Evanđelje: Iv 20, 1-9
Trebalo je da Isus ustane od mrvih.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.
Riječ Gospodnja.
HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE
Dok čitamo i uspoređujemo evanđeoske izvještaj koje nam govore o događaju Uskrsnuća Gospodinova osjećamo kao da im pravi opisu izmiču. Kao i nama do dandanas. Kada propovijedamo ili govorimo o Uskrsnuću uvijek ostaje nešto što je nedohvatljivo, neopisivo, jer o samom događaju u evanđeoskim izvještajima ne nalazimo ništa. Kao u nekakvom detektivskom romanu ostaju nam samo prvi svjedoci praznoga groba, te dokazi koje nalazimo u praznom grobu (povoji i svijeni ubrus). Možemo primjetiti različite reakcije troje svjedoka današnjeg evanđelja: Marija Magdalena (rodom iz Magdale na Galilejskom jezeru), izražava svoju bojazan da je netko ukrao Učiteljevo tijelo, Petar još ne zna što bi to trebalo značiti, a ljubljeni učenik koji je u četvrtom evanđelju uzorni vjernik „vidje i povjerova“.
Marija Magdalena
Marija Magdalena je uz Mariju, Isusovu majku, najčešće spominjana žena u evanđeljima. Njezina uloga osobito je naglašena u izvješćima o Isusovoj smrti i uskrsnuću gdje se od svih žena spominje na prvom mjestu. Ona je prva otkrila kako je grob u kojem je bio pokopan Isus prazan. Prva je od Uskrslog Gospodina dobila poruku da prenese njegovim učenicima da je On uskrsnuo. Ivanovo evanđelje nam kazuje da ju Uskrsli oslovljava imenom, a ona njega naziva Učiteljem. „Ako je Marija Magdalena doista prva vidjela uskrsloga Krista, onda ju je opravdano zvati apostolicom apostola.“ (sv. Toma Akvinski). Kršćanska predaja je Mariju Magdalenu povezivala s javnom grešnicom koja Isusu noge pomazuje pomašću i otire ih svojom kosom u kući Šimuna farizeja.
Kad je Marija Magdalena (kao i druge žene) javila apostolima što se dogodilo, apostolima se njihove riječi činiše kao tlapnja, te im nisu povjerovali. Zašto? Jer žene nisu bile prihvaćane kao vjerodostojni svjedoci. Prema židovskoj tradiciji, Bog nikada nije govorio s nekom ženom. Istina, govorio je s jednom – Sarom, no, jer mu je bezazleno lažno odgovorila, od tog trenutka Bog nikada više nije uputio riječ nekoj ženi. Zbog Sarine laži, žene nisu više uzimane za vjerodostojne svjedoke.I tu je opet Božji paradoks. Naviještaj uskrsnuća bì obznanjen upravo onima koji su najmanje vjerodostojni – ženama! Stoga, događaj Uskrsnuća vraća ženi čast i dostojanstvo. Žena je na Uskrs prva vidjela Gospodina i postala evangelizator samih apostola.
U osobi Mariji Magdalene otkrivamo i još jednu poruku dobru poruku za nas danas. Prošlost može biti opterećujuća, ali s prošlošću se čovjek može suočiti, od nje očistiti i ozdraviti. Prošlost može biti prepreka za budućnost, ali mogućnost za novi početak i iskorak. Marija Magdalena otvorila se nezamislivoj Božjoj mogućnosti, uskrsnuću Isusa Krista, a apostoli su i dalje ustrajali u svojoj nevjeri, stoga, Marija Magdalena je u tom smislu je znak i putokaz kako Isus nije oko sebe okupljao „čistunce“ nego i one koji su bili sposobni svojom ljubavlju izaći iz stanja i grijeha i zla i pobijediti ga vlastitom ljubavlju. To je novost Uskrsa. Novi početak koji se nudi svima nama. S Bogom nismo nikad na kraju nego na početku.
Petar i Ivan
Nakon što je Marija Magdalena javila Šimunu Petru da „uzeše Gospodina“, Šimun Petar i Ivan, krenuše trčati prema Grobu. Neki su u ovom trku vidjeli razliku među generacijama, Petrove starosti i Ivanove mladosti, te ju tumačili na način da se Petrovoj starosti dodaje značenje onoga što on u Crkvi predstavlja – hijerarhiju, dok se mladom Ivanu, uz njegov mladenački polet dodaje i polet njegovog duha, one duše ispunjene ljubavlju koja u bitnim trenutcima zna prisloniti glavu uz Učiteljevo srce kako bi čuo duboko značenje Isusovih izgovorenih riječi. Stoga, Ivan bi bio brži od Petra ne samo zato što je dobno mlađi. Ljubav, karizma i proročka crta ovoga učenika jednostavno vidi bolje i dublje od hijerarhije kojoj na čelu stoji stari i umorni Petar. Ivan „vidje i povjerova“. Postao je prvi uskrsni vjernik. Krist je svom vjernom učeniku koji je ustrajao s njim i na Kalvariji prvomu stvorio i darovao uskrsnu vjeru.
