Svete braće, slavenski narodi nikada nisu u potpunosti zaboravili svoje prvoučitelje. Još u Assemanijevu evanđelistaru, jednome od kanonskih spomenika prvoga slavenskoga književnoga jezika, nalazi se upisan i spomen Svete braće na datume njihova prijelaza u nebesku vječnost: za svetoga Konstantina-Ćirila 14. veljače (+869.), a za svetoga Metoda 6. travnja (+885.). Crkva kršćanskoga Istoka slavit će Svetu braću zajedničkim slavljem uglavnom 11. svibnja, a u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama njihov je blagdan 14. veljače. U latinskim liturgijskim knjigama (ponajprije Rimskome martirologiju) njihov spomen bio je 9. ožujka. Zahvaljujući inicijativi đakovačkoga i srijemskoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, istinskoga promicatelja i obnovitelja djela Svete braće u hrvatskome narodu, papa Pio IX. dao je 26. veljače 1863. godine dopuštenje da se i u našim krajevima, po uzoru na moravske i češke biskupije, Sveta braća slave zajedničkim blagdanom na dan 5. srpnja.
Franjevci trećoredci, najuporniji glagoljaši među svim upornim glagoljašima, čuvali su spomen na djelo i važnost Svete braće za sve slavenske narode, pa onda i za hrvatski narod koji je tijekom svoje mukotrpne povijesti sačuvao taj njihov dar, bolji i časniji od svakoga zlata i srebra, dragoga kamenja i bogatstva. O tome nam svjedoče liturgijske službe u brevijarima koji su se nekoć nalazili u samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša u Zaglavu i u župi u Salima, koju su tada opsluživali franjevci trećoredci. U 19. stoljeću, kada je djelo Svete braće ponovno otkriveno, franjevci trećoredci glagoljaši dobili su dopuštenje pape Pija IX. da blagdan Svete braće slave svečanijim slavljem.
Današnje slavlje blagdana Svete braće Konstatina-Ćirila i Metoda prilika je za iskazati zahvalnost Bogu za dar njegove riječi (i Riječi) koju smo po njima primili na nama razumljivom jeziku i vlastitom pismu. Prilika je za zahvaliti za sva burna i teška stoljeća u kojima smo ta Božja slovesa uporno čuvali u vjernosti Apostolskoj stolici i Rimskoj crkvi. On je, također, prilika i za promišljanje novoga evangelizacijskoga zahvata u Europi, koja se danas često odriče svojih kršćanskih korijena i(li) vraća u tamu staroga svijeta. Sveta braća u tome nam mogu biti i danas svjež primjer i poticaj.
(Naslovna slika djelo je talijanskoga slikara Nicole Consonia “Hadrijan II. odobrava djelo Svete braće”, izrađena po narudžbi J. J. Strossmayera, koji je i prikazan u gornjem lijevom kutu. Danas se nalazi u Muzeju Đakovačko-osječke nadbiskupije, a mi ju prenosimo zahvaljujući pomoći g. Mirka Mihaljevića i prof. dr. sc. Milice Lukić.)