Bez obzira na to što Ivan stiže prvi na Isusov grob, on čeka svoga prijatelja Petra predajući mu prvenstvo. Ovo tumačenje nije u raskoraku niti s općeljudskim iskustvom kojemu je jedan od temelja poštivanje starijih. Upravo je poštivanje jedna od ljepših crta ljubavi. Ivanova ljubav, mladost i polet pokazuju nam da joj svrha nije rušenje staroga nego pomoć kojom se i starcu „mladost k’o orlu obnavlja“. Čini se da ova slika može biti i svevremenska, i naša suvremena naročito danas u ovome vremenu pandemije gdje nam je potrebna međugeneracijska solidarnost. Možemo li od ove slike učiti?
No, postoji još jedno tumačenje ove „utrke do groba“. Polazište mu je jedna odredba koja u židovstvu definira odnos prema mrtvacima. Naime, dodir s mrtvacom izvor je nečistoće (usp. Lev 21)! Možda baš zbog opasnosti od onečišćenja izazvanog susretom s mrtvacem ostaje pred Grobom ne ulazeći u njega? No, Petar ipak ulazi u grob. Ne razmišlja. Ne kalkulira. Ulaskom u grob Petar je ušao u tamu svoje savjesti, grijeha koji ga je opterećivao, zaklinjanje koje se pretvorilo mu gorke suze razočaranja samim sobom. Šimun Petar ulaskom u Grob dobio je početno ohrabrenje da Gospodin još nije dovršio svoju priču s njim.
Petrova škola
U Petru prepoznajemo ohrabrenje da bez obzira na bol koju nosimo u duši, na grijeh koji nas opterećuju Gospodin nalazi načina da nas oslobodi, očisti, podigne, zagrli i usmjeri. Povoji i ubrus bili su znak da postoji utemeljena nada u Kristov povratak i da Gospodinu još nije završio s Petrom. Potrebno se vratiti u Galileju „na početne postavke“. Petar se u susretima s Uskrslim vraća u školu poniznosti i milosrđa koju je završio trostrukom izjavom ljubavi prema Učitelju, te postaje apostolski prvak.
Ovo vrijeme pandemije za nas kršćane je upravo je prilika da kao i Petar ponovno prođemo školu istinskog vrednovanja života i vjere. Primjećujemo da odjedanput su nam izmijenili prioriteti i potrebe; puno toga što nam je bilo veoma važno, u trenu je postalo manje bitno te jasnije razaznajemo što nam je uistinu potrebno; brige smo usmjerili prema životno najosnovnijemu i prema najbližima. Mjere „izolacije“ otkrile su nam pravu istinu o našim odnosima; počeli smo se pitati tko nam je uistinu blizu, s kime provodimo najviše vremena i jesmo li sposobni živjeti dane u blizini bližnjih? Darovana nam je prilika da se produbi ono što je u odnosima dobro, a ranjeni odnosi da ozdrave zajedničkim trudom, strpljivošću, prihvaćanjem, odricanjem. Ipak, između svih prijetnji i nevolja provlači se iz dana u dan čudesan mir koji Gospodin daruje u tišini koja nas ispunja, po molitvi koja sve više pronalazi mjesta u ljudskim životima, u obiteljskim domovima, po zajedništvu i suosjećanju s bližnjima, s obitelji.
Crkve su zatvorene, a duhovno buđenje veće nego ikad. Što nam to govori? Zar nam iz dana u dan nije sve jasnije kako nam je slika zatvorenih vrata crkve-građevine bila potrebna da vidimo kako je Crkvu – Mistično Tijelo Kristovo nemoguće zatvoriti. Uskrslo tijelo Kristovo nije ostalo u zatvorenom grobu, niti su mu smetala zatvorena vrata iza kojih su se u strahu sakrili njegovi učenici. Zato nema nikakva razloga bojati se da će nam ove godine biti uskraćen susret s uskrslim Isusom. Bez brige. On će bez problema ući kroz zatvorena vrata naših domova.
Uskršnji izbor
Kada se suočimo s nekom novom realnošću onda imamo na raspolaganju najmanje tri opcije kako reagirati. Skoro pa da je sigurno da ćemo i odabrati baš jednu od tih opcija. 1. Možemo ostati zbunjeni. Zatečeni. 2. Možemo dopustiti da nas taj događaj jednostavno obori s nogu i onda možemo nijemo stajati. Bez riječi. U tišini. 3. Možemo na sva usta poricati. Možemo se suočiti sa činjenicama i jednostavno ih ignorirati. Kao da ne postoje. Kada se suočimo sa nevjerojatnom objavom da je Isus uskrsnuo od mrtvih onda čovjek može postupati poput agnostika i biti ciničan govoreći kako pojma nema što bi s tom informacijom. To je Uskršnji izbor.
Ivan je vidio i povjerovao. Petar je vidio i nije reagirao. Marija Magdalena je Isusa prepoznala tek kada ju je nazvao imenom. Bog nas ljubi bez obzira na našu reakciju, na naš odgovor. Bog donosi uskrsnuće zato što je on Bog. Stvarnost praznog groba podsjeća nas da Bog čini ono što je samo Bog u stanju činiti. Tiho, ponizno, bez velike pompe i neovisno o nama ljudima. Ali mi ljudi imamo pravo izbora. Što ćemo izabrati ovog Uskrsa?
fra Branko Janjić TOR
fotografija: Petar Ujević, Uskrsli Krist, Belišće
